fra Stipe Nosić
Svečev jad
Što se to s Tobom zbilo, Prosjače Sveti?
Kad smo najviše trebali primjera Tvoga
I dobrih riječi za vukove, za ptice
I za sve živo i mrtvo ljudskog i životinjskog roda
E da svu prirodu natopi
Kristova milošta
Ko proljetni dažd što otvara usta
Vječnog čeznuća
Kad gorka žega raspuca zemlju
Vapijuću za kapljom vode spasenja.
Ti nas ostavi same Frančesko
Odletivši ka nebu, odakle se nitko vratio nije.
Da te opet šestokrili Serafini
Probodu nadzemaljskom slašću
Kristovih samrtnih patnja.
I dokle Ti, kao apostol Ivan,
Na grudima propetog Boga Tvoga
Slaviš ga slatkom pjesmom
Suncu i Mjesecu
Vasioni i Smrti i „donanobis pacem!“
Ne čuješ li naš vapaj: „Mir! Mir!
Daj nam ga vječni Sine vječnoga Oca!“
A Ti jaukom prijekora bōnog:
Vȁs život svoj darovah
U ime Tvoje, Bože,
Da mir svane gdje je mržnja cvala.
Zašto se dakle toliko rastočilo krvi
Usprkos stradanja Tvoga?
Zar ne vidiš mene, siromaška,
Da i sred rasplamćele slave vječnoga raja
Jedva sunce pogleda Tvoga
Suši suze što s očiju mojih kriomice teku
Zar ne vidiš, Bože, da smrt kosi sve mlado
Dok Antikrst se preobukao plaštem obećanja Tvojih
Da u ime ginućeg čovječanstva nastavi klanja
Imperatora – Dželata? – Žao mi je Kriste,
Jadnoga ljudskoga roda! Jao! …
Što se tužiš, pjesniče Sveče,
Zazvoni glas Krista Boga sa prijestolja Svjetova
Za života bio si zrcalo mog lica i pogibije moje,
Pa sad se čudiš da u toku vjekova
Čovječanstvo je divlje ko na iskonu svome!
Nije li zar jeka Hozane
Još zamrla bila
Kad mi ista crna rulja zaurla: propni ga?
Pa i sad, je li riječ moja,
Poslije stradanja i čudesa tolikijeh
Postala Krv i voda otkupljenog ljudstva?
Oh! Tješi se, Frančesko moj, Tičice Božja!
Moj si odražaj za života bio
A bićeš takav i u smrti
U sve vijeke vjekova – Amen!
Sveti prosjak ničice pade
Ali suze mu ne prestadoše teći
Tolika ga tuga stisnula bješe
Za svoj i za Kristov vjekovječni jad.
Ivo Vojnović