NIKOLINA, PAULA, IVANA I KARLA Bez ovih ‘festivalskih plavuša‘ Ljetne igre bile bi nezamislive, toliko su ih puta zamijenili da se i danas smiju

Iako u umjetničkom vodstvu Igara dominiraju muškarci, Festivalska palača ipak je pod 'okupacijom' nježnijeg spola. Tako Dubrovačke ljetne igre ne bi bile to što jesu bez Ivane Medo Bogdanović, Karle Labaš, Nikoline Putice i Paule Brajević. Zanimljivo, u Festivalskoj je palači radila i sadašnja ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.

Iako je Paula najmlađa među djelatnicama na adresi Od Sigurate 1, njezine kolegice je tako ne tretiraju. Sjeća se kako su je s 10 godina roditelji doveli na predstavu „Dundo Maroje“ u režiji Ivice Kunčevića te se tada zaljubila u Igre na prvi pogled. Opisuje to kao 'nadnaravno' iskustvo, poseban doživljaj i tada je već znala da želi biti dio tog 'festivalskog šušura'. Sa 16,17 godina počela je raditi kao hostesa, mijenjala je urede, a sada je stručna suradnica u uredu ravnateljice. Od 2014. je stalna članica tima. Zadužena je i za koordinaciju dramskog dijela programa, ali i za biljetere, hostese i informatore. Sad je ona ta koja dijeli savjete mladim kolegama i pomaže im.

- Vremena se mijenjaju, ali svima je raditi na Igrama i dalje velika čast, s posebnim se poštovanjem odnose prema poslu. Primjetno je stvaranje njihove povezanost prema Igrama, možda bih čak voljela da je veća nego što jest, jer je najljepši trenutak kad netko zapravo 'svojata' Igre, kad vide neku kritiku i onda je dožive vrlo osobno, kad negoduju zbog toga, ali i brzo prihvate da su stvari takve kakve jesu i da nema svatko pozitivno mišljenje o nekom događaju, niti ga treba imati. Studenti i učenici često ostaju vezani uz nas i kad odu iz Igara. Redovito posjećuju izvedbe, dođu s nama popiti kavu, a neki su nam danas čak i suradnici, i to je baš lijepo, govori Paula kojoj je rad u uredu ravnateljice posve prirodan.

Sretna je što je kroz cijelo razdoblje u Igrama imala izvrsne mentore, a dodatno iskustvo stekla je kao voditeljica Ureda za pripremu kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Za nju je to bilo jedno nevjerojatno iskustvo, stekla je dodatno samopouzdanje, a bez obzira što Dubrovnik nije dobio prestižnu titulu, svim srcem stoji iza kolega u Rijeci, jer prepoznaje trud i entuzijazam koji je uložen u projekt.

S dramskim umjetnicima je vrlo zanimljivo.

- Uvijek je dinamično raditi na dramskom programu i pratiti proces nastajanja predstave. Naša čuvena Lina Njirić koja je na sve nas imala određeni utjecaj, uvijek kaže da glumac mora biti zadovoljan kad dođe u Dubrovnik. Trudimo im se atmosferu učiniti maksimalno ugodnom jer to poluči dobrim rezultatom. Bitno je da su zadovoljni, da imaju mir i sve potrebne uvjete za rad. Jedan od najdražih za suradnju mi je Livio Badurina, teško da mogu zamisliti ljeto bez njega u gradu. Dosta dramskih umjetnika su mi prijatelji jer sam se, tijekom studija u Zagrebu družila s ekipom s Akademije, te su ta prijateljstva danas podloga kvalitetnim suradnjama.

Kako radi dvokratno, tijekom popodnevne 'stanke' stigne pronaći vrijeme za osvježenje u moru, nastoji se odmoriti, posvetiti bližnjima, s svakodnevni cilj joj je pojesti nešto zdravo, s obzirom da obožava eksperimentirati u kuhinji.

Nikolina je od 2013. koordinatorica za glazbeni dio programa, ali se uz to bavi i izložbenim programom jer je završila likovnu umjetnost. Bavila se produkcijom desetak godina, počevši od Runjićevih večeri u Splitu do raznih kazališta u Zagrebu. Na koncu se vratila u rodni grad, javila se na natječaj Igara, bila joj je to najprirodnija stvar da bi od 1. svibnja 2013. postala nova članica 'festivalske ekipe'. Ne krije da je prva godina bila naporna, čak je jednog dana došla doma uvjerena da se 'gadno zeznula'. Tadašnji intendant bio je Krešimir Dolenčić, a festivalsko ljeto obuhvaćalo je 143 programa! Vremenom se zaljubila u posao, stekla 'prirodni imunitet' prema stresu, a najbolje funkcionira kad se nađe pred 'zidom'. Za razliku od dramskih, glazbeni umjetnici u Dubrovniku ne borave dugo. Ako to nije ona, onda netko od djelatnica Igara dočeka umjetnika ili umjetnike na aerodromu.

- To su ljudi koji nekad doslovno slete ujutro, navečer imaju koncert, a sljedeće jutro u 6 sati lete dalje. U pravilu, najduže ostanu 48 sati, osim nekih umjetnika solista koji radi proba borave duže u Gradu, njima znamo organizirati vodiča, pođu na izlet… Dolaze s potpunim oduševljenjem prema Gradu jer ipak znaju gdje dolaze, to su svjetski ljudi. Kad vide Knežev dvor gdje održavamo 90 posto naših koncerata, kad vide ambijent i osjete akustiku, raspamete se, odmah su bolje volje. Osamdeset posto njih nema nikakvih posebnih želja, obično samo traže vodu, najnormalniji su i najdivniji ljudi na svijetu, komentira Nikolina.

Recimo, Tom Jones koji je imao koncert u Gradu početkom srpnja 2019., imao je posebne želje, pa i jazzeri se po tom ističu, ali napominje koordinatorica kako to nije ništa ekstravagantno. Glazbenicima je najvažnije da im štima tehnika odnosno oprema.

- Dirigentu Urošu Lajovicu tijekom generalne probe Otvaranja 66. Igara smetala je publika, nije mogao shvatiti zašto su ljudi na tribinama tako glasni, a upravo je to čar generalne probe. Jedne je godine ispred crkve sv. Vlaha nastupala sopranistica Lana Kos, a Giancarlo del Monaco bio je redatelj, izvedba je krenula, stala sam sa strane, a on mi je konstantno ukazivao na ptice, na čiope čiji pjev mu je smetao, ali što sam mogla napraviti sa čiopama?! Inače, s godinama smo primijetili da čiope polude na gudače. Luđački počnu pjevati, i zanimljivo je to kako na čiope djeluje klasična glazba, ali ćemo ih ipak čuvati jer su dio tog ljetnog ugođaja, naglašava Nikolina koja napominje da je Dubrovnik vrlo specifičan u produkcijskom smislu.

Naučili su i 'stišavati' kafiće tijekom koncerata, tu je potrebno puno molbi, dopisa, poziva i razgovora. Glazbeni program u većem omjeru prate stranci nego domaća publika, a to sa sobom donosi i svakakve obrasce ponašanja, ovisno o sezoni.

- Neki ljudi nemaju dovoljno razvijenu kulturu praćenja koncerata klasične glazbe, nedavno smo na koncertu imali pljeskanje između svakog stavka, ne znam kako bih to komentirala?! Na to ne možemo utjecati. A dress code? Pa, bilo je svakakvih: neki kao da dođu s plaže i doslovno, skoro u 'perajama' sjede u prvom redu… S druge strane, mi uistinu nemamo propisani dress code. Svjetski je trend da to više nije elitistički, što ima svojih prednosti, ali to ne znači da bi trebalo dolaziti s plastičnom bocom na koncert, upozorava Nikolina koja je svjedočila i koncertima klasične glazbe na kojima se pljeskalo svaki minut, a na jazz koncertima pak neke improvizacije ostanu bez te podrške iz gledališta. Kaže kako se umjetnici ne ljute na pljesak jer primjećuju da se publika promijenila globalno.

Rijetko se događa zvonjava mobitela, no nedavno se dogodila jednom starijem gosparu koji se uzrujao jer nije znao kako ugasiti svoj uređaj pa se Nikolina više zabrinula za njegovo srce nego za njegov mobitel! Svjedočila je i jednom, doslovno, mučnom događaju.

- Jednog posjetitelja mučila je strašna mučnina tijekom koncerta u Dvoru, navodno je jeo neke školjke. Dok su solisti svirali, on je mahao hostesi, a ona mi je javila da se nešto događa. Dok smo došli do doktora, jadni čovjek je usred koncerta kao furija istrčao vanka, bilo je šest minuta do pauze, naravno, čim je izašao ispred Dvora, želučani sadržaj je izišao vanka! Potom smo biljeter i ja lijepo pošli kupili maramice i sve to počistili, pauza je protekla i najboljem redu kao da nikome nije ništa bilo, ljudi su izašli vanka, nije bilo tragova tog malog incidenta, savjetovala sam mu da ubuduće ne jede školjke, sjeća se Nikolina koja inače voli poći na dobar koncert koji je vrati u 'normalu'.

Karla je kao voditeljica Ureda za odnose s javnošću i marketing stupila u stalni radni odnos istu godinu kao i Nikolina. Od 2009. radila je kao volonterka, a prije stalnog zaposlenja sezonski se vraćala u iznutra lijepo ukrašenu palaču Keršu. Stranih novinara specijaliziranih za kulturu, koji prate Igre, sve je manje, no to je očekivano slijedom smanjivanja ili čak nestajanja kulturnih sadržaja u medijima.

- Vidljiv je porast interesa medija iz turističkog segmenta, pa su to onda priče o Dubrovniku kao destinaciji te obuhvaćaju i Igre kao neizostavan dio kulturne ponude. Ako ne uzmemo u obzir regiju, Srbiju i Sloveniju, najveći interes za Igre iskazuju britanski novinari jer su Britanci prije pandemije bili najbrojniji gosti, kako u Dubrovniku tako i na festivalskim programima, vole kulturni program, govori Karla koja otkriva i kako joj je raditi s domaćim, a kako sa stranim novinarima:

- Ima to svojih prednosti i nedostataka. Kod stranih novinara, baš zato što se ne poznajemo, komunikacija i odnos vrlo su profesionalni, što je lijepa promjena. S domaćim, posebice lokalnim, novinarima sam na „ti“, poznajemo se godinama. Do komplikacija u komunikaciji između novinara i umjetnika rijetko dolazi, no dogodi se primjerice da umjetnik nije zadovoljan naslovom, a to posebno smeta mlađim umjetnicima kojima su to prvi intervjui u karijeri. Mlađim novinarima bez puno iskustva se trudim pomoći na način da im dam par naputaka, na koje bi se možda u razgovoru trebalo fokusirati, čisto kako bi intervju prošao na obostrano zadovoljstvo, bez neugodnosti, pojašnjava Karla.

Ima i umjetnika koji ne žele davati intervjue, a neke je glasnogovornica ipak uspjela nagovoriti pa se među dramskim umjetnicima širi dobar glas o Karli kao upornoj ali profesionalnoj 'nagovarateljici'. Zadovoljno napominje kako najčešće uspije dobiti više od očekivanog.

Najstresnije razdoblje bila je godina „Elementarnih čestica“ kad je čak policija osiguravala Lovrjenac, mjesto izvođenja predstave, a službena stranica Igara bila hakirana. Tad je vladao najveći pritisak medija, iako je i pandemijsko je vrijeme donijelo puno neizvjesnosti i izazova druge vrste.

Sve više se službena komunikacija prebacuje na nove kanale WhatsApp i Viber, što Karli u biti ne smeta jer je brzo i efikasno, a i u slučaju da nešto zaboravi ili previdi, ostaje podsjetnik. Mobitel ne prestaje zvoniti, ali bez obzira na stres, voli dinamičnost u ovom poslu i možda je to razlog što joj 47 festivalskih dana brzo proleti. Promjena umjetničkog vodstva isto doprinosi dinamičnosti, i dobrodošlo je osvježenje - kako za djelatnike Igara tako i za publiku. S intendanticom Dorom Ruždjak Podolski i pomoćnikom za dramski program Sašom Božićem radila je na projektu „Luka sanjara“ čiji su nositelji Dubrovačke ljetne igre, a paralelno s tim i drugi EU projekt - „Future Epics“. Sretna je i ponosna zbog ovog velikog uspjeha Igara jer su javne ustanove inače administracijski dosta ograničene za sudjelovanje u EU- projektima te je lakše nezavisnim organizacijama.

Što se tiče umjetnosti, otkriva da je nekoć željela biti operna pjevačica, no od toga nije moglo biti ništa zbog nedostatka talenta i discipline koja je za to potrebna. U svom press uredu radi s mladima, uglavnom studentima, i primjećuje da nema više odnosa prema autoritetima, što joj ne smeta, ima razumijevanja za nove generacije koje dolaze. Veseli je kad među studentima primijeti ljubav za Igre, i kad se netko iz sezone u sezonu vraća raditi u press ured. U rujnu pak za nju kreće vrijeme odmora, iako radi, količina posla i razina stresa je daleko manja, pa stigne uživati u poznom dubrovačkom ljetu kad su temperature niže, a plaže mirnije.

Ivana je odrasla u Gradu i kultura joj je takoreći došla pod prozor jer je kao djevojčica svjedočila postavljanju „Dunda Maroja“ u režiji Paola Magellija 1989. Ponovno je sredinom lipnja imenovana ravnateljicom Dubrovačkih ljetnih igara, što joj je treći mandat i posve 'prirodan nastavak'. Još od srednje škole radila je na Igrama: kao hostesa, na info pultu, kao tajnica u produkciji, radila je u marketingu, prodaji, promidžbi, a od 2005. kao voditeljica press ureda. Bez obzira na pritisak i na bilo kakve kritike, u nastupu je vrlo smirena i ta je osobina prati cijeli radni vijek.

- Jako strogo dijelim privatno i poslovno. I to ne namjerno, spontano je tako. Znam sebi odrediti granice, i u poslovnom okruženju nisam tako osjetljiva kao možda u privatnom životu. Kad sam počela raditi na Igrama, ljudi su mi dolazili s komentarom: „Kako si ti tako smirena?“ Iznenadila sam se, nisam znala da je to nešto što me karakterizira. Jednostavno sam takva, navodi Ivana.

Na konferencijama za medije je obična ona ta koja govori o financijskim okvirima, iako se ponekad poželjela zamijeniti s intendanticom, što je nemoguće jer dodaje da nema ni potrebna znanja, ni iskustva. Dok intendantica nosi odgovornost za kvalitetu umjetničkog programa, Ivanina odgovornost je ona pravna, financijska. Odnos između ravnatelja i intendanta mora funkcionirati.

- Ja to gledam kao na neki brak koji ne traje dugo (smijeh). No dok traje, potrebno je veliko povjerenje, ravnatelj i intendant, to je kao da imate jednu osobu koja se svađa sama sa sobom, a ne može se svađati jer kad se svađaš onda nisi produktivan. Konstantno moraš iznalaziti kompromise kako bi se postigla sinergija i rezultat, nekad to traje kratko, a nekad po godinu-dvije dana. S Dorom Ruždjak Podolski traje duže, a recimo Ivica Prlender je obje funkcije obnašao odjednom i to 11 godina. Ovaj dualitet je dobar i loš, zavisi koliko se ljudi poštuju, kako komuniciraju, koliko su tolerantni. Nekad treba pokazati autoritet i suptilno dati do znanja što je ipak najvažnije, ističe Ivana te dodaje:

- Svi znamo koliko je kultura fragilna, koliko su sve institucije osjetljive i koliko je teren sklizak. Ako 'kiksaš' jednu sezonu i završiš u minusu, pitanje je koliko bi dugo trajao oporavak, kako iznaći sredstva?! Takvo nešto ne može se dogoditi, ne zato što bi ravnatelj snosio odgovornost za minuse, nego zato što se stvarno dugo, dugo ne bismo oporavili, kultura nije sektor gdje ti lako iznađeš novca i kreneš dalje. Svjesni smo da je u Hrvatskoj većina kazališta u 'minusima', da sepo godinu dana ne isplaćuju honorari… To ne dopuštam, to sam preuzela od Ivice Prlendera s kojim sam radila, i to mi je oduvijek prioritet - nema dugova! Nema smisla da mi imamo predstavu, koncert ili 'zvijezdu' više, a da su moji kolege ostatak godine na telefonu uvjeravajući umjetnike da će im se honorari isplatiti. To je kao kućni budžet, moraš znati čime raspolažeš i to raspodijeliti, poručuje sugovornica.

Često se u Dubrovniku od pojedinaca znala čuti kritika kako se kulturi daje previše, posebice Dubrovačkim ljetnim igrama na što ravnateljica odgovora: „To me ljuti samo kod ozbiljnih ljudi, no ozbiljni ljudi takve izjave ne daju, barem ne u medijima. Neozbiljni ljudi koji daju paušalne izjave bez argumenata, bez da stvarno poznaju stanje me ne tangiraju“. Gungula oko „Elementarnih čestica“ ju je naučila puno o povjerenju prema ljudima, i općenito, jer je jako mlada postala ravnateljicom. U poslu joj najviše strah izaziva rad u tehničkom odjelu jer se radi u zahtjevnim uvjetima, noću, na visini, i često su tu mladi ljudi bez iskustva. Srećom, dosad nije bilo incidenata. Jer, sve se da riješiti, ali zdravlje i sigurnost zaposlenika su na prvom mjestu.

Što se tiče korone, lani je bila optimistična da će ove godine biti bolje, što tako i jest, sad razmak između stolica u gledalištu ne iznosi više metar i pol nego je mjerilo za razmak jedna prazna stolica. Uvjerena je da će i sljedeću godinu obilježiti korona, bit će to još jedna 'koronasezona', ali se nada da će mjere ipak biti opuštenije. Što se tiče financija, tu je opreznija s prognozama jer ju je krizna 2008. naučila da su se mnogi sponzori povukli pod izlikom recesije, i nikada se nisu vratili. Istovremeno, skreće pažnju na to da iznos od četiri milijuna kuna sredstava od Ministarstva kulture i medija nije posve jednak danas i nekad jer su u međuvremenu skočile cijene.

S obzirom na sličnost nje i njezinih suradnica jer su sve plavuše, a nekad su bile i ričane, posve legitimno je pitanje je li suradnice birala po frizuri i boje kose?

- Tko zna što se događalo u mojoj podsvijesti! (smijeh) Ali, za svaku od njih imam opravdanje da kosa nije kriterij! (smijeh) Karla me 'kupila' svojim radom u press uredu, to uopće nije bilo upitno, Paula me oduševila tijekom pripreme za EPK, jednostavno s 23 godine činila se kao osoba od barem 30 godina i 10 godina iskustva. Dokazala se da zna raditi i balansirati, savršeno se snašla. Nikolinu sam poznavala iz srednje škole, ali dobila sam nekoliko poruka i poziva sa sadržajem: „Ne budi luda propustiti šansu i ne zaposliti je, vraća se u Dubrovnik!“ Nakon svih iskustava koje je stekla u Splitu i Zagrebu mogli smo biti samo sretni da dobijemo nekoga takvog, posebno u trenutku kad smo ostali bez glazbenog producenta jer se kolegica koja je to do tada radila preselila u Zagreb. Kad, eto, Nikoline! Plava i ričana, govori ravnateljica s osmijehom.

U radnom kolektivu ima muških, a objašnjava Ivana i koje su prednosti ženskog tima.

- Možda je muškima malo teže s nama! (smijeh) Treći mandat sigurno ne bih prihvatila da nemam ovakvu ekipu, znala sam na koga se mogu osloniti. Tu je i Lina Njirić. Konkretno, radim puno manje od njih tri, no imam puno veću odgovornost, ali je i prihvaćam zato što znam da one to mogu. Da nemam povjerenja u njih, ne bih se prihvatila tog posla. Žene krasi posvećenost i ljubav, veća povezanost, možda je to radi umjetnosti, bolja je organiziranost, nije zaludu ono što kažu za multitasking i žene. Mislim da je to utemeljeno, no i muški sa svojim karakterom donose nešto dobro, to je jednostavnost, jer mi smo sklone zakomplicirati, uspoređuje Ivana.

Kad ide na druge izvedbe izvan Ljetnih igara, kao i ostatak ekipe, ima tu profesionalnu deformaciju da analizira sve detalje - od rekvizitera do reflektora. A zna se toliko opustiti i uživjeti tijekom izvedbi Igara da nakratko zaboravi da je uopće ravnateljica. Sve to opet zahvaljujući odličnom timu i povjerenju.

S obzirom na sličnost nje i njezinih suradnica, znalo je doći do zamjena i do komičnih scena.

- Prve godine bile su 'udarne', nije se znalo koja je točno Ivana, Karla ili Nikolina. Kupala sam se tijekom porodiljnog na Lokrumu, izlazeći iz mora dobila sam jedan lijepi kompliment da sam viđena na svečanoj ceremoniji otvaranja Igara i da sam sjajno izgledala. Smijala sam se jer su me zamijenili s Karlom. Drugi put sam viđena u crvenoj haljini ispred Dvora, a to je zapravo bila Nikolina, dok je Nikolina najčešće bila Karla, smije se Ivana.

Otkad ima dijete, slobodno vrijeme najviše posvećuje svojoj curici, to joj je prioritet, nađe i pola ure za skočit u more.

Pored ljetnih radosti, ove četiri dame čekaju Ljetne igre, a na publici je da pogađa: Je li to upravo prošla Karla? Ili je pak Nikolina?! Možda Paula?! Ma sto posto Ivana! Nije važno, žene stoluju u Festivalskoj palači.