Maro Jović otvorio je u predvorju Dvorane pape Ivana Pavla II. u Samostanu sv. Klare izložbu pod nazivom "Međugorje u stihu i fotografiji". Autor je izložio svoje fotografije koje je kombinirao sa svojim stihovima, a kako sam naziv govori, tema je najpoznatije marijansko svetište u ovom dijelu Europe.
- Nakon dvije izložbe "Dubrovnik u stihu i fotografiji" a jedna je bila otvorena na ovom mjestu, priredio sam pjesme na temu Međugorja. Povodim se fotografijom jer Međugorje, kao i Dubrovnik, ima svoje monumentalnosti koje nekad ostanu skrivene kad ljudi razmišljaju i pričaju o njemu. Imamo Majčino selo, Vrt sv. Franje, Cenacolo... Jednostavno, Međugorje me je dirnulo u srce jer sam toliko često hodočastio, a postoje i neke spone između Međugorja i Dubrovnika koje sam vam htio približiti. Recimo, Josip Marija Carević, koji je 1929. postao dubrovački biskup, 1935. dao je postaviti križ na vrh brda Srđ, a fra Bernardin Smoljan je u Međugorju sa svojim sumještanima također 1933., znači razlika je dvije godine, dao postaviti križ na vrh brda Šipovac koji su oni kasnije prozvali Križevcem. Znači, naš dubrovački biskup Josip Marija Carević i fra Bernardin Smoljan, jedan u Dubrovniku, drugi u Međugorju, dali su napraviti križ na vrh brda.
Neki su me pitali zašto sam odabrao Međugorje s obzirom na to da sam iz Dubrovnika, ali toliko je spona između Međugorja i Dubrovnika, bilo bi suptilno to ne spomenuti. Pošao sam tim putem, tim stopama, brat Boris mi je dosta pomogao, on je inače fotograf, ali sam ovaj put ja fotografirao i pisao pjesme. Dubrovnik je grad vjere i turizma, Međugorje je mjesto vjere i turizma. Međugorje, jednako kao Dubrovnik, ima tu jednu mjeru, taj jedan lakat koji se nalazi na Orlandu odnosno Orlandov lakat i mislim da to možemo komparirati s Međugorjem. Mnogi su bili u Međugorju, a ove fotografije služe tome da nakon što vide slike i pročitaju stihove, oni koji nisu bili da pođu u Međugorje. To je jedno malo mjesto koje se odlikuje takvim ljepotama i smislom da bi bilo šteta ga ne spominjati. Ja sam to pokušao ovim putem, trebalo je malo vremena, bila je korona, slikavao sam 2019. i 2020. i evo sad smo našli mjesto i vrijeme da upriličimo izložbu. Moram spomenuti da je moj veliki prijatelj, gospar Antun Lučić, pristao doći iz Mostara i otvoriti izložbu i dati joj težinu, a profesor je hrvatske književnosti u Mostaru. Dr. Antun Lučić je inače književni sladokusac koji mi je, kad sam trebao neku potporu, kad sam tražio nekoga da mi napiše recenziju, to napravio. Naš fra Mario Knezović me spojio i gospar Antun je pristao bez problema, vidio je moje pjesme i mi smo krenuli s ovim projektom. Moj djed je uvijek govorio da se ‘drvo oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka‘ i mislim da je to tako, bez toga se ne može dalje. Moramo se oslanjati jedno na drugo i nijedan projekt bez nas ne bi mogao biti moguć, kazao je Jović koji je zahvalio okupljenima na dolasku, kao i svima koji su sudjelovali u samom otvorenju izložbe.
Lučić je na početku svog govora povukao usporedbu s hodočašćem te je pronašao brojne stilske figure kojima Jovićeva izložba obiluje. Rekao je kako izložba poziva na visinu te da je onoliko koliko je slika utjecala na riječi, toliko su riječi utjecale na sliku, nazvao je to simbiozom slike i riječi kojom se postigla ‘spremna izložba‘ koja se ‘samozastupa preko onoga što kazuje i što je jednim dijelom neiskazivo‘.
- Kroz ovaj ambijentalni stih i sliku može se iskazati pohvala ruci i pohvala fotoaparatu, onome što je u pozadini samozatajno. Slično je i sa stihovnim inačicama koje ovdje vidimo samo u nekim probranim primjerima koji mogu graničiti s nečim što nadilazi nacionalne okvire. U fenomenu sviđanja ova izložba to nadilazi, ona zahvaća lijepo, ona miriše kroz ljupko, ona dolazi do svjetlosnih prostranstava i zato se s puno razloga može postaviti onaj izgledniji futur koji se u ovom zgodi može samo ovako imenovati: neka bude izložba otvorena! - poručio je Lučić.
Glazbeno su otvaranje uveličale Luce i Marta Ćatić. Izložba ostaje otvorena do 18. studenog, a može se razgledati od 10 do 17 sati.