U Art radionici Lazareti predstavljena je publikacija "Klasika, punk, cajke: Kulturni kapital i vrijednosti mladih na Jadranu". Kroz večer je ulogu moderatorice preuzela Petra Marčinko, a u promociji su sudjelovali i rezultate istraživanja predstavili Željka Tonković, Krešimir Krolo i Sven Marcelić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.
- Opsežno istraživanje proveli smo 2015./2016. na velikom uzorku učenika III. i IV. razreda srednjih škola u šest najvećih gradova na Jadranu (Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik). S temom kulturne potrošnje i kulturnih potreba mladih (što mladi žele, kakve sadržaje žele posjećivati…) počeli smo se baviti unazad nekih sedam godina i to na području Zadra i Zadarske županije i budući da je nedostajalo istraživanja tog tipa, počeli smo sa serijom empirijskih anketnih istraživanja, prikupljajući podatke o kulturnoj potrošnji i kulturnim potrebama mlade publike i vrlo brzo smo došli na ideju da bismo istraživanje voljeli proširiti na cijelu jadransku Hrvatsku kao jednu regiju i da usporedimo nalaze koje smo dobili u Zadru a koji su bili vrlo zanimljivi, s drugim gradovima i da vidimo radili se o nekim trendovima koji su specifični baš za Zadar ili je to nešto što poopćiti na neki širi kulturni prostor.
- U istraživanju je sudjelovalo preko 2600 srednjoškolaca, a odlučili smo se na treće i četvrte razrede budući da je to generacija maturanata i onih koji upravo završavaju srednju školu pa na taj način više sudjeluju u kulturnom životu svojih gradova i već možemo očekivati da imaju definirane kulturne afinitete i društveno-političke vrijednosti. U samo istraživanje uključili smo operacionalizaciju kulturne potrošnje i kulturnog kapitala kroz tri glavna segmenta: posjećivanje kulturnih sadržaja odnosno koliko učenici sudjeluju u javnom kulturnom životu, što uključuje ne samo 'visoku kulturu' nego i zabavne sadržaje poput koncerata, kino, kazališne predstave, te glazbene preferencije i televizijske preferencije. To su bila tri glavna segmenta koja smo istraživali, a pored toga, uključili smo i pojedine pokazatelje kulturnog kapitala samih njihovih roditelja, pitali smo učenike da procjene različite aspekte kulturnog kapitala i kulturne potrošnje glazbenog ukusa roditelja, što nam je pomoglo da bolje ispitamo tu vezu kad govorimo o tom međugeneracijskom prijenosu kulturnog kapitala. Na koncu su nas posebno zanimale vrijednosti, zanimalo nas je kako kulturna potrošnja, kulturni ukus korespondira s različitim vrijednosnim pokazateljima, primjerice, s političkom orijentacijom, stavovima prema manjinama i tako dalje, kazala je Tonković uvodno.
- Srednjoškolci koji zaista imaju određeno obrazovanje u kulturi, bilo tu u glazbi ili nekom kreativnom pisanju, plesu, likovnoj umjetnosti, o čemu god da se radi, imat će veće afinitete prema nekoj institucionalnoj kulturi, vjerojatnije će biti posjetitelji kulturnih sadržaja. Dakle, osim kući, publika se itekako odgaja i kroz institucije. Ona djeca koja dolaze iz obitelji koja posjeduju veću količinu kulturnog kapitala i ona koja su bila obrazovana u nekom vidu kulture najvjerojatniji su potrošači onoga što na neki način kulturne politike možda najviše i gledaju kao kultura, a to je najčešće institucionalna kultura (muzeji, kazališta, izložbe, koncerti…). Ono što je također važno i što se pokazalo i za Dubrovnik i za druge gradove, takva se populacija najčešće koncentrira u gimnazijama tako da uz kapital treba pratiti i obrazovna postignuća. Znači, možemo jasno locirati mjesta na kojima se publika institucionalne kulture najčešće nalazi, a možemo vidjeti i gdje su najveći problemi odnosno gdje takve vrste kulture ima manje, kazao je Marcelić.
- Vrlo su jasne distinkcije između gradova. Kad se pogleda taj indeks, pokazalo se ustvari da su najkonkretnije razlike između Pule i Zadra. Pula ima jedan prostor koji okuplja različite aktivnosti, a Zadar to cijelo vrijeme nije imao, čak i u nekim elementarnim oblicima, komentirao je Krolo.
U kulturnoj nadogradnji često zaostaju učenici strukovnih škola.
- Sigurno su prostori za aktivnu participaciju u kulturi iznimno bitni. A pitanje zašto učenici trogodišnjih strukovnih škola aktivno ne sudjeluju u institucionalnoj kulturi puno je dublje i kompleksnije. Neke odrednice tog problema smo već načeli, ali tu je ta primarna socijalizacija i obiteljski kulturni kapital. Participacija u kulturi je na neki način klasno pitanje, indikator socijalne isključenosti. Činjenica je da dobar dio mladih ne participira u kulturnom životu vodi do činjenice da su isključeni iz različitih oblika i građanske, i društvene, i kulturne participacije, pojasnio je Tonković.
Među mladima postoji određena politička rezigniranost odnosno nezainteresiranost, ali i nisko povjerenje u društvo.
- Ono što se obično krivo gleda kad razgovaramo o mladima, srednjoškolcima, jest to da su oni apolitični. Oni jesu apolitični u smislu da kad ih pitate gdje su svrstavaju stranački, lijevo ili desno, ne izjašnjavaju se kao liberali, socijaldemokrati ili konzervativci, najveći dio će reći da ih to ne zanima i da to ne prati. Kad ih pitate konkretne vrijednosti kao što smo ih mi pitali, vidite da su oni zapravo dosta jasno politički određeni i da tu imamo različite elemente. Također, pokazalo se da postoji jedan vrijednosno-kulturni sklop, mladi koji imaju tradicionalne vrijednosti, više će biti skloni tradicionalnoj kulturi, domaćem, hrvatskom jeziku, gledat će, dakle, filmove i serije na hrvatskom i na regionalnim jezicima jer su im razumljivi, slušat će glazbu na hrvatskom i regionalnim jezicima. Imamo drugu skupinu mladih kod koje je naglašen kozmopolitski pogled na svijet, oni su otvoreniji prema manjinama, otvoreniji su prema mobilnosti i pokazalo se da mladi koji su otvoreniji prema svim oblicima drugostima i vlastitoj mobilnosti jesu oni koji će uložiti veći napor da svladaju kulturu koja dolazi na stranim jezicima. Nama se pokazala jedna od bitnih linija podjele unutar našeg uzorka, s jedne strane je taj tradicionalni pol, a s druge strane je taj 'moderno-kozmopolitski' pol.
- U tom političkom smislu, mladi se puno više razdjeljuju na tim praktičnim pitanjima. Oni koji su socijalno isključeni bit će puno tradicionalniji, dok će oni s većim količinama kulturnog kapitala biti skloniji kozmopolitskim vrijednostima. Tu je zanimljivo promatrati Dubrovnik jer se on u vrijednosnom smislu vrlo jasno smjestio u Dalmaciju, vrlo je blizak Splitu i Zadru. Interesantan je podatak da Dubrovnik ima najveću socijalnu distancu odnosno najnegativniji stav prema manjinama u cijelom našem uzorku. Vrlo su materijalistički stavovi tradicionalnosti, a Rijeka i Pula puno su progresivniji i moderniji, a zanimljiv je Šibenik, grad koji je ispao iz te 'dalmatinske matrice'. Dubrovnik je u tom smislu vrlo tradicionalan i dosta zatvoren, kulturno i vrijednosno, naveo je Marcelić.
Rečeno je i kako je socijalna distanca kad je riječ o romskoj manjini u Rijeci dosta izraženija dok je u Puli nema.
- S obzirom na koncentraciju visoke kulture u najužem smislu, pogotovo ljeti, očekivali smo nešto manje tradicionalne mlade s obzirom da žive u nešto većoj materijalnoj sigurnost nego njihovi vršnjaci u Zadru ili Šibeniku. Mladi su u Dubrovniku dosta isključeni iz te visoke kulture, ne idu na Juliana Rachlina, ne idu na "Hamleta" na Lovrjenac, očito da žive u gradu koji ima tu kulturu, ali oni nisu uključeni u onoj mjeri koja bi možda pratila imidž grada, izjavio je Marcelić.
- Split i Rijeka su pomalo slični, srednjoškolci koji rastu u ta dva grada imaju donekle sličan profil, pokazuje se da su to dva grada koja jesu dva najveća regionalna sjedišta i ono što je srednjoškolcima bitno, jesu obrazovni resursi za nastavak školovanja, više je i zabavnih sadržaja, a to je ono što se ovoj generaciji pokazuje važnijim nego kultura u užem smislu. Učenici u Dubrovniku jesu zadovoljni kulturnom ponudom, ali ne i ponudom zabavnih sadržaja, možemo reći da je njima u Dubrovniku dosadno. Iako su primjerice zadovoljni mogućnostima za pronalazak posla i slično, očito je da za neke aspiracije, poglavito obrazovne, Dubrovnik zapravo nije najbolja adresa nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja.
- Zanimalo nas i na koji način i gradski kulturni resursi, kulturne ustanove, udruge u kulturi, umjetničke organizacije, ne samo institucionalne kulturne ponude, na koji je način kulturna potrošnja uklopljena u te urbane kulturne resurse i možemo li jedno s drugim povezati? Zapravo, pokazuje se da itekako možemo odnosno da sama činjenica da negdje postoji ponuda koja omogućuje da se afirmiraju određeni sadržaji i uopće potreba za takvim sadržajima, bitna je već kod učeničke populacije. Primjerice, učenici u Dubrovniku nešto više od prosjeka posjećuju muzeje i galerije, što nije nimalo iznenađujuće, ali najmanje od ostalih posjećuju gradsku knjižnicu, što možemo možda povezati s tim koliko je gradska knjižnica, primjerice, prilagođena potrebama djeci i mladih, imaju li neke specijalizirane odjele, dodatne aktivnosti i slično. U tom smislu možemo vidjeti razlike između Dubrovnika i nekih drugih gradova. Najmanje su zadovoljni ponudom zabavnih sadržaja jer rjeđe posjećuju koncerte od ostalih, što možemo povezati s nedostatkom ponude u nekom smislu, poručila je Tonković.
U Dubrovniku postoji velik broj kulturnih resursa, ali srednjoškolci u Dubrovniku pokazuju niže prosječne vrijednosti za većinu sadržaja, što se može protumačiti kao posljedica nedostatka ponude prema mladima.
- Nije samo dovoljno voditi računa o brojnosti tih resursa, nego ponajprije o njihovom profilu. Kad pogledamo naših šest obalnih gradova, Dubrovnik je definitivno iznimno bogat kulturnim resursima, uz Split i Rijeku koja su veća urbana sjedišta. Međutim, to nije ono što zadovoljava potrebe mladih jer su njihovi afiniteti, prostori koje žele posjećivati, interesi i potrebe smješteni u nekim drugim paralelama. Institucionalna kultura, posebno ona koja je vezana uz kulturnu baštinu i njezinu prezentaciju nije ono što ih zanima, kao ni sadržaji koji znaju biti zastupljeni na Dubrovačkim ljetnim igrama, to jednostavno nije onaj sadržaj koji privlači većinu srednjoškolaca, osim ako govorimo o jednom uskom krugu gimnazijalaca, čak i među gimnazijalcima visoka kultura nije ono što ih najviše privlači. Gimnazijalci jesu ti koji inače posjećuju institucionalnu kulturu, ali bi pogrešno bilo zaključiti da gimnazijalci općenito najviše posjećuju visoku kulturu, gimnazijalci vole različite zabavne sadržaje u tom smislu, obrazložila je Tonković.
- Ima tu još jedna stvar koja razlikuje Dubrovnik od drugih gradova, recimo Pula je bila bogat festivalski grad u smislu svih ovih glazbenih festivala koji malo više rezoniraju s onim što bi oni možda htjeli čuti. Kad je riječ o glazbenom ukusu, puno više pokazuju iste afinitete za različite underground, elektronske stari, što možemo tumačiti onim što je vezano za ostavštinu jednog takvog identiteta grada koji traži nekakve inovacije u glazbi, ali činjenicom da su tamo smješteni različiti festivali. Šibenik isto tako funkcionira, Zadar je jedno vrijeme pokušavao s tim nekim stvarima, a Dubrovnik je cijelo vrijeme ostao bez toga i logično je: teško je to ovdje negdje smjestiti tako da su oni u tom dijelu imali manje mogućnosti, što tumači nezadovoljstvo zabavnim sadržajem jer se te dvije stvari preklapaju. Ono što jest izazov, ne samo za Dubrovnik nego i za druge gradove, kako ovaj sloj, kako privući one koji već u gimnaziji pokazuju neku drugu vrstu rezoniranja, a pogotovo je strašan izazov vezan za strukovne škole, zapitao se Krolo.
Naglašena je važnost adekvatne ponude kulturnog sadržaja za mlade. Kulturne politike trebaju ciljati problem socijalne nejednakosti odnosno pristup kulturi, ali drugi je problem snaga kulturne ponude. Bilo bi dobro da svi gradovi imaju kulturno-društveni centar ili centar za mlade s ponudom različitih sadržaja i aktivnosti u kojemu je moguće aktivnije participirati, a ključno je planiranje specifičnih sadržaja za određenu publiku.
- Što se tiče glazbenih žanrova, dolazimo do teme koja je uvijek zanimljiva. Klasika je doslovno ostala jedan poprilično rubni segment, elitna, uska priča; punk se prije povezivao s nekakvom klasikom, pogotovo s rock stvarima i to se približilo onom što je nekad bio elitni dio. Kod dijela koji spada pod narodnu, zabavnu glazbu priča je ostala jasna, tu ne postoje nekakve velike razlike između gradova. Rijeka i Split su se tu malo više pokazali, ali to je vezano za većinu, a ne za neke konkretne specifičnosti. Jednako tako, došlo je u kontradikciju s onim što se dugo vremena smatralo da spada u novovalnu narodnu glazbu, da je neki izraz bunda ili otpora gastarbajterske kulture, nismo to mogli primijetiti. Vrlo je jasan taj prijenos kad se pogleda ukus roditelja koji je istovjetan onom što možemo vidjeti u tim obrascima. To se ne bi moglo smatrati nekim novim oblikom 'punka', otpora jedne generacijske priče naspram ove druge, nego je riječ o nastavku i nadovezivanju onog ukusa otprije. Ono što je najviše 'stradalo' u tom rangiranju, jest ona glazba koja zahtjeva najveću pažnju prema tim novim oblicima, sve ono što je dosta alternativna novovalna glazba, tu ili uopće ne znaju ili postoje poprilični otpor prema cijeloj priči. Cajke su jedan dosta arhaičan koncept, 'turbtronika' mi se sviđa kao izraz, čuo sam ga nedavno i ono što je bio rock pomiješan s klasikom su tvari gdje se oni vrijednosno razilaze, tu ima najmanje komunikacije, tu su u velikom međusobnom srazu, komentirao je Krolo te nastavio:
- Dosta se toga miješa, tu su ti raznovrsni ukusi po žanrovima. Tu nije ona distinkcija koja bi mogla reći da je netko 'punker' pa da ne priča s 'metalcima', čak će se oni naći i povezati i reći će da je ono što oni slušaju u suprotnosti prema onome čime su okruženi, prema onome što je dominantno. Iz razgovora s mladima doznao sam da im glazba nije toliko identitetski bitna, rekao je Krolo koji je ispričao kako je jednom prilikom u narodnu glazbu uvrstio Daru Bubamaru, Cecu i Joleta, a da mu je rečeno da Jole ne spada u tu kategoriju jer je „naš“.
No, statistički gledano, osamdeset posto onih koji vole Cecu, Daru Bubamaru voli i Joleta, a onaj tko sluša Hladno pivo, uopće ne spominje Jolu. Marcelić je iznio drugu anegdotu, priču o jednom zadarskom gimnazijalcu koji je ustvrdio da on i njegovi vršnjaci vole Thompsona jer vole Hrvatsku, a da vole cajke jer se vole zabavljati, što potvrđuje teoriju o fragmentiranim identitetima. 'Narodna glazba' se tako promatra bez ikakvog nacionalnog ključa, za učenike je to zabavna glazba koju razumiju tako da tu za njih nema nikakve kontradikcije.
Mlade odlikuje fragmentarni identiteti, što se očituje i u fragmentarnosti prema glazbi, televizijskom sadržaju, kulturnoj potrošnji. Današnji mladi su generacije „fluidne modernosti“, to je generacija koja briše granice visoke i popularne kulture, a fragmenti se slažu po određenim linijama društvene pravilnosti pa će, primjerice, osoba koja je tradicionalnija, slušati domaću i regionalnu glazbu. Recimo, ako roditelji slušaju Miša Kovača ili neke starije popularne domaće pjevače, puno vjerojatnije će njihova djeca biti sklonija cajkama nego ona djeca čiji su roditelji slušali šansone ili jazz. Djeca neće slušati baš ono isto što su roditelji slušali, ali postoji određeni prijenos. Uglavnom, više ne vrijedi pojava da su glazbeni žanrovi ili televizijski programi nešto što definira generacije.
- Statistika kaže kako će mladi koji slušaju cajke, puno češće slušati Severinu, neki regionalni rock, a oni koji slušaju klasiku, statistički će češće slušati punk ili nešto slično, napomenuo je Marcelić.
- Ono što prevladava nad cijeloj toj fragmentarnosti i različitim modelima kulturne potrošnje definitivno je hedonističko-konzumeristički obrazac i on je prisutan u televizijskim preferencijama, glazbenom ukusu, posjećivanju koncerata i općenito interesima koji mladi iskazuju. Tu su neke temeljne dihotomije, recimo, jezična dihotomija: s jedne strane imamo mlade koji itekako participiraju u globalnoj kulturi, imaju kozmopolitski kulturni kapital koji im omogućuje da konzumiraju strani sadržaj, znaju engleski jezik, a s druge strane, imamo mlade koji su jezični ograničeni pa najviše slušaju ono što smo nazivali cajke, a radi se o puno složenijem fenomenu, te domaću zabavnu glazbu. To možemo povezati s dihotomijom lokalno-globalno, a što se opet povezuje s društvenim statusom. Visoka kultura se tu smješta s globalnom kulturom. Svega osam posto našeg uzorka mogli bismo opisati kao 'alternativce', oni posjećuju koncerte alternativne glazbe, vole ići na koncerte, vole punk, metal, indie i underground elektroniku i to je zaista rijetkost, manjina je to koja se povezuje s visokim kulturnim kapitalom i sklonošću njihovih roditelja da slušaju stranu rock i pop glazbu, izjavila je Tonković te dodala:
- Ima nešto što nam je osobno bilo zanimljivo, ali nismo to uključili u istraživanje, a to su čitalačke navike i preferencije. Zašto ih nismo uključili? Ne zato što ne čitamo književnost ili što mislimo da to ne bismo trebali istraživati, nego zato što smo nekim preliminarnim analizama koje smo radili u Zadru vidjeli da srednjoškolci strahovito malo čitaju odnosno da se cjelokupan zaključak njihovih čitalačkih preferencija može svesti na to da učenice čitaju nešto više od učenika i da gimnazijalci više čitaju od učenika četverogodišnjih i trogodišnjih strukovnih škola, a to je nešto što bismo znali i bez istraživanja. Ali, nešto dublje reći o njihovim čitalačkim preferencijama i ukusima, kako tu stoji poezija… jednostavno smo zaključili da to nema smisla uvrstiti u ovako opsežan upitnik, otkrila je Tonković.
Govorilo se i o ratnoj traumi.
- Očekivali smo da će oni gradovi koji su više zahvaćeni ratom zapravo iskazivati tradicionalnije vrijednosti jer imamo solidarnost zajednice, zajedničku traumu, ali to se pokazalo donekle točnim jer, recimo, imali smo Šibenik koji je prošao jedan dio ratnog stradanja, međutim, pokazao se al pari s Rijekom po stavovima mladih, dok se Zadar i Dubrovnik 'tuku' za najtradicionalniji grad. Ta ratna trauma nije iskazana kroz srednjoškolce nego vjerojatno kroz njihove roditelje i neke od pogleda na svijet koji su došli tamo. Taj tradicionalniji, nacionalno orijentirani pogled na svijet održava se i kroz nekakvu sklonost nekim kulturnim sadržajima koji održavaju takvu vrstu vrijednost i stavova. Dubrovnik je najbogatiji grad od ovih šest i očekivali smo da će ta ekonomska stabilnost donijeti i određene liberalnije stavove i smislu onoga što se pokazalo u sociologiji: što je veća razina materijalne sigurnosti u nekom društvu, to je veća razina tolerantniji stavova. Tako je Skandinavija, koja je iznimno bogata, iznimno tolerantna sredina i u Dubrovniku nam se to nije pokazalo i vjerojatno je ratna trauma jedan dio objašnjenja, ustvrdio je Marcelić.
- Tu treba uključiti turizam koji, osim što kreira neke sadržaje, 'guta' neke druge i to je cijeli niz rasprava - što s kulturom? Jer, sve ide u tom smjeru da kultura treba biti stavljena u službu turizma, a ne u službi građana, razvoja publike ili u smislu razvoja onoga što grad čini gradom. A sad se krizni momenat koristi da se to dodatno reducira, dodao je Krolo.
Zaključno, rečeno je da mlade ne treba gledati generacijski jer nisu svi istoznačni niti dijele iste interese. Treba obratiti pažnju na socijalnu nejednakost, dostupnost kulture općenito i dostupnost kulturne infrastrukture za oni koji žive izvan gradova, a treba promijeniti percepciju onoga što se smatra kulturom te razmisliti kako to povezati s odnosom lokalnog i globalnog. Isto tako, treba osnažiti dio mladih koji pokazuje interes za određene sadržaje i razmisliti kako privući što veći dio mladih. Naime, obrasci kulturne potrošnje koji se steknu u djetinjstvu, adolescenciji, na neki način udaraju temelje za cijeli život. Naravno, postoje i iznimke. Krolo je kritizirao opadanje dijela kreativnog, umjetničkog stvaralaštva u školstvu, recimo, mali broj satova likovne ili glazbene kulture ili isključenost doticaja s umjetnošću u trogodišnjim strukovnim školama. Marcelić je naglasio kako osim analiziranih gradova, treba obratiti pažnju i na druge dijelove Hrvatske jer je velika razlika u kulturnoj potrošnji u pojedinim sredinama u Hrvatskoj. Tonković je još jednom podcrtala kako je kulturna potrošnja klasno definirana.