U vremenima koja satiru sve vrijednosti, pa i one materijalne, dobro je da još ima osoba poput Joza Pipinića koji znaju prepoznati značaj baštine. Ovaj Trpanjac s međimurskom adresom iz hobija je postao promicatelj, čuvar i sakupljač vrijedne baštine. Upravo zahvaljujući njemu, spašena je ostavština književnika, humanista i erudita don Nedjeljka Subotića koji je živio i stvarao u Rimu, a prijateljevao s Matom Celestinom Medovićem. No, Pipinićeva priča počinje iz sasvim drugog rakursa nevezanog za tradiciju i povijest.
Kutija 's blagom'
- Bio sam u specijalnoj policiji u Dubrovniku, prešao sam u vojsku, bio sam u zapovjedništvu, a nakon što sam otišao u vojnu mirovinu, vratio sam se u moje misto sa suprugom i djetetom. Kako sam bio u mirovini, osnivao sam udruge, radio u civilnom društvu i oduvijek me zanimala vojna povijest jer mi je to bila i struka. Posebno me zanimala vojna povijest Pelješca, Dubrovnika, Dubrovačke Republike... Međutim, vojna povijest ide ruku pod ruku s ovom našom povijesti, isprepletene su tako da su me počele zanimati i druge stvari. Bazirao sam se na Trpanj, počeo sam prikupljati sve i svašta što ima veze s Trpnjem, uglavnom, papirnati dio. Kako me zanimao Trpanj i povijest onda sam ustanovio da baš nemamo puno naših 'velikana' iz novije povijesti. Uglavnom bi se pojavljivao manje poznati pjesnik Dinko Fabris te don Nedjeljko Subotić olitiga Domenico Sabatini kako je bio poznat u drugim krajevima, posebno u Italiji, priča Pipinić te dodaje:
- Prvo sam skupio sve što je imao napisano – u originalu naravno, sve knjige koje je izdao, tu mi je jako puno pomogao dr. Frano Glavina, naš Trpanjac koji je radio u Hrvatskom državnom arhivu i stvarno me je naučio mnogo o Trpnju i o svemu. A, što se tiče konkretne građe, novi svećenik koji je došao prije sedam, osam godina u župu i očigledno se čistilo, ili šufit župnog ureda, ili crkvu, ili sakristiju, uglavnom, čudo toga je završilo na deponiju. Kod nas su po Pelješcu tad još bili poludivlji deponiji, mogli ste dovesti štogod ste htjeli, nije bilo odvajanja nego je svatko bacao što je mogao. Tako sam dosta stare građe spasio tamo. Za mene je veliki šok u toj gomili bila jedna kutija, vidio sam da se radi o rukopisima, a možete zamisliti moje zaprepaštenje kad sam, nakon pregledanih par komada, skužio da pripadaju don Nedjeljku Subotiću?! To je bila kutija veličine kutiji banana, skoro puna do vrha. Skupio sam koliko sam mogao, otkriva Pipinić.
Budući da doma ima sva Subotićeva djela, shvatio je da je na odlagalištu našao neobjavljene tekstove.
- Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća bila je popularna konfrontacija u novinama, netko bi napisao članak, a neki drugi intelektualac bi opovrgao i to se protezalo kroz novine, bila je to kao nekakva debata u tim vremenima. Dosta papira bilo je iz perioda dok je don Nedjeljko Subotić bio u Rimu u crkvi sv. Jeronima pri Svetoj Stolici. Bio je izuzetno aktivan u pisanju u talijanskim i u našim novinama, a zanimljivo je da je svaki svoj članak koji je objavio u bilo kojim novinama izrezivao i stavljao u posebne 'albume' i to je ogromna građa. Ima tu rukopisa i tipkanog teksta, knjiga koje je objavljivao, po adresama se da naslutiti da je to slao na uvid eventualnim izdavačkim kućama koje bi mu to objavile, a dosta toga je bilo pisano rukom i meni neprepoznatljivo, po čemu sam zaključio da su to ustvari neobjavljena njegova djela. Subotić je uglavnom pisao prozu, nešto malo poeziju, proza i poezija bile su protkane s tim sakralnim dijelom. S tim da je bio izuzetno veliki stručnjak u području sakralne arhitekture i religijske filozofije. On je kod nas Hrvata bio jedan od najvećih pisaca religijske tematike, ističe sugovornik.
Lokalna povijest je 'nezanimljiva'
Napominje i prijateljstvo između Subotića i Medovića.
- Spominje ga na dosta mjesta. Najprije me oko građe kontaktirao dr. Bogomil Cezarović iz Kune, a preko njega gospodin Luko Paljetak kojemu sam odnio materijal, još mu je supruga Anamarija bila živa. Oni su to uzeli na razmatranje, par puta poslije toga me gospodin Paljetak kontaktirao i rekao da je građa izuzetno zanimljiva i vrijedna, čak je tražio moju usmenu dozvolu da bi on objavio nekakve crtice iz svega toga zajedno. Međutim, to je trebalo biti u arhivu Samostana Male braće i na kraju je to završilo u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Jasenka Maslek, s kojom sam već prije surađivao, uspjela je građu locirati u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, ne znam kako, ali sam joj izuzetno zahvalan zbog toga, govori Pipinić.
Već šest godina živi u Međimurju u mjestu Dunjkovec te osim što i dalje pasionirano skuplja sve što ima veze s Trpnjem, također ga jako zanima i kraj u kojem trenutno živi tako da se i tu već stvara mala "lokalna" kolekcija. Nedavno je boravio u Dubrovniku pa je građa u Umjetničkoj galeriji dobila službenu dokumentaciju.
- Napravljen je službeni popis te građe, potpisao sam revers da sam je predao jer je bio problem: to se nije moglo izdavati na korištenje korisnicima, ako nema 'ulaza', nema ni 'izlaza', jednostavno to nisu imali službeno zabilježeno. Jako sam zahvalan Jasenki Maslek što je to riješila jer da nije nje, to bi bilo izgubljeno po drugi put. Što se tiče bacanja te građe, gledam to s druge strane, dite sam tog mista pa to gledam drugim očima. Mene ne boli što je to bacio svećenik ili što je to završilo tako... Da se razumijemo, to nije bacio svećenik, to su bacili naši ljudi, nije on nosio kutije i bacio ih, nitko se tome nije usprotivio, najviše me boli što lokalne ljude nije briga za to. Lokalna povijest je totalno 'nezanimljiva' i to su 'stare kartušine' koje trebaju završiti u smeću, kako moji Trpanjci reču, 'kolovajama' (smeću nap. a.), nemate to što držati po kućama i tko to skuplja taj je 'lud'. Meni je drago da je to ipak sačuvano jer je Subotić jedan, ako ne i najveći sin Trpnja što se tiče tadašnjeg javnog života i objavljivanja, mislim da mu nitko nije došao ni blizu što se tiče objavljivanja, književnih djela, filozofskih rasprava, upozorava Pipinić koji otkriva još jedan detalj:
- Ja sam tu građu mislio digitalizirati i darovati nekom muzeju, sad mi je drago da je to ostalo u Umjetničkoj galeriji jer bilo tko koga zanima taj dio može vidjeti, obilna je to građa. Drago mi je da će eventualno neki budući student ili netko drugi na račun te građe napisati nešto kako bi se Subotić malo vratio 'u svjetlo' jer je zaslužio. Tko zna koliko je tih stvari nestalo, ne samo u mom mistu, nego u ciloj Dalmaciji, našoj Hrvatskoj na takav isti način. Nešto 'gore' je htilo da se to ne baci i da se pronađe, sad već drugi put i ostane tu. Sve što je propalo, mi tu ne možemo ništa, tu nije kriv ni svećenik, ni ljudi, nije tu politika nego jednostavno živimo u takvom društvu da se neke stvari ne cijene, pojašnjava Pipinić.
Istaknuo je želju da naglasi još jednu važnu stvar.
- Meni je drago da se oni iz Kune zanimaju za 'mog' don Nedjeljka, međutim, nije mi drag taj pristup: 'eto, on je nama zanimljiv jer je bio prijatelj Celestina Medovića'. Celestin Medović s njim ne bi bio prijatelj da mu nije bio al pari, da mu nije bio u razini u raspravi, oba su bili stručnjaci, svaki u svom području. Ne bih volio da se omalovaži don Nedjeljka Subotića. Znam da pomaže to što se Subotić družio s Medovićem, mislim da će ova građa, ako ne široj javnosti, onda barem stručnim krugovima pokazati da je i don Nedjeljko bio velikan, zaključuje Pipinić koji i svojim djelovanjem i razmišljanjem o kulturnoj i povijesnoj baštini postao svojevrsni, ali skromni velikan.
