Znanstvenica, pjesnikinja i prozaistica Ivana Lovrić Jović predstavila je u sklopu popratnog programa 72. Dubrovačkih ljetnih igara u palači Sponza roman „Vidi kako Lokrum pere zube“ koji je objavljen u nakladi izdavačke kuće Vuković & Runjić. Knjigu su, uz autoricu, predstavili predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro, spisateljica Staša Aras te pjesnik, prevoditelj i književnik, akademik Luko Paljetak.
- Ivana je vladarica riječi, čak i čarobnjak u pronalaženju prave riječi u pravom trenutku! Puna asocijacija, sjećanja, spomena, usporedbi... što nam je u potpunosti pokazala u svom prvom romanu, rekli bi - konačno! Ti njeni odlasci u sjećanja i prepuštanje asocijacijama, tijeku misli i spomena na ljude i događaje, vode nas kroz ovaj njen roman pun iskrenosti, istine života, čak ogoljene do kraja jer, kako sama zapisuje – „Vrlo sam čovječna čovjekica, posvjedočit će ljudi oko mene!“ Jezik joj, kako sama i to spominje, „služi kao igla narkomanu“, te nam kao čitateljima, kako i sama zaključuje na kraju svog romana predivna naslova, „nisam varala ni ovaj put“, ponudivši nam kao ugodno književno djelo „dug ples, s raznolikom dinamikom, različitim ritmovima“ za čitanje! - naveo je Njavro.
Aras se također osvrnula na djelo voditeljice dubrovačke podružnice Hrvatskog instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
- Roman „Vidi kako Lokrum pere zube“ Ivane Lovrić Jović gusto je štivo i intenzivno, a tema mu je beskompromisno suočavanje sa životom. Bilježenje onoga što smo proživjeli ili čak preživjeli čin je čovjekoljublja. Pisanje sebe, kako se ova forma proze nerijetko naziva, proces je kojim želimo svijetu objasniti fenom autentične borbe, to je proces intimizacije, komunikacije, približavanje onoga pred čime zatvaramo oči ili okrećemo glavu. Davanje sebe drugima. Nije ovo lako štivo niti će čitatelj kroz njega proći neokrznut, a nije mu to ni namjera ni cilj. Prizori izneseni u romanu strukturirani rezovima dovode nas na poprište iskustva koje je moglo biti i naše. I najčešće jest. Ivana nas je pozvala u ovu priču i u nju možemo kročiti kao asirsko babilonska boginja Ištar skidajući pred svakim vratima (svakim slojem priče) po jedan komad nakita odnosno po jedan komad svoga oklopa. Sve je u ovom romanu silno pa i silovito, ali nije stihijsko. I kad nam se čini da smo osvojili jednu odaju, novo poglavlje nas uvodi još dublje u neki novi prostor ljudskosti, sposobnosti za život. Ivana Lovrić se kao prozna autorica u ovom romanu ostvarila „jednostavno i pošteno“...“teško i neprohodno“. Vidimo je u svim izdanjima i zato je naslov izvrsno pogođen. Pjena iz kojega se rađa boginja ili pjena koja se podiže u srdžbi, pjenušavost veselja, pjenušanje kao simbol koji spaja naše dubine i naše visine, komentirala je Aras.
Svoja razmišljanja o knjizi zapisao je i Paljetak.
- Roman Ivane Lovrić Jović "Vidi kako Lokrum pere zube" kronisterija je autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. Otac je stožerni lik ovog dobro postmodernistički kompomiranoga teksta u kojemu epistularni dio djeluje kao fikcija, a onaj faktografski povremeno dobiva fikcionalni karakter. Otac je temelj Ivanina svijeta, zrcalo u kojem ona sebi otkriva višestruke slojeve svoga bića, slijedi tok svijesti silovitog narativnog subjekta. Otac je dubok bunar u koji ona baca kamenčiće svojih sjećanja čekajući da se voda smiri pa da ugleda u njoj svoje lice iznenađena susretom sa samom sobom. Roman je pisan pitko s vještim pomacima i razmještajem vremena zbivanja, a otac ima u njemu mjesto otoka. Za Lokrum koji pere zube morskom pjenom bio je profesionalnio vezan: s morem na prvom, sa ženama na drugom, a s književnošću na trećem mjestu, prepuštajući kćeri da se sve vrijeme bori za jedno od njih. Roman Vidi kako Lokrum pere zube osvježenje je u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa, napisao je Paljetak.
- Ovo je roman o djetetu, djevojčici, djevojci i ženi, majci, supruzi, kćeri i unuci, prijateljici, susjedi, radnici i građanki koje dijele jedno srce – Antigonino/Antičino. Sigurnim altom bez falseta i podrhtavanja ona pripovijeda o toplini koju obitelj daje ili uskraćuje, o materinjskome jeziku kao stranome, o tome da stanište bračne ljubavi nije samo ognjište nego i poprište. Ovo je roman o prvome i posljednjemu udahu koji se čita u dahu. Roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman. I da je smijeh drevni lijek bez kojega bi plač bio usamljen, a svakodnevica sakata, stoji u popratnom tekstu.
Glazbeno je predstavljanje uveličala kantautorica Elis Lovrić.