ENGLESKI HUMOR
Kako Vam je vratiti se u Dubrovnik?
Meni je uvijek jako drago doći ovdje, najprije zato što smo, naprosto, na jednom od najljepših mjesta na svijetu tako da to podiže energiju. U Zagrebu kad radiš, imaš tisuću stvari za raditi, nema tog trenutka kad radim samo jedan projekt, uvijek uz projekt ide neka proba, nešto na faksu, stotinu drugih stvari, a nekako mi je ovdje super raditi jer radim samo jedan projekt, posve sam posvećen njemu i stvara se potpuno druga vrsta koncentracije. Također, drugačija je situacija na Dubrovačkim ljetnim igram i u teatru s obzirom na to da na Igre ipak dolazi dosta gostiju iz Zagreba, ljudi s kojima češće surađujem, dok u teatru ipak radim u drugoj atmosferi, nova je okolina, novi suradnici. Volim ovdje raditi jer imam dojam da je ljudima u Dubrovniku kazalište dosta važno, možda je oko Igara još veća 'pompa', pritom stvarno ne mislim na neku 'elitu', baš imam dojam da je to ljudima ovdje važno. Zagreb je puno veći grad i ne možeš dobiti toliko osobnog kontakta, da ti recimo netko na plaži ili u kafiću kaže nešto o predstavi, dobro ili loše, to mi nije bitno, ali postoji taj moment poštovanja prema tome i onda to nama daje neku vrstu sasvim druge posvećenosti radu.
Kako biste komentirali dubrovačku publiku?
Mislim da ima razvijeniji, specifičniji ukus s obzirom na dugu povijest Igara i planiranja repertoara koji se tamo radio. Posebno kad smo radili „Odbrojavanje“ pred nama je bio veliki izazov, pozitivan pritisak jer smo se bavili kanonskim tekstovima ovog grada na kojima su ljudi na neki način odrasli i koje većina ljudi zna, dišu s njima, a naš zadatak bio je te tekstove postaviti u suvremeni kontekst Grada.
Kakve reakcije dubrovačke publike očekujete?
Nemam točan dojam kako će publika reagirati jer sam radio tekst za koji bih se usudio reći da nije baš da ga ljudi poznaju. Dobro, ni u Zagrebu to nije tekst koji je stalno u opticaju, kojim se ljudi stalno bave, osim možda uskog kruga ljudi koji se bave kazalištem i dramskim pismom. Najveća vrlina ove predstave upravo je glumačka igra između dvije sjajne glumice: Izmire Brautović i Marije Šegvić. Uvjeren sam da je to ono što će prvenstveno zaintrigirati. Sve će vjerojatno trajati nekih jedan sat i 20 minuta, a glumice su u sjajnoj energiji, to je jedna vrlo zahtjeva forma za njih, nema 'spasa', nema ništa drugo u toj predstavi osim da je one izvode, a zaista sam izuzetno zadovoljan s njihovom izvedbom i energijom. Upravo bi to ljude trebalo zakačiti za predstavu. Tekst je isto tako zanimljiv jer je žanrovski izmještaj, on je groteska, u njemu ima humora. Kako će publika reagirati na taj humor, to ne znam. Malo je kao engleski humor, nije ono što prepoznajemo kao neki hrvatski, domaći humor, dosta je mračan, crn, a mislim da bi u ovim vremenima mogao dobro odjeknuti.
Kako je raditi u ovim vremenima, kako Vam je uopće raditi u KMD-u, posebno kad znate da je zbog aktualne Covid-situacije nemoguće napuniti gledalište?
Dosta je to nezahvalno za svaki tip predstave, a pogotovo za nešto gdje se očekuje reakcija smijeha. Vrlo je nezahvalno da predstavu gleda 70 ili 100 ljudi. Mi smo sad u Varaždinu radili moju prošlu predstavu koju je gledalo 25 ljudi. Ako netko 'potegne' onda se svi smiju, ako netko ne 'potegne' onda se nitko ne smije, a najgore je igrati nešto što bi trebalo biti smiješno bez da ti netko reagira jer onda imaš dojam da si promašio 'ceo fudbal'. Ljudi obično poslije kažu da im je bilo neugodno smijati se! Radili smo na predstavi "Svinje" bez ikakvih drugih smetnji, nismo mogli ni u kafić piće popiti! S druge strane, Paolo je omogućio vrlo dobre uvjete rada: imali smo dva tjedna pozornicu za sebe, što je ovdje lakše moguće jer nema toliko repertoara, što je u zagrebačkim kazalištima gotovo nezamislivo! S tehničke je strane ovdje vrlo dobra organizacija tako da nas Covid tu nije nešto posebno prepriječio.
Projekt je napustila članica ansambla KMD Srđana Šimunović. Što se dogodilo?
Pa tekst je zaista napisan za Srđanu Šimunović, i to prije 20-ak godina. Ona je studirala na istoj klasi kao i autor Tomislav Zajec. S obzirom na to, vjerujem da je Srđana imala mnoge ideje o tome kako bi predstava trebala izgledati, ona je glumica jakog autorskog izričaja i dogodila se neka vrsta kreativnog neslaganja između toga kako je ona i kako sam ja zamišljao predstavu. Nismo pokušali napraviti neki kompromis jer to stvarno vrlo rijetko rezultira nečim dobrim, tu na kraju obično nitko nije zadovoljan. Srđana je zapravo sama predložila da napusti projekt, Paolo je rekao da je to u redu i da imamo mogućnost uzeti nekog drugog i da svakako želi da projekt dovršimo.
Jesu li 'kliknule' sadašnje glumice?
Izvrsno! Mariju smo malo pripremali u Zagrebu, nije otpočetka bila s Izmirom u Dubrovniku, ali su od prve probe stvarno sjajno funkcionirale. Nekad se dogodi i to da glumac ili glumica napuste projekt, što je ponekad i bolje nego da se pet tjedana 'krvimo', da se ne možemo dogovoriti ili naći zajednički jezik. Nismo imali puno vremena za pripremu, to je sve skupa trebalo biti mjesec dana u startu, a onda se pomaklo dva tjedna zbog Marijinog ulaska u projekt. Ako u tako malo vremena ne funkcionira od prve, onda ćemo teško profunkcionirati do kraja, a morali smo raditi brzo jer nemamo puno vremena, uspjelo je.
OBITELJSKA DRAMA ILI 'UDRI BRIGU NA VESELJE'
Bi li predstava bila efektnija u manjem prostoru?
Bila bi sigurno drugačija. Bilo bi, prije svega, lakše glumicama s obzirom na to da je potpuno druga pozornost koju moraš držati za 50 ljudi u malom prostoru ili za 50 ljudi u dosta velikom prostoru. Prvotno je bilo zamišljeno da komad ide na malu pozornicu jer smo se još nadali da će biti mogućnosti da se to izvede na maloj sceni, ali smo se uspjeli prilagoditi velikoj. Forma gdje sve počiva na dvoje glumaca je uvijek interesantnija za gledati u manjem prostoru. Osobno više volim neke manje prostore, posebno za komorne komade jer onda imaš neku glumačku reakciju, nešto je stvarno tu, jako blizu, filmski je kadar, što na velikoj sceni moraš postizati nekim drugim sredstvima.
U popratnom tekstu se često spominje riječ „spektakl", hoće li predstava možda 'kliznuti' i u antispektakl?
Kako je cijeli tekst predstave na nekoj granici, nikad ne znaš je li to ozbiljno ili neozbiljno, je li to neka obiteljska drama ili 'udri brigu na veselje', a popratni je tekst onaj tekst koji se piše prije nego što počneš prvu probu, to je više neki teorijsko-literarni osvrt, nego uputa za gledanje predstave. Ali, s te jedne strane je spektakl jer se radi o dvije žene koje žive usred ničega, daleko od svijeta, u nekoj teškoj pustoši i zapravo taj način na koji svoj dosadni i prazni život pokušavaju učiniti zanimljivim, učiniti ga nekom vrstom filma, televizijske serije i u tom smislu je to spektakl i to kroz formu mjuzikla jer sam tekst i jest podnaslovljen kao mjuzikl. Korištenjem songova malo se ironizira ta forma mjuzikla u kojoj se - i kad se umire - pjeva, što god se događa - pjeva se. Možda bi neka super referenca ili pandan bio mjuzikl "Chicago". I tamo se govori o dvije ubojice koje postanu superzvijezde jer i njihovo suđenje postaje spektakl, odvjetnik je showman, a to što su one zaista ubile dvoje ljudi nikog ne zanima. Tako su i naše dvije junakinje zapravo ubojice, ali kako kaže sam tekst: "uz pjesmu i ples uvijek zaboravljaš sve brige".
To savršeno opisuje i ovo društvo spektakla?
Istoimeno djelo napisano je 1967., a mi smo sada valjda u društvu postspektakla. Kako je jednom rekla naša profesorica Sibila Petlevski: da Guy Debord vidi što danas živimo, ponovno bi se ubio! Prevladava neprestana medijatizacija i posredovanje ljudskih odnosa. Na kraju krajeva, došli smo do toga da je većina naših odnosa posredovana, ne slikom u smislu u kojemu to Debord piše, nego mrežom. To zaista potpuno mijenja percepciju svijeta, pa i kazališta. Kod riječi "spektakl" obično imamo asocijacije na onaj televizijski, u predstavi smo svakako više naslonjeni na to, a danas se to seli u prostor koje više nema tijelo, u prostor mreže. Toga se nismo dotaknuli u predstavi, ali mislim da je taj spektakl na neki način otišao dva-tri koraka dalje od toga.
Pjevanje će u najvećoj mjeri preuzeti Ines Tričković?
Pjevanje nam je pomagala Ines Tričković, a pjesme će na sceni izvoditi Marija i Mima. Ines nam je tu sjajno 'uletila' kao suradnica za pjevanje koja mi je zapravo pomogla napraviti jedan song te Mariju i Mimu nekako još bolje uvježbati za to pjevanje, tako da je to zapravo jedna vrlo uspješna i ugodna suradnja. Znam da je Ines nastupala i u „Tramvaju zvan čežnja“, ali sam se ugodno iznenadio da netko tko nije bazično iz kazališnog svijeta jako dobro razumije kazalište, izvedbu i rad s glumcima. Ines je zaista shvatila kako pjevanje treba funkcionirati u cjelini predstave i u skladu s tim radila je s Marijom i Izmirom.
Kako je raditi na tekstu živućeg pisca, postoji li stanovito opterećenje?
Kolokvijalno se kaže: „Živ autor - najgori autor!“ (smijeh) Ali, to u ovom slučaju nije točno jer je Tomislav Zajec stvarno rekao da tekst možemo skratiti kako želimo, da radimo što god želimo s njim. Tekst je nastao prije 20 godina u njegovoj prvoj fazi rada koja je dosta apsurdistička, groteskna i „Svinje“ i „Atentatori“, i „John Smith, princeza od Walesa“ su tekstovi koji su izrazito crnohumorni i groteskni i potpuno su drugačiji od svih tekstova koje je on pisao nakon toga. Naime, sada piše dobre obiteljske dramama smještene u građanskom miljeu. Ne znam kako se dogodio taj veliki rez u njegovoj dramaturgiji, vjerujem s nekim godinama, zrelošću, ali on je potpuno otvoren, poslao sam mu, naravno, adaptaciju teksta, koncipirali smo malo drugačiju strukturu teksta. Rekao je da mu se sviđa ta struktura i da misli da je dobila neki sasvim drugi ritam od izvornog teksta. Poručio da tijekom rada slobodno možemo mijenjati tekst i da ne polaže nikakva prava, da neće zabraniti predstavu ili da neće raditi neku vrstu problema jer je tekst promijenjen. S druge strane, iako mi nije bio profesor, uvijek je drag sugovornik i na neki način netko koga uvijek volim pitati za svoju predstavu: kakva je, što mu se učinilo da bi moglo biti bolje, zaista je pravi kazališni čovjek.
Privlače li vas nakon ovog povratka u Grad novi projekti u Kazalištu ili na Igre?
Apsolutno! Umjesto „Svinja“ trebali smo raditi Voltaireovog „Candida“, što se nažalost nije moglo realizirati zbog toga što se radilo o velikoj podjeli, to je isto tako predstava koja traži neku vrstu 'spektakla' - uvjetno rečeno - ili antispektakla ili baratanje nekom velikom kazališnom komparserijom. Takvu predstavu ne možeš napraviti s dvoje ljudi, možeš, ali nismo htjeli raditi takvu predstavu. Nadam se da će biti prilika za "Candidea" i mislim da bi on izvrsno rezonirao s dubrovačkom publikom, upravo zbog jakog ironijskog i humorističnog tona i imam želju ostvariti ga u Dubrovniku.
