Pogačar iza sebe ima objavljene brojne naslove. Prva knjiga poezije 'desila' mu se sasvim slučajno, uredniku Krunu Lokotaru svidjele su se Pogačarove pjesme pa je tako prva njegova zbirka imala 170 stranica i oko 120 pjesama! Štoviše, sam je na kraju izbacivao neke pjesme koje po njegovom mišljenju nisu bile dovoljno dobre. Više su ovog komparatistu i povjesničara po struci u ranoj mladosti zanimale druge stvari kao što je sviranje u bendovima. Svoju prvu knjigu ocjenjuje kao ”sumanutom” te je rekao kako je sve knjige koje su nastale kasnije pisao ”protiv prve knjige”. Vremenom je naučio kako treba izgledati knjiga pjesama te je postao svjestan onoga što želi kad stvara novu zbirku.
Milakoviću se uskoro smiješi objava prve zbirke. On pak ne razmišlja toliko o knjizi i o konceptu, njegove pjesme su vrlo raznorodne. Pogačar je kao član brojnih žirija i kao član uredništava književnih časopisa pročitao mnogo rukopisa. Bez dlake na jeziku priča kako bi se, da je stariji, 'upucao' jer toliko pročitani radovi ostavljaju posljedice. Upravo mu je zbog toga lakše definirati što je loš rukopis, a već je puno teže odgovoriti na pitanje što to krasi dobar rukopis. Priznaje kako se ježi od 'metafizikacije' i mistifikacije pjesništva.
Milaković pak smatra kako je riječ 'smisao' po pitanju poezije precijenjena. Poeziju opisuje kao ”jednu potpunu divljinu gdje je dopušteno sve”. Nadopunio se Pogačar koji drži kako pjesništvo u tom pogledu nije ništa ekskluzivno jer umjetnosti općenito istovremeno ima i nema. Komentirao je i borbu s institucijama jer ”da bi bilo što radio, trebaš voziti suludi birokratski slalom”. Svoje pjesme Pogačar ne piše impulzivno, stihijski, eksplozivno, a kao eksperiment doživio je pisanje proze. Neke mu se napisane i objavljene priče još uvijek sviđaju, neke su mu dobre, a za neke smatra da su iz sadašnjeg ugla gledanja loše.
Milaković se također okušao u prozi, posebno tijekom jednog dužeg boravka u Beogradu, čak je planirao napisati jedan beogradski ciklus, ali u tome nije uspio tako da se ostavio pisanja priča. Za Milakovića je pisanje priča ”druga vrsta pogleda na svijet”. Obojica pjesnika dosta su putovala i boravila u raznim sredinama. Milaković tako napominje kako je danas jako teško imati kuću dok na Pogačara tijekom pisanja uopće ne utječe prostor. Sedam godina je živio izvan Hrvatske te mu se u trenutcima posjeta Lijepoj našoj događali trenutci ogorčenosti, čak je imao neke konfliktne situacije, a opet kazuje kako i život u Hrvatskoj ima neke svoje prednosti.
Prilično ga zanima putopis kao forma za koju kaže da je u Hrvatskoj ostala na razini 19. stoljeća pa mu je zbog toga želja ”sabotirati kanonske oblike te forme”. Nije mu toliko bitan prostor niti velika putovanja jer dolazak u Dubrovnik ili primjerice u Stobreč bile bi ovom rođenom Splićaninu dovoljan put kako bi napisao ono što želi. Književnost je opisao kao ”način organizacije građe” bez obzira radi li se primjerice o tekstu o amebama ili fašizmu. Poezija već ima drugu ulogu, ona je ”mirna bomba, mina u jeziku”. Upitan o lekturi svoje posljednje zbirke "Zemlja Zemlja", Pogačar je ustvrdio da pazi na ono što mu lektori korigiraju. Ispričao je kako je imao tromjesečni sukob s uredništvom jednog časopisa koji mu je, kako kaže, iz čisto nacionalističkih pobuda, htio izbaciti riječi ”muzika” i ”univerzitet” iako se obje riječi nalaze u svakom rječniku hrvatskog jezika.
Obojica autora pročitali su nekoliko svojih pjesama, a Milaković je primijetio kako Pogačar dok čita udara nogom od pod pa je iskoristio priliku da podvuče važnost ritma i njegovog prisustva. Pogačar se nasmijao kazavši kako je kao bubnjar često udaljen od bubnjeva, ali da mu je udaranje nogom od pod (p)ostala profesionalna deformacija. S tom opuštenom razmjenom stavova, anegdota, misli i stihova proteklo je srpanjsko izdanje Književnosti u Lazaretima. bLu