Pjesnik, renomirani i produktivni prevoditelj, likovni umjetnik, profesor, urednik Džuboksa u tri godine oko nastanka punka, čovjek koji je prevodio, ali se i družio s nizom svjetski relevantnih pjesnika i glazbenika od Allena Ginsberga preko Josifa Brodskog do Charlesa Bukowskog, među ostalim i aktualnoga nobelovca Boba Dylana, u dvije riječi Vojo Šindolić, za Slobodnu Dalmaciju komentirao je i kontekstualizirao dodjelu ugledne nagrade velikom rock pjesniku. Šindolić to stavlja i u širi kontekst, donoseći naravno i osobnu dimenziju druženja s Dylanom, kojega upravo i prevodi, a osvrće se i na argumente protiv Dylanova izbora.
U prvoj reakciji na dodjelu Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu nedvosmisleno ste podržali tu odluku. Za vas nema nikakve dileme da je Dylan nagradu zaslužio?
- Nakon što je 1997. umro moj veliki prijatelj, pjesnik, predvodnik Beat generacije i učitelj Allen Ginsberg, ja sam, sada već nakon gotovo dvadeset godina, gdje god i kad god sam to mogao, zdušno i otvoreno lobirao da Dylan dobije Nobela. O tome postoje i pismeni dokazi. Upravo je Dylan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogima kasnijima, uspio udariti pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer, Bob Dylan je uveo politiku na top-liste. Ono što iz Dylana kao umjetnika i stvaratelja više od pedeset godina neprekidno izbija jest njegovo poimanje svetosti i moći pjesme - i beskrajnih mogućnosti koje proistječu iz spoja glazbe i riječi. Ne postoji način na koji bi se valjano i primjereno Dylan mogao vrednovati. On je Homer našega doba.
Što je vama najvrednije i najznačajnije iz Dylanova opusa?
- Američka folk i country glazba svojedobno je Dylanu poslužila kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tijekom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća. Ako ne prvi, Dylan je nedvojbeno bio među prvima koji je politizirao folk glazbu. Prvi je počeo izražavati političku svijest i društvene stavove pomoću glazbe - najprije pomoću folka, a potom i rock & rolla. Već tada Dylan je proročanski naslutio političke i društvene promjene do kojih je u dogledno vrijeme došlo. Gotovo trenutačno, osjećaj snažne povezanosti same glazbe s raznim političkim pokretima toga vremena proširio se na pokret za jednaka građanska prava crnaca i bijelaca (u kojem je folk i blues glazba imala veoma važnu ulogu), studentski pokret, pokret protiv rata u Vijetnamu, pokret za ravnopravnost spolova itd.
U čemu je po vama originalnost Dylanove poetike, istaknute u obrazloženju?
- U svojoj 76. godini života Dylan ne samo što jest najveća živuća legenda iz oblasti rock glazbe, on je isto tako utjecao na apsolutno sve što je došlo poslije njega u pop glazbi, rock & roll glazbi, ritmu i bluesu... I dok je hladni rat polako ali sigurno ustupao mjesto novom globalizacijskom svijetu, Dylan je, onako kako to samo on zna i umije, s iznimnom mudrošću promatrao i opisivao taj višegodišnji prijelazni prizor, registrirajući raznolike oblike nade, razočaranja, nemoći, zaljubljenosti, žudnje i otuđenosti milijuna mladih i sredovječnih ljudi diljem svijeta. U jednom od naših razgovora Dylan mi je kazao: "Znaš, u vrijeme dok sam odrastao, stalno sam slušao Hanka Williamsa, Genea Vincenta, Little Richarda i njima slične. Na jedan ili drugi način oni su u najvećoj mjeri utjecali na formiranje mojeg stila. U tome si ne mogu pomoći, vrsta glazbe koju sada izvodim ista je vrsta glazbe koju oduvijek sviram."
Istaknuli ste da su nagradom cijeli pokret koji su vodili on, Joan Baez i pjesnici Beat generacije, hipiji i američki rock sastavi dobili zakašnjelu, ali golemu satisfakciju te da je to otvoreni šamar američkoj vanjskoj politici. Mislite li da je Nobelov odbor tako duboko i široko razmišljao? I zašto baš ove godine?
- Doista ne znam kako su članovi odbora za dodjelu Nobelove nagrade razmišljali, bez obzira na njihovu starost ili mladost, jer, trebalo bi da ne znaju ili da se ne sjećaju Dylanovih pjesničkih i antiratnih poruka iz šezdesetih. Evo jednog primjera: 21. listopada 1967. američki Pentagon se našao opsjednut šarolikom vojskom proturatnih prosvjednika. Većinu od 50 tisuća prosvjednika činili su intelektualci i studenti, novoljevičarski i pacifistički ideolozi, književnici i rock glazbenici, a među njima i Norman Mailer, koji je predvodio svoje "vojske noći", Ginsberg i Dylan... A zašto baš ove godine? Zato što su, po mojem mišljenju, u proteklih dvadesetak i više godina oni iz Nobelovog odbora nagrade dijelili, barem iz oblasti književnosti, više po principu političkog ključa, a ne po književnim vrijednostima...
Kako komentirate neke negativne reakcije i poznatih pisaca na dodjelu nagrade bardu rock glazbe?
- Kao i u svemu drugome u životu, povodom neke nagrade ili osude postoje oprečna mišljenja, kako običnog puka, tako i ljudi od ugleda. Međutim, stvar postaje puno zanimljivija ako su u pitanju pisci. Recimo, kad su u pitanju rock muzičari, ali i kantautori, ne vjerujem da itko od onih koji su relevantni i još živi ima išta protiv toga što je Dylan dobio Nobelovu nagradu, i to baš za književnost. Jer, ako je itko iz svijeta rock glazbe trebao dobiti tu nagradu, i to za pjevanu poeziju, onda je to Dylan. Ali kada su u pitanju pisci, ne mogu odoljeti a da ne kažem: uopće ne sumnjam da su brojni drugorazredni pisci iz SAD-a, cijeloga svijeta pa i Hrvatske frustrirani nagradom Dylanu. Razlozi za to mogu biti: svjetonazor, odgoj, vjera itd., ali, po mojem mišljenju, baš nikako književno Dylanovo djelo, osobito njegove pjesme, jer upravo zbog golemog i neprocjenjivog pjesničkog djela Dylan stoji rame uz rame uz najveće američke književnike: Hermana Melvillea, Walta Whitmana, W. C. Williamsa, Ezru Pounda, Jacka Kerouaca, Ginsberga, itd. Sa svoje strane, uvjeren sam i radujem se tome što će u budućnosti studenti proučavati Dylanovo pjesničko djelo na fakultetima, baš kao što se to prije tridesetak godina dogodilo s Kerouacom, W. S. Burroughsom, Ginsbergom itd.
Kako ste upoznali Dylana? Koliko ste se često sretali?
- Kao i u svim drugim slučajevima, u mojem književnom radu koji je bio povezan s članovima Beat generacije i srodnim piscima, Allen Ginsberg je bio dobrohotni beatnički ambasador koji mi je omogućio da uspostavim kontakt s Dylanom. Kasnije, uglavnom tijekom osamdesetih, Dylan i ja često smo se viđali, čak smo nekoliko puta zajedno nastupili na prigodnim pjesničkim večerima i od prilike do prilike ja bih napravio intervju s njim. Takva vrsta našeg prijateljstva traje sve do danas.
Hoće li Nobelova nagrada promijeniti Dylana? Spominjalo se da je znao promijeniti nagore odnos s prijateljima poput Casha ili Knopflera?
- Imao sam tu rijetku privilegiju da sam puno puta mogao prisustvovati ne samo Dylanovim koncertima, ne samo sjediti u njegovom društvu i razgovarati s njim do kasno u noć nego i gledati ga kako sklada na gitari ili za klavirom, a u slobodno vrijeme kako slika ili crta. I savršeno dobro znam da sam se u svakoj prilici družio s Umjetnikom. Posve pouzdano znam da je s Johnnyjem Cashom ostao u velikom prijateljstvu. Malo prije smrti Cash je izjavio kako posjeduje velik broj opširnih Dylanovih pisama iz sredine i s kraja šezdesetih njemu upućenih i kako je to najsjajnija literatura za koju zna, ali da ta pisma nikada neće biti objavljena, dakako iz posve privatnih razloga. Imam snimke desetak Dylanovih koncerata s kraja 2012. i na svakom od njih u nekoliko pjesama gostuje Mark Knopfler.
Kao novinar ste obavili desetak intervjua s Dylanom. Je li u fokusu bila glazba, književnost, ideje ili politika? Je li bio mrk kao na pozornicama?
- Obično smo razgovarali o svemu i svačemu: od politike do religije, od filma do književnosti. Nikada nisam stekao čak ni najslabiji dojam da je Bob toliko mrgodna i teška osoba - bilo tijekom naših razgovora ili za vrijeme naših druženja. Možda razlog leži u činjenici što je Bob znao da smo Ginsberg i ja bili veoma bliski prijatelji, kao i da se već desetljećima bavim prevođenjem ne samo djela književnika Beat generacije koje on veoma cijeni (Kerouac, Burroughs, Lawrence Ferlinghetti) nego i djelima kantautora i pjesnika poput Leonarda Cohena, Jamesa Douglasa Morrisona i Patti Smith, a i da sam s mnogima od njih dobar prijatelj. Premda, istina je, znam za brojne njegove konflikte i sukobe s nekima od najbližih mu prijatelja.
Kad je bio prvi, a kada posljednji vaš intervju s Dylanom?
- Kad pomislim na Boba Dylana istog trena se sjetim našeg prvog susreta u starom Ginsbergovu stanu u njujorškoj četvrti Lower East Side, našeg prvog cjelodnevnog intervjua (ako se dobro sjećam - 1977.), na sate i dane provedene zajedno s njim i Ginsbergom u razgovorima o književnosti, isprepletenim odnosima poezije i glazbe, američkoj vanjskoj politici, Židovima... Posljednji intervju s njime vodio sam u ranojutarnjim satima nakon koncerta u Varaždinu 2008. Taj je intervju objavljen u SAD-u u nekoliko novina i časopisa, ali ne i u Hrvatskoj. Nadam se da ćemo uskoro objaviti knjigu naših zajedničkih razgovora. Također je istina da je vođenje razgovora s Dylanom veoma zahtjevna djelatnost. Zapravo, uvijek je veliki izazov i golemo zadovoljstvo razgovarati s Bobom jer nikada ne znate hoće li biti raspoložen i pričljiv; ako ga u tom trenutku nešto doista zanima, rado će o tome opširno pričati. U svakom slučaju, veoma je teško nagovoriti Boba da sjedne i odgovara na kojekakva pitanja. Evo što mi je jednom zgodom kazao: "Moje pjesme govore o doživljajima duše, o osobnom bolu, o pojedincu, o ličnom prepoznavanju - o osobnom otrežnjenju. Ali ljudi veoma često žele biti u zabludi.... Ne smiju čekati da bude prekasno. Mnogi ljudi čekaju sve dok ne ostare, mnogi od njih čekaju sve do pred sam kraj života. Ljudi ne smiju toliko dugo čekati. Spasenje počinje upravo sada, već danas."
Imate li koji Dylanov crtež, rukopis ili skulpturu?
- Imam desetak njegovih crteža i nekoliko ulja. Neke mi je osobno on poklonio, a nekolicinu mi je još davno darovao Ginsberg. Kada se Dylan preselio u kuću u Malibuu koja, sama za sebe, na velikom priobalnom zemljištu izgleda poput muzeja suvremene umjetnosti sa svim njegovim golemim skulpturama od željeza i velikim, metarskim platnima na kojima predano radi posljednjih petnaestak godina, napokon sam u nekoliko navrata imao priliku prisustvovati i tom magičnom trenutku kada Dylan stvara...
Upravo radite na prepjevu Dylanovih pjesama. Je li teško prevoditi Dylana i imate li nakladnika za knjigu koja bi se sada mogla brže prodavati?
- Istina, iznimno je teško prevoditi Dylana, i to iz mnogo specifičnih razloga: dugog stiha s unutrašnjom rimom, cijele bujice gotovo nespojivih riječi koje tvore čudesne slike, ali koje kada se prevedu gube na ekspresivnosti i zvučnosti itd. Prevoditelj prije svega mora ne samo dobro poznavati jezik s kojega prevodi, nego i povijest dotičnog naroda i države, potom životopis umjetnika kojeg prevodi, njegove mane i vrline, na kakav način piše, zapisuje li svoje misli na papir ili ih bilježi na neki drugi način, radi li noću ili danju, voli li piti ili ne dok radi. Svi ti detalji čitatelju su možda nevažni, ali prevoditelju su iznimno važni. Knjigu Dylanovih izabranih pjesama pod naslovom "Zvona slobode" objavit će Hrvatsko društvo pisaca u ediciji Beatblioteka, a koju uređujemo Kruno Lokotar i ja. Nadam se već za nekoliko mjeseci.