StoryEditor
KulturaRazgovor s glumcem |

DENI SANKOVIĆ U Dubrovniku sam prvi put, čarobno je biti u gradu iz kojeg dolazi Vojnović

Piše Bruno Lucić
27. svibnja 2021. - 16:06
Učim o Gradu kroz djelo, ističe glumacTonći Plazibat/Cropix

Vojnovićeve ”Maškarate ispod kuplja”, novi premijerni naslov u Kazalištu Marina Držića, u Grad su dovele riječkog freelance glumca, Denija Sankovića. Gledatelji su ga mogli vidjeti u predstavama hrvatskih produkcija: INK Pula, HNK Zadar, DRAMAPLUS, &TD Teatar u Zagrebu, Teatar Ulysses, HKD Sušak, HNK I.pl Zajca u Rijeci, ali i u inozemstvu - StudioKSzinhaz u Budimpešti i grčkom nacionalnom i regionalnom kazalištu Kozani. Trenutno je angažiran na spomenutoj predstavi koju režira ravnatelj Teatra Paolo Tišljarić, a nakon premijere 21. svibnja, večeras s početkom u 20 sati na rasporedu je još jedna reprizna izvedba.

Sanković je za Dubrovački govorio o svojoj ulozi Jera, o tome kako mu je raditi u KMD-u, kako doživljava Vojnovića i dubrovački govor.

VELIKO UZBUĐENJE

Kako Vas je put doveo do Dubrovnika, kakva je bila Vaša reakcija kad ste čuli da je u pitanju Vojnović?

image
Tonci Plazibat/Cropix

Moram spomenuti da sam u Dubrovniku prvi put. Oduvijek sam htio doći, ali nekako me uvijek odbijala ta gužva i turizam. Kako sam freelancer, posvuda radim i nikad se nije poklopilo da dođem ovdje, ali sam se potajno nadao da će me bar posao dovesti tu i to se desilo zapravo u najbolje vrijeme. Prije dva mjeseca mi se Paolo javio i pitao me bi li volio igrati Jeru u predstavi ”Maškarate ispod kuplja”... Prvo što sam osjetio bilo je veliko uzbuđenje i odmah sam, naravno, pristao nakon što sam pročitao tekst i čuo njegove ideje. Za Paola sam čuo od raznih kolega pa je vjerujem tako i on za mene, a čak smo se i upoznali na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta jedne godine. Također, kada sam dobio poziv, to je bio period gdje neko vrijeme, nekih pet mjeseci, nije bilo posla za mene u kazalištu tako da mi je bilo jako drago da ću opet zaigrati, da ću pritom biti u nekoj novoj sredini, u nekom novom gradu, u nečemu sasvim nepoznatom za mene i još s tim divnim tekstom Iva Vojnovića koji je stvarno sjajan pisac - tako da se sve lijepo poklopilo.

Ovo Vam je prvi susret s Vojnovićem?

Da. Naravno, znao sam za njega, pričali smo o Vojnoviću na Akademiji, ali nisam se susreo s njegovim djelom u smislu rada na predstavi, a rad na predstavi ipak iziskuje neko posebno istraživanje i učenje i tu sam se zaista igrao, poput forenzičara – istražio sam sve o njemu, o tom djelu, tom vremenu, likovima… Mislim da je to jako bitno za glumca koji radi na takvom djelu - uči u njegovo vrijeme, vidjeti taj svijet i život kakav je bio. Čarobno je biti u samom gradu iz kojeg dolazi Vojnović, na Stradunu je njegova kuća, šećem i vidim to. Učim o Gradu kroz djelo, ali i o djelu kroz sam Grad. Čaroban je taj spoj i zahvalan sam da mogu proći Gradom i zamisliti gdje su ti ljudi iz ”Maškarata ispod kuplja” zaista živjeli, recimo ispred Orlandova stupa, a onda ih potom utjeloviti/vidjeti na sceni.

Jeste li imali poteškoće s dubrovačkim govorom?

image
Sanković je u Dubrovniku prvi put i uživa u Gradu
Tonći Plazibat/Cropix

To je novi svijet za mene, nešto nepoznato i uvijek držim do toga da treba ići ka nepoznatom jer onda bolje upoznaš sebe kao osobu i kao glumca, umjetnika. Bio sam, moram priznati, jako nesiguran u početku, ali imao sam divnu kolegicu i učiteljicu koja također glumi u predstavi – Srđanu Šimunović koja je dva mjeseca prije nego što sam došao ovdje radila sa mnom putem Zooma. Radila je sa mnom na dijalektu i to je bilo vrlo zanimljivo, vrlo zabavno i u jednu ruku lako. Mislim da je izvrsna pedagoginja, nije mi samo prenijela s glumačke strane neke stvari koje se tiču dijalekta, već je poslala i cijeli rječnik kako bih što bolje razumio riječi koje su mi nepoznate, pričala o njihovom značenju, etimologiji i tako učinila dijalekt mojim, što mislim da je vrlo teško, na način da ne oponašam nju, njenu melodiju, nego da jednostavno dijalekt sraste sa mnom, da ga prepustim svojoj interpretaciji i to se desilo kroz probe. Ona je zapravo utjecala jako puno što se tiče dijalekta i upoznala me s Vojnovićem. Jednostavno, kao da me upoznala s njim.

Koliko je srastanje s tim jezikom bilo izazovno?

Bilo je jako izazovno iako sam već imao prilike u projektima raditi na drugim jezicima i dijalektima. U predstavi Edvina Liverića, Memoria Civitatis u Budimpešti osim drugih jezika, govorio sam jedan monolog na labinjonskom dijalektu iz Istre, što je isto bilo vrlo zahtjevno, ali sam tad shvatio, kako mi je to brzo 'leglo', da će možda s dubrovačkim ići lako, no ipak sam imao određenu nesigurnost jer znam da Dubrovčanima znači njihov dijalekt i kako ga netko interpretira, pogotovo u kazalištu. Bojao sam se da ne izrugujem to, da ne imitiram neku svoju ideju jezika i nadao sam se da će doći trenutak gdje će on postati 'moj'. I, dogodilo se to na probama, vjerujem kolegama i zbog toga sam siguran u to. Imam divne ljude oko sebe, prekrasan ansambl, prekrasne kolege tako da mislim da će to biti u redu.

image
Tonci Plazibat/Cropix

POZITIVNA TREMA

Dakle, što se tiče jezika, bez imalo treme ćete izaći na pozornicu?

Hoću, nadam se da hoću. Naravno, imat ću neku pozitivnu tremu, ona je uvijek prisutna, ali mislim da sam dovoljno radio da bih to nekako pošteno iznio van. Nadam se da će ljudi biti zadovoljni, vidjet ćemo po reakcijama.

Pred kojim ste se još izazovima našli?

Jezik je bio jedan od najtežih zadataka, a razumjeti Vojnovića i prepustiti mu se bio je najveći izazov. Tražio sam u sebi načine kako igrati jer nije riječ o tipičnoj drami, riječ je nekom poetskom izdahu koji je Vojnović napisao, nemamo tipični dramski sukob dobra i zla, nego više sukob generacija – starog i mladog, prašnjavog i sjajnog kroz poetične, sjetne, slikovite rečenice.... Jedan od najtežih zadataka bio je kako iznijeti tu poeziju, a da ne bude patetična i da bude prirodna, da riječi postanu moje. Tu je puno pomogla i sama igra s partnerima. Ivana Gulin koja je sjajna glumica, zapravo je moja glavna partnerica u predstavi. Ona glumi Anicu kojoj Jero iskazuje ljubav. Predstava završava njihovim poetskim vrhuncem, ljubavnim zanosom pred smrt Anice i to je bilo zahtjevno za uhvatiti, taj njegov poetski izričaj učiniti prirodnim, što je puno lakše uz takvo divno partnersko oko i uho.

Koliko ste suživjeli sa svojim likom?

Paolo i ja smo se upoznali vrlo kratko, ali kad sam pročitao djelo imao sam osjećaj kao da me vidio, da me poznaje. Lik Jere mi se svidio istog trena, jedna od rečenica koja ga opisuje je: ”ajme što je lud i drag”. Jako mi se sviđa njegova ludost igre i što zapravo i on glumi svojevrsnog lika u predstavi. Kako se radi o maškarama, obučen je u Pierrota, to je klaun pantomimičar, tako da me je i to iznimno privuklo. Također, privuklo me i to što je on jedan mladi čovjek koji teži za promjenama i koji je u svojevrsnom sukobu generacija sa svojim tetama koje još žive u nekom sistemu ondašnje Dubrovačke Republike. Jero teži za slobodom, želi se osloboditi tih 'lanaca tradicije' i krenuti u slobodnu mladost, u istraživanje nekih novih ideja i sve to pokazati Anici. Mislim da su me njegova ludost, ambicija i virtuoznost najviše privukle da se upoznam s njime.

image
Tonci Plazibat/Cropix

Koliko ste se tijekom proba osjećali slobodni, kako je tekao proces proba?

Moram priznati da je ovo jedan od lakših procesa. Bilo je vrlo lako. Baš zbog atmosfere. Naravno, uvijek su te prve čitače probe kad dođeš kao vanjski suradnik u ansambl koji ne znaš jako uzbudljive: sad će te netko vidjeti kako ti radiš, kako si pristupio tome, tko si ti, pa tu postoje određene nesigurnosti, barem kod mene, ali je bilo jako opušteno jer su me svi nekako prigrlili tako da sam osjećao apsolutnu slobodu stvaranja, čak i da pogriješim, što si treba glumac dopustiti jer iz grešaka se rađaju najbolje stvari, čovjek treba pogriješiti u životu pa i na sceni i Paolo je tu bio jako otvoren za sve. Imao je raznorazne prijedloge i vidi se da jako voli to što radi. Naravno, zato je na toj poziciji. Ima jako nježan pristup i jako dobru komunikaciju tako da se sve nekako lako odvilo.

S obzirom na Vaše preferencije prema plesu, koliko ima scenskog pokreta u ovom komadu?

Nikad se nisam profesionalno bavio plesom, ali zaista svakodnevno plešem i to je jedna od mojih meditacija i terapija, to me uvijek 'posloži' i 'vrati u centralu'. U teatru volim raditi s tijelom i s pokretom i u dosta projekata to koristim. Kako u ovom projektu igram Jeru koji obučen u klauna igra Pierrota, to me apsolutno privuklo i u smislu pokreta. Jest zahtjevno, ali nekako sam si 'doma' s tim. Na pokretu sam radio s Mateom Bilosnić s kojom sam već radio na ”Kabanici” u režiji Vinka Radovčića u Zadru. To je bila jedna vrsta koreodrame. Tamo sam se upoznao s Mateom tako da ona zna moj način rada i brzo smo složili tog Pierrota da bude lak i pokretan i zapravo sam ostavio dosta prostora za improvizaciju jer se osjećam ugodno i volim da neki pokret izađe u spontanom trenutku. Imamo dosta plesa koji je isto bio zahtjevan za naučiti, svi ti koraci koje svi zajedno radimo, ali nam je Matea baš lijepo pristupila, nekako je sve to učinila 'našim' i približila našim sposobnostima.

image
Tonci Plazibat/Cropix

TKO NOSI MASKE?

Je li Vas Vojnović 'zarazio' specifičnom atmosferom koja vlada u njegovim djelima?

Da, baš je bilo dana kad bih se toliko udubio u čitanje i bacio u istraživanje tog vremena, gdje sam saznao neke nevjerojatne stvari o životu u to doba koje, kako vidim, Dubrovnik i dalje nosi s nekim zdravim ponosom. Primjećujem da je ljudima to utkano u identitet, kao i samo kazalište i to mi je nešto prekrasno. Ma kad pročitate bilo koje od njegovih djela, on vas jednostavno vrati u to vrijeme i začara atmosferom svojih riječi, makar ne bili dio toga. Ja sam iz Rijeke i moja povijest nije povijest Dubrovnika, ali kao da je postala 'moja' kad sam je čitao i to mi je prekrasno u vezi njegovog pisanja, njegovih djela...

Koje ste paralele povukli s današnjicom?

Klasici su uvijek aktualni i djelo poput ”Maškarata ispod kuplja” vječno će biti aktualno jer prikazuje taj vječni jaz između starog i mladog, sukob generacija koji nas zapravo konstantno prati, trenutno ga živimo. Sad doslovno nosimo maske, ali općenito ljudi znaju nositi nevidljive maske na licima i nisu toga svjesni. Čitajući ovo djelo, ta metafora jako utječe na čitatelja da razmisli kako se predstavlja ljudima, što krije, što ne želi kao čovjek pokazati i zašto. To možemo povezati i s trenutnom situacijom, izborima. Tko nosi maske? Kada će one pasti? Tko je zaista iskren u svom predstavljanju? Ali, najviše mogu povezati s tim sukobom generacija koji je svakodnevno prisutan u svakom vremenu, pa i danas. Često osjećam da ne pripadam ovom vremenu zbog nekih svojih ideja, mišljenja, načina života i kao mlad čovjek osjetim da bih volio živjeti u nekom drugom sistemu, u nekom drugom svjetonazoru. Svijet je poput velikog maskenbala koji zna biti jako opasan, varljiv, lako je izgubiti sebe u tom plesu maski. Zato mi je lik Jere jako zanimljiv jer je revolucionar, jer se ne boji, a mogu prepoznati da ima puno takvih i u Hrvatskoj, nije sve ustaljeno.

image
Tonci Plazibat/Cropix

Kako je biti freelancer u ovim nezahvalnim vremenima?

Teško, jako teško. Vrlo lako se padne u neko beznađe i jako je teško biti slobodan umjetnik u Hrvatskoj i bez korone, a s koronom – majko mila! Imao sam te sreće da sam, otkako je krenula korona kasnije ipak dovršio procese nekih predstava, a neke su i dalje igrale i to moram zahvaliti kazalištima i produkcijama koje su to omogućile tako da je bilo nekih primanja od kojih sam mogao živjeti, ali desio se jedan period od 5 mjeseci bez angažmana koji je bio jako težak. S druge strane ima umjetnika koji već od početka korone nisu radili. Prošle godine, kao i ove imali smo potpore od Ministarstva koje jesu bile svojevrsna podrška, ali opet mislim da nisu bile dovoljne, pogotovo za nekog tko kao slobodan umjetnik ima obitelj. Možda meni jest bilo koliko toliko dovoljno za to vrijeme, koji sam sâm i koji putujem i koji sam radio, iz jednog grada u drugi, ali mogu misliti kako je mojim kolegama koji imaju obitelj, ili koji nisu imali angažmana... Općenito treba puno hrabrosti, volje i snage i vrlo se lako krene nekim drugim putem, vrlo lako kreneš raditi neki drugi posao koji možda nema veze s tobom i možda je nešto čime se ti ne bi bavio, ali trebaš živjeti od nečega. Stavljaš neku drugu masku. Vidim to na svojim kolegama. Vrlo je žalosno da ljudi koji zaista vole nešto i suđeno im je da to rade, koji su kao takvi potrebni društvu, školovali su se za to, da nemaju sigurnost da to rade.

I što Vam je ostalo od Vojnovića, koju ste dubrovačku riječ zavoljeli?

Toliko ih ima! Recimo kupijerta, volim tu riječ! Zanimljiva mi je i rečenica koju Jero kaže Anici kada joj prilazi, a koja nekako opisuje djelo: ”šala krije istinu da bude viša i ljepša i od istine same”.

image
U Kazalištu Marina Držića naišao je na prekrasne kolege
Tonći Plazibat/Cropix
Ljetne igre

Diplomirali ste u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, a Vaš mentor je baš lani osvojio Orlanda za najbolje dramsko ostvarenje na 71. Igrama, privlači li Vas Festival?
Da! No s projektima je neizvjesno. Nekad se pet mjeseci dogodi 'suša' i onda odjedanput počne padati 'tuča' pa ne znaš gdje bi sa svim time. Ovo ljeto mi je zauzeto, čekaju me divni projekti, jako se radujem vratiti ambijentalnom teatru na Brijunima ove godine. Što se tiče Dubrovačkih ljetnih igara, apsolutno bih volio raditi ovdje, bio bi mi izazov, bez obzira o kojem se projektu radilo. Nadam se da će biti prilike, možda će i biti vremena ove godine, nisam imao prilike gledati predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, no dobro ih poznajem, nastojim pratiti što se događa. Možda će i ova predstava otvoriti vrata k tome, tko zna!

31. srpanj 2021 10:53