Ovogodišnja Nagrada Grada Dubrovnika pripala je i Kvartetu Sorkočević, glazbenom komornom sastavu koji više od tri desetljeća obogaćuje dubrovačku glazbenu scenu. Članovi Kvarteta su Denis Ajduković (kontrabas), Slobodan Begić (violina), Nena Ćorak (klavir) i Đive Franetović Kušelj (flauta).
Što vama znači ova nagrada?
Begić: Najprije, to je važna nagrada jer je to nagrada našeg Grada. Faktički kontinuirano djelujemo 33 godine. Na jednom od naših koncerata splitski kritičar Anatolij Kudrjavcev napisao je da smo jako marljiv kvartet, to smo dokazali kroz ove 33 godine, bez te marljivosti ne bismo se mogli održati. Zato mi je drago da je ta marljivost prepoznata od našeg Grada u kojemu djelujemo. Ova nagrada je za nas obveza da nastavimo dalje s djelovanjem intenzivnije i da Kvartet vremenom prepustimo novim generacijama.
Franetović Kušelj: Za mene je Nagrada jedna velika radost i ponos i zahvaljujem što je rad prepoznat od gradskih vlasti. Posebno mi je draga zato što je pod okriljem Feste sv. Vlaha jer su mi to najljepši dani u godini pa je i Nagrada posebnija. Mogu reći da sam sretna kao 'malo dijete' jer sam s Kvartetom intenzivno zadnjih 20-ak godina, ali mogu reći da sam 'dijete Kvarteta' jer je jedan od osnivača Kvarteta bio moj profesor Jakov Kakarigji, nakon njega, članica Kvarteta je postala Ines Ivanjek, a onda sam došla ja. Često puta bi profesor mene posjeo i rekao: "E, sad ćeš slušati našu probu pa ćemo onda raditi!" Tako sam upijala zvukove mojih dragih kolega Denisa, Nene, Slobodana već od malih nogu i to raširenih očiju pitajući se tada u čudu što je to komorna glazba. Sigurno da se ljubav već tada negdje u podsvijesti usadila. Inače, Kvartet je za mene i prijateljstvo, i ljubav, i radost muziciranja.
Ćorak: Meni je iznimna čast, kao i mojim najdražim kolegama i prijateljima, što smo dobili ovu najljepšu i najčasniju nagradu za jedno postignuće, za jedan životni put, za jedan trud od 33 godine. To je kontinuitet koji nas je nosio i u mirnim vremenima, ali isto tako i kroz rat pa evo i sad u ovoj pandemiji. Jednostavno, nismo digli ruke nego drži nas zajedništvo, drži nas ljubav prema glazbi, prema komornom muziciranju i mislim da je to sve okrunjeno najljepšom nagradom i zahvalom koju smo mogli dobiti. Godinama pratimo Festu sv. Vlaha i sve što je vezano za nju i naravno, nagrade koje se dodjeljuju svake godine, to nam je uvijek bilo nešto 'sveto', nedostižna 'svetinja'. Kad sam samo čula naznake da bismo mi mogli dobiti Nagradu, nisam to mogla vjerovati. Sad pomalo dolazim u realnost i počinjem to prihvaćati s nevjerojatnom radošću i srećom.
Kad usporedite vremena kad ste krenuli i sad, do kojeg zaključka dolazite, jeste li kao Kvartet uspjeli u svojoj misiji?
Ćorak: Jesmo, uspjeli smo. Prvo, u početku smo bili veliki entuzijasti, moram spomenuti da je osim našeg kolege Jakova Kakarigjija, jedan od prvih članova bio i Vladimir Kapeš i tad smo imali sastav klavir, flauta, violina i čelo. Kasnije nam je došao Denis koji je s nama isto dugo tako da možemo govoriti o jednom kontinuitetu. Samo dok čovjek navrši 33, 34 godina života, svašta mu se dogodi – i uspona i padova, svega lijepoga i manje lijepoga, a tako je i nama svašta stajalo na putu. Bilo je i prepreka i težih izazova, i rata, sada i pandemije, ali mislim da smo svojim zajedništvom uspjeli sve to prebroditi i stvoriti nove vrijednosti.
Ajduković: Nagrada je u svakom slučaju plod evolucije u komornom muziciranju. Kao što je rekla kolegica Nena, naslijedio sam profesora Vladimira Kapeša s kojim sam još kao učenik učio svirati komornu glazbu, kako na samom predmetu Komorna glazba tako i u ondašnjem orkestru naše Glazbene škole tako da mi je i ta činjenica draga. Mi se znamo još kao prijatelji iz djetinjstva i kroz školovanje, promatrao sam ih iz publike i ispred vrata crkve sv. Spasa dok sam bio učenik srednje škole kad su počeli 1988. da bih prvi put nastupao na 'ratnim' Dubrovačkim ljetnim igrama 1992. s talijanskim skladateljem Porporom, to je bio moj prvi profesionalni angažman. Negdje 1995. ili 1996. počeo sam stalno svirati u Kvartetu tako da smo tijekom svih ovih godina dodatno proširili repertoar samim tim što smo neuobičajena kombinacija Kvarteta. Sama ta kombinacija instrumenata: flauta – violina – klavir - violončelo odnosno sad kontrabas, nama omogućuje beskonačno istraživanje zvuka i partituralnu kombinaciju širokog spektra instrumentarija. Znači, svatko od nas, slikovito govoreći, 'grabi' više instrumenata. Doslovce, nitko od nas ne svira svoj instrument kako je napisano u partituri. Na primjer, ja kontrabasom malo 'skakućem' po violončelu, malo po fagotu... To nas dosta raduje. I ugledni hrvatski skladatelji za nas posvećuju svoje skladbe, Nena se također pridružila tom skladateljskom opusu, neke skladbe je posvetila nama te ih izvodimo, piše i skladbe za druge kombinacije instrumenata i njezine skladbe već postižu uspjeh i van granica Hrvatske, što nas isto raduje. Glazbeničkim žargonom, mi u Kvartetu smo zajedno i u 'duru' i u 'molu', ima i 'crescenda' i 'decrescenda'. Ali, kao i u svakoj simfoniji, ne valja kad je sve jednolično. Kad si trideset godina zajedno, mora biti takvih situacija. Malo kad se svadimo, opet sutra ljubav nadjača. Ne možemo jedni bez drugih, koliko će nam Bog dragi dati, to nitko zna. Radujemo se i eventualnim novim generacijama.
Koliko puta imate probe, gdje se nalazite?
Ajduković: Uglavnom se pripremamo u Muzičkoj školi zato što u crkvi sv. Spasa, gdje inače muziciramo od samih svojih početaka i to nam je bazna točka, ne možemo uvijek jer je hladno tako da probe imamo u prostorima naše Umjetničke škole. Jer, svi smo mi potekli iz Škole. Djelatnik sam Dubrovačkog simfonijskog orkestra i uvijek govorim da je Orkestar jednako Škola, a Škola jednako Orkestar. Mi smo uzročno posljedični i nemamo smisla jedni bez drugih tako da me raduje i razumijevanje mojih poslodavaca i razumijevanje poslodavca mojih kolega. Uvijek su postojali komorni ansambli koji su proizašli iz redova Glazbene škole, od Collegiuma musicuma ragusinuma preko Dubrovačkog gudačkog kvarteta, a imamo komorne ansamble od članova i u sklopu Orkestra i oko Orkestra i to obogaćuje kulturnu sliku našeg Grada koja nije odjučer. Jer, ne smijemo zaboraviti, a to je u dokumentima potvrđeno, da u našem Gradu organizirano, profesionalno, komorno i simfonijsko muziciranje postoji više od 7 stotina godina, što nas uvrštava na mapu Europe među najstarijim kulturno-glazbenim centrima, kako ondašnje tako i današnje Europe. Dubrovačka Republika na koju se oslanjamo, s obzirom na njezinu specifičnost položaja između Istoka i Zapada, naravno pripadajući zapadnim kulturnim i ekonomskim i političkim svezama, nije često puta imala luksuz da bi se njezini građani isključivo bavili glazbom pa čak i naš Luka Sorkočević koji je prvenstveno bio diplomat, pa je bio izuzetno talentirani glazbenik. Njegove simfonije, ujedno i ime naše Muzičke škole pa i našeg Kvarteta, to s ponosom nosimo jer Luka Sorkočević koliko god bio 'malen' prema utemeljitelju moderne orkestralne glazbe Josephu Haydnu ili skladatelju Christophu Willibaldu Glucku, naš Luka Sorkočević je utoliko velik jer je upravo kao aristokrata našao vremena da nas sa svojom glazbom uvrsti u taj zapadnoeuropski predklasični i klasični glazbeni sukus. Naglašavam zapadnoeuropski jer ako se prisvaja književnost od strane SANU-a onda je naša dužnost da kao glazbenici štitimo upravo Luku Sorkočevića, njegovu sestru Jelenu i sina Antuna.
Koji su kriteriji prilikom odabira programa?
Begić: Bio je jedan vrlo značajan momenat za kriterij našeg odabira programa, to je trenutak kad je baš Denis, koji tada nije bio član Kvarteta, došao s informacijom da se velika količina notnog materijala nalazi u tadašnjoj bivšoj kancelariji Orkestra. Orkestru je to bio višak jer je Orkestar imao novi materijal, a taj materijal salonskog Orkestra nam je označio naš programski repertoar jer je interesantno da su to originalni aranžmani Leopolda Weningera, a radi se o jednom glazbeniku s početka 20. stoljeća koji je pravio te aranžmane za taj manji orkestar, što je nama savršeno odgovaralo jer je baza klavir, a imamo violinu, flautu i kontrabas. U tom materijalu zatekli smo originalne uvertire od Rossinija, Mozarta, Beethovena i tako smo krenuli u proučavanje tog materijala, dolazili smo do određenih skladbi koje su nam jako dobro zvučale pa smo po njima najprije krojili naš programski sadržaj i koncept. Naš, dubrovački skladatelj Petar Obradović posvetio nam je jednu skladbu, dobili smo skladbu od skladatelja Željka Brkanovića koja je zapravo njegova posljednja napisana skladba, završio je pred smrt. To smo praizveli i pošto je skladba posvećena nama, to piše u partituri i zove se "Za vas", ekskluzivno je izvodimo kad želimo. Da ne govorim o Neninim skladbama. Nešto smo ovome dopunjavali određeni barokni repertoar, to su bile barokne sonate, trio sonate... Naravno, Sorkočević je tu neizbježan, Prva ili Četvrta simfonija, sad smo dodali Sorkočevićevu Uvertiru br. 1, nedavno smo je svirali na dvije turneje u Sloveniji i Francuskoj. U Francuskoj smo tako svirali skladatelje s akcentom na 20. i 21. stoljeće, svirali smo Blagoja Bersu i to je prilagođeno Kvartet. Zamolili smo našeg kolegu Viktora Lenerta za pomoć tako da ta glazba vrlo uspješno zvuči u našoj izvedbi, to je Bersina "Idila", kao i "Završno kolo" iz Gotovčeve opere "Ero s onoga svijeta" koje smo isto svirali u Parizu i koje je jako uspješno aranžirano za naš Kvartet, to jako lijepo zvuči. Imamo čak i neke video snimke iz Pariza koje su pokazatelj da bi bilo dobro da snimimo CD. Uglavnom, programski se temeljimo na hrvatskim skladateljima.
Franetović Kušelj: Velika baza Kvarteta je upravo ta 'kulturna ambasada', prvenstveno u našem gradu jer smo odsvirali tisuće i tisuće koncerata u crkvi sv. Spasa. Ne prođe niti jedan koncert a da netko od naše publike, od stranih gostiju ne dođe i ne pita za Sorkočevića i mislim da smo u tom smislu i u samom gradu kulturni ambasadori i svog grada, a kad odemo na turneje tad smo i kulturni ambasadori hrvatskih skladatelja, ne samo svog grada nego i svoje domovine. Mislim da smo tisuće i tisuće ljudi obrazovali tko je Luka Sorkočević.
Begić: Amerikanci su nam jako česti gosti. Mislim da je Amerikanaca u crkvi sv. Spasa bilo preko 20 tisuća, to je 20 tisuća Amerikanaca koji su zapravo prvi put čuli za Sorkočevića. Dobitnici smo priznanja Turističke zajednice i to je priznanje TZ dodijelila na osnovnu intervjua s gostima koji su posjetili Dubrovnik. Pitanje je bilo što je bilo najbolje u njezinom boravku u Dubrovniku, a jedna gošća je, između ostalog, rekla da je posjet koncertu Kvarteta Sorkočević u crkvi sv. Spasa njezin najbolji doživljaj u Dubrovniku. To nam isto tako neprestano govore američki gosti koji nas posjećuju, svi pri izlasku govore da im je to najbolji dio njihovog dolaska u ovaj dio Europe. Oni od Crne Gore do Opatije posjećuju brojne gradove, čak imaju odlazak u Bosnu i Hercegovinu, u Mostar, a od svega što su vidjeli i čuli to im je najbolji doživljaj. Razmišljamo o tome da napravimo aplikaciju gdje bi gosti mogli upisati svoje dojmove s koncerta. Ti koncerti su upoznavanje hrvatske baštine od skladateljskog opusa pa do izvođačkog, da oni vide da se u Dubrovniku u jednom gradu od 40 tisuća ljudi razvija koncertna aktivnost na taj način, mi to trebamo čuvati i to je jedan veliki plus Dubrovnika. Inače, naši prvi koncerti koji su bili u crkvi sv. Spasa omogućio nam je don Ivo Bjelokosić, tadašnji rektor crkve, kasnije nam je te koncerte omogućio don Toma Lučić i sada ih omogućuje don Hrvoje Katušić.
Koliko ste utjecali na percepciju i afirmaciju komorne glazbe u Dubrovniku?
Franetović Kušelj: U svakom smislu. I ne samo mi nego i svi ostali naši kolege koji sviraju komornu glazbu i sudjeluju u kulturnom životu Grada.
Pamtite li neke lijepe trenutke s turneja?
Franetović Kušelj: Uvijek je nekako najfreškije ono što je bilo sad, pogotovo jer je korona puno toga zaustavila pa je tim više doživljaj veći. Tijekom naše turneje u Sloveniji smo imali priliku svirati zaista u najprestižnijim slovenskim dvoranama, čak se i moja profesorica s ljubljanske Akademije pitala kako smo to uspjeli dobiti! (smijeh) Znači, bila je to prekrasna viteška dvorana u Brežicama, u Piranu smo nastupili u Tartinijevoj kući, zatim u Novom Mestu u Centru kulture i u Ljubljani u samoj Gradskoj vijećnici. Nastupili smo u Parizu u organizaciji AMCA-e, našeg udruženja studenata zagrebačkog Sveučilišta koji rade i žive u Parizu i u koncertnoj dvorani Rueil-Malmaisona, našeg grada prijatelja. Članovi AMCA-e su ujedno i naši predlagači za nagradu odnosno predsjednica Lamia Ruždić Barbier. Bili smo pozvani i na svečani ručak od gradonačelnika Rueil-Malmaisona, tamošnje turističke zajednice i uvaženih gostiju... U jednom momentu dok sviraš u takvoj dvorani koja je puna puncata francuske publike, zaista se pitaš: "Jesmo li sada zaista u Parizu?" Zbog objektivnih razloga, umjesto Denisa i Nene, s nama su nastupili naši stalni 'zamjenski' članovi Stefani Grbić i Danijel Begić. Od nekih prijašnjih turneja u lijepom sjećanju mi je naša turneja u Makedoniji koja je isto bila prekrasna, bili smo u Skopju, Bitoli i Ohridu... Ohridsko jezero, makedonska duša i hrana, sve ostalo što je bilo, bilo je prelijepo. A tu je nastup u Budimpešti.
Tamo ste sreli osobu koja je u rodbinskoj vezi sa Sorkočevićem?
Begić: Članica Gudačkog kvarteta iz Budimpešte je u daljnjoj nasljednoj rodbinskoj vezi sa Sorkočevićem tako da je to bio jedan interesantan susret s tom gospođom koja je s oduševljenjem pratila koncert. To je jedan interesantan podatak, zamislite u Mađarskoj da susretnete tu osobu?! Inače, opet bismo trebali gostovati u Budimpešti baš iz tog razloga, to se činilo interesantnim da opet ponovimo nastup u Budimpešti.
Ćorak: Njihov Gudački kvartet gostovao je tu. On je najprije bio gost Dubrovnika, a zatim smo potvrdili suradnju i nakon pet mjeseci bili smo pozvani u Budimpeštu jer smo stvarno imali gala koncert na Budimu i to u Nacionalnom muzeju mađarske glazbe. Mogu reći da mi je bila čast svirati na klaviru Béle Bartóka, a znamo što taj skladatelj znači za Mađarsku i Europu. Imali smo koncert s pogledom na Dunav i zgradu mađarskog parlamenta.
Franetović Kušelj: Nakon toga je Bartókov klavir uvršten u muzejski dio pa smo među zadnjima koji su ga koristili.
Ajduković: Meni je bio zanimljivo da mi je pult kolegijalno postavljao doktor muzikologije. Ja koji imam 'lobotomiju' na tremu, nije mi baš bilo svejedno svirati kad smo krenuli od doktora muzikologije. Znači, publika je bila visoko profilirana i profesionalna, a Mađari znaju što je glazba. To je na mene ostavilo dojam. Gospođa Katalin Franković nam je bila spona i zahvaljujući njoj smo ostvarili ovu suradnju.
Koliko vam znači dubrovačka publika?
Ajduković: Nama kao dubrovačkim glazbenicima, najdraže je kad vidimo domaću publiku i uvijek je s radošću pozivamo, želimo je vidjeti. Problem nam je nedostatak koncertne dvorane, konkretno Dubrovačkom simfonijskom orkestru jer ne možemo kvalitetno educirati novu publiku, nove naraštaje. Mi smo već unaprijed dobili publiku koja je glazbeno bila odgojena, to se radilo sustavno. Oko publike treba raditi, treba je znati šarmirati, treba je privući i treba je održavati i voljeti jer inače nema smisla ako nema domaće publike. Lako nam je sa stranom publikom, ona će doći, ali nas naša publika ljubi, voli i nju boli kad vide kako se mi patimo, recimo mi u Orkestru za sada nemamo mogućnost muziciranja, stvaranja i napretka. Vjerujemo da će se promijeniti ta vremena.
Kako ste se snašli u koroni?
Ćorak: Počelo je s 'lockdownom' tako da smo 10. lipnja 2020. napravili online koncert za slovensku publiku, a to je poslije objavljeno na YouTubeu. Imali smo suradnju s Hrvatsko-slovenskim centrom kulture u Ljubljani s gosparom Zlatkom Kataleničem koji je i ravnatelj Hrvatsko-slovenskog gospodarskog kluba. Naime, prije korone smo planirali ovu turneju koja se dogodila tek 2021. Međutim, kako se to odgađalo, rekao nam je da ćemo napraviti online koncert pa smo to organizirali s našom Turističkom zajednicom i s našom pročelnicom za kulturu Grada Dubrovnika, kao i s Turističkom zajednicom grada Ljubljane i Centra za kulturu u Ljubljani tako da smo sve te najvažnije faktore ujedinili i uspjeli smo u tom projektu.
Koliko članstvo u Kvartetu utječe na Vašu skladateljsku djelatnost?
Ćorak: Mene je Kvartet Sorkočević 100 posto motivirao za moje skladbe, ne mogu reći ništa manje od toga jer sam se prvo bavila obradom Sorkočevićevih simfonija. Recimo, aranžiranjem 'Prve' Sorkočevićeve u četiri instrumenta, a inače je ta skladba za gudački orkestar, plus puhače – oboe i korne. Onda sam napravila jednu po jednu simfoniju. Kad smo vidjeli da to super zvuči, onda me je to inspiriralo, ponukalo za skladbe koje su tematski vezane s gradom Dubrovnikom i tako sam napisala jednu po jednu, nastao je ciklus "Slike Grada", a to su skladbe: "Grad se budi", "Lokrum na mjesečini", "Na placi", "Čiope" i "Ulica pod kišom" – sve originalne za naš sastav. I na taj način prenosimo vizije našeg grada van Hrvatske i u Gradu za našu međunarodnu publiku.
Gdje vidite budućnost Kvarteta?
Ajduković: U našem Gradu jer bilo bi šteta da se nove generacije odluče iseliti iz ovog grada pa da Kvartet primjerice prestane svirati ili da ne bude naših ljudi koji će nastaviti. Budućnost Kvarteta je garantirana ukoliko se preduvjeti ne samo održe ovako, nego da se i poboljšaju.
Vidite li mlade koji su zainteresirani?
Ajduković: Imamo i vjerujem da će Orkestar ove godine opet imati koncerte s učenicima Muzičke škole, raduje me kad vidim djecu iz Škole i kad imamo 'slatke muke' kako skratiti trajanje koncerta jer imamo 'previše' talentirane djece. Što se toga tiče, ne bojim se, uvijek vidimo mladu publiku iz Muzičke škole u publici, ali u svakom slučaju i na nama je povijesni zadatak održavanje toga, ma koliko god nam to ponekad bilo teško u vlastitom gradu.
