Igralište ispod Minčete mjesto je gdje će se još večeras s početkom u 22 sata izvesti predstava „Glava lava“, nastala po istoimenom romanu prvijencu Ivana Salečića. Baš na toj lokaciji, gdje uglavnom sport ima prevlast, ovaj put je glavna 'kapetanica' igre, one kazališne, redateljica Aida Bukvić koja potpisuje režiju druge dramske premijere 72. Dubrovačkih ljetnih igara i kojoj je ovo prva režija na Festivalu.
Kakav je osjećaj prvi put režirati na Igrama i zašto Vas nije bilo prije?
Raditi u Dubrovniku je velika čast, odgovornost, ali i privilegij. Uživam iz dana u dan otkrivati Grad u nekom novom “radnom” kontekstu, a pitanje “zašto me nije bilo prije“ je pitanje za neke druge ljude.
Jesu li Vas zvali, a Vi niste mogli ili?
Nisu me pozivali. Imala sam tu čast da odmah nakon studija asistiram Jiřiju Menzelu na njegovom „Nemoćniku u pameti“ 1999. i tada sam u Dubrovniku po prvi put bila aktivno. Nakon toga nisam, ali sad sa zadovoljstvom radim sa zaista prekrasnom ekipom jer jedan od benefita rada u Dubrovniku i na Dubrovačkim ljetnim igrama je i to da možete izabrati zaista najbolje od najboljeg i složiti sebi idealnu glumačku i autorsku ekipu. S dobrom ekipom sve je lakše, i prebroditi eventualne poteškoće u radu i podnositi ove nesnosne vrućine.
Je li poziv da kao redateljica s već respektabilnom karijerom sad režirate na Igrama došao malo kasno?
Ne gledam to tako jer vjerujem da za sve postoji svoje vrijeme i sve ono što sam napravila prije je neki zalog za dalje. Neću lagati da nisam imala želju ranije doći i raditi na Igrama, a vjerujem da je to san i želja svakog i mladog i zrelijeg redatelja. Međutim, karijera ide svojim tokom i mislim da neke stvari dođu onda kad trebaju. Tako se to dobro poklopilo i stajmingom„Glavom lava“. Možda bi prije korone budžet za predstavu bio nešto veći i bili bi možda neki drugi uvjeti, ali i dalje je to jedan zaista lijep, profesionalan rad.
Vaše redateljsko stvaralaštvo ne obiluje klasicima, a u tom pogledu Vam vjerojatno odgovara raditi „Glavu lava“ kao suvremeno djelo?
To se isto tako poklopilo. Završila sam Klasičnu gimnaziju, kazališno sam odrastala na antici, prve predstave koje sam radila bile su antičke tragedije, međutim, stjecajem okolnosti,kako je krenuo moj profesionalni put, a pozivi se 'ne smiju' odbijati, počele su se rastvarati neke druge stvari u smislu režija komedija i suvremenih autora. Tako da, da, možda me više zovu za suvremenije stvari, ali daleko od toga da me klasični repertoar ne zanima, recimo, režirati nešto od kanonskih tekstova, kao na primjer nekog Shakespearea u Dubrovniku bi bilo idealno. Nedavno mi se ostvarila velika želja, radila sam Strindbergovu „Gospođicu Juliju“, a Strindberg je neki 'moj' autor. To je dosta uspješno prošlo po svim parametrima - i gledatelja, i kritike, i mog unutarnjeg zadovoljstva.
Jeste li Vi redateljica koja nikad ne odbija pozive ili imate neke kriterije?
Kriterij je kvaliteta teksta i autorskog tima, odnosno mogućnosti izbora autorskog tima, kvaliteta ansambla i kad se tu neke stvari spoje, dolaze odluke. Zapravo, drugačije je to s redateljima, daleko je manja ponuda, manje radimo nego glumci, ali mislim da svaki posao nosi novo iskustvo i gomila staž utakmica u nogama, što je presudno za svakog redatelja: da drži kontinuitet rada.
Što Vas je eventualno odbilo, a što privuklo u „Glavi lava“?
S Ivanom Salečićem se znam dosta dugo tako da sam roman čitala čim je izašao, čak smo negdje prije samog poziva za ovaj projekt nas dvoje sjedili na kavi i razgovarali o romanu tako da mi je bio neki 'prst sudbine' kad me je intendantica Ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski nazvala i pitala želim li to raditi, naravno da sam odmah pristala… “Glava lava” nosi u sebi spoj suvremenog i klasičnog i već na prvo čitanje, kada još nisam ni sanjala da ću imati mogućnost postaviti roman, bio mi je scenski zanimljiv.
Što Vas je više privuklo, činjenica da je riječ o „Glavi lava“ ili da ćete režirati na Dubrovačkim ljetnim igrama?
Mislim da se Ljetne igre ne odbijaju. Da su mi predložili telefonski imenik, ja bih vjerojatno rekla: „Ajmo probat'!“ (smijeh) To je svima jasno, posebno onima koji se bave kazalištem. Postoje neka mjesta koja se jednostavno ne odbijaju, a to su zasigurno i Dubrovačke ljetne igre.
Kako je došlo do odabira ovog prostora?
Ovaj sam prostor odabrala zajedno sa scenografom Ivom Knezovićem. Kad smo pročitali roman, zaključili smo da bismo htjeli imati prisutan kamen odnosno zidine i da je to nešto upisano u romanu, ta 'zaključanost', 'zatvorenost' likova u Grad, upisanost njihovih sudbina u ovaj kamen. S druge strane, kad sam došla ovdje, svidio mi se pogled na Grad, zapravo, ovo 'disanje' i komunikacija s Gradom, mogućnost razigravanja, dva prozora koja mogu 'glumiti' kuću koju je Ivan kupio. Tu je i faktor izoliranosti od ostatka gradskog života i turista i tad kad smo birali nismo ni znali da će ga biti u ovoj mjeri. Prostor je beskrajno inspirativan i često znam doći prije probe i uživati u ovom pogledu, napuniti baterije.
Pred kakve vas je izazove, zamke stavio Salečićev tekst?
Scenska adaptacija romana je uvijek zamka sama po sebi. Tu su izazovi dramatizacije, pogotovo u ovom romanu koji ima poluautobiografski karakter i vuče nekoliko rukavaca. Dakle, priču o kupovini stana u Dubrovniku, alternativnu povijest obitelji Gundulić, onodobni Ivanov rad u marketingu koji je zanimljiv za čitanje, ali nije toliko scenski atraktivan. Kad se postavlja roman, uvijek se mora odlučiti za jedan dio, rukavac, a mi smo se u ovom slučaju odlučili za dva - da isprepletemo vrijeme sadašnjosti i baroka. Roman ima jako puno materijala, Salečićevo djelo jako je obimno scenski potentnim motivima koji se daju razraditi, a onda opet i sama priča o obitelji Gundulić koja kod njega nije toliko dijaloški raspisana, a mislim da je scenski i kazališno strašno atraktivna pogotovo za Dubrovnik jer priča o obitelji Gundulić do sada nije bila scenski istražena i prikazana, a mislim da je jako zanimljiva… Dramaturginja Marijana Fumić, moja dugogodišnja suradnica, nekoliko mjeseci je radila na dramatizaciji i napravila je veliki posao, pogotovo u raspisivanju i istraživanju baroknog dijela romana.
Je li Vam bilo teško balansirati između prošlosti i sadašnjosti i odlučiti se na što staviti naglasak?
Barok je puno konkretniji u dramskim situacijama, u problemu i bremenitosti koje nosi i kroz to što se događa. Međutim, barok također govori i o našoj suvremenosti i poziciji umjetnika i umjetnosti u društvu, disfunkcionalnoj obitelji, ženskoj ravnopravnosti. Suvremeni dio, uz priču o kupovini stana i peripetije s majstorima koje smo svi proživjeli barem jednom, vizura je s odmakom, nosi dosta ironije i cinizma.
Predstava se bavi stoljećem u kojem je Dubrovnik doživio najveću katastrofu u povijesti, Veliku trešnju, a onda se vraćate u današnjicu gdje će mnogi reći da je Dubrovnik opet doživio katastrofu, nematerijalnu odnosno duhovnu.
S ovim romanom u današnjem vremenu posložile su se neke stvari. Salečić, kad je pisao roman, kad je opisivao Veliku trešnju i rastvarao tu atmosferu prije i nakon Velike trešnje, nije mogao ni slutiti da ćemo i mi 2021. imati iskustvo nekoliko velikih potresa, što u Petrinji i Sisku, što u Zagrebu. Sve to potreslo je i cijelu Hrvatsku, a onda i pandemija kao takva - uslijedila je zatvorenost, opustošen grad, ekonomska katastrofa, stajanje u mjestu i tu su se dva vremena slila u jedno. Uz to, u baroku kroz alternativnu povijest obitelji Gundulić, pogotovo dijela koji se odnosi na Šiška Gundulića, otvaraju se vrlo aktualni problemi muško ženskih odnosa, muške dominacije i klasnih odnosa. Sve ono što nam se vrlo akutno otvorilo kao veliki problem nedavno s #metoo pokretom na svjetskoj razini i pokretom #nisamtražila koji je potresao i protresao regionalnu umjetničku scenu.
Da, a dosta se toga govorilo i u kazališnim kuloarima, istupile su brojne dramske umjetnice.
Krenulo je kao val, netko je u jednom trenutku progovorio i drugi su skupili hrabrosti otvoriti se. To je upozoravajuća činjenica, ali treba naglasiti da to nije problem prisutan samo u umjetnosti, on je duboko ukorijenjen u sve pore našeg društva kao takvog. Pokret „Nisam tražila“ rastvorio je između ostalog i probleme unutar komunikacije u umjetničkom procesu i dobro je da je tako jer nas je sve prisilio da se zapitamo što je ono što je postalo uvriježeno i normalno, a ne bi trebalo biti tako.
Spomenuli ste zaključanost likova u ovaj kamen i ove zidine, koliko ste glumcima dopustili da se kreativno 'otključaju'?
Mislim da sam jako otvorena redateljica, volim interakciju s glumcima. Rastvaram prostor kreativnosti, a oni, naravno, tu pronalaze prostor svoje kreativne slobode i našli smo jako lijep zajednički jezik. Naravno, imam zaista prekrasnu ekipu, to su sve vrhunski umjetnici svoje generacije, od Doris Šarić-Kukuljice i Mara Martinovića kao 'veterana' Dubrovačkih ljetnih igara i 'sigurne zone' u Dubrovniku, do generacije mojih prijatelja pa do onih najmlađih.
Koliko će se Dubrovčani prepoznati gledajući predstavu?
Vjerujem da će predstava biti zanimljiva i prijemčiva za Dubrovčane jer govori o Gradu na nekoliko razina - od suvremenog akutnog problema s renovacijama nekretnina unutar gradskih zidina, do zaista atraktivne priče o obitelji Gundulić koja nosi u sebi neku Dubrovčanima poznatu i blisku atmosferu koja je imanentna Vojnovićevim komadima.
Kako Vi gledate na Grad iz kojeg sve više bježi život i koji se pretvara u muzej?
To je dinamika Grada, nešto što je neminovno, pogotovo jer se turizam toliko razvio. Ne mora to biti nužno loše, ali nezaustavljiva prodaja nekretnina strancima nosi nešto drugo - to znači da se netko neće brinuti za Grad onako kako se brinu njegovi građani. To je i pitanje slobode koji je jedan od motiva koji se rastvara kroz “Glavu lava” Što znači sloboda, što znači ostvarenje svog sna?
Zar nije ironično govoriti o slobodi, a biti u zlatnom kavezu?
Moto Dubrovnika koji kaže da se sloboda ne prodaje za sva zlata, danas doista zvuči ironično kad je ista ta sloboda u ljetnim mjesecima itekako prodana turistima i svima koji žele ući u Grad.
Ovom predstavom pritišćete još više tu ranu?
Motiv slobode je Salečić raspisao u baroku, a u predstavi se zavrtio i u suvremenosti. Što znači biti i živjeti slobodno? Što je sloboda? Sloboda je, naravno, individualno pitanje. Za nekoga sloboda može značiti živjeti skromno i zadovoljno unutar četiri kvadrata. A netko može imati svo bogatstvo ovoga svijeta i dalje se osjećati “zaključanim” u vlastitom tijelu - kao što kaže Ivan Gundulić “ U životu slobode nema, prava sloboda na drugom je mjestu”.
Pitanje slobode se neprestano postavljalo u doba pandemije, stvorila su se dva polarizirana pogleda na slobodu?
Uvijek je ugrožavanje tuđe slobode problematično. Međutim, uvijek je pitanje što je moja, a što tuđa sloboda i što je opće dobro. Ovo vrijeme koje smo proživjeli u pandemiji, zaključani, u toj klaustrofobiji, što konkretnoj, što mentalnoj, mislim da je svakoga od nas postavilo pred zid. Da se zapitamo što je ono što nas ispunjava i što je ono što nas čini sretnim.
Je li se nešto naučilo nakon svega?
Bojim se da ne. Kad je krenula pandemija, jako prezentno se davalo na važnosti i znanosti pa i umjetnosti. Umjetnost je bila prisutnija nego ikad na online platformama. Nekako sam u tih prvih mjesec dana naivno mislila da će nam to pomoći da se suočimo s pravom suštinom onoga što nas okružuje i da će se iskorijeniti glupost. Međutim, bojim se da nije i da se pitanja površnosti koje nas iz dana u dan sve više okužuje, nažalost, samo produbljuje.
Rekli ste u jednom razgovoru kako je na Vas najviše utjecao Marin Carić, čovjek koji je režirao na Igrama i bio umjetnički direktor Kazališta Marina Držića. Koliko Vam je prenio svoja dubrovačka iskustva?
Bila sam studentica Marina Carića, nažalost, vrlo kratko. On je tek došao na Akademiju, a ja sam bila treća godina, kratko smo se družili, međutim, taj utjecaj bio je presudan i za moj razvoj. Marin je zaista bio divan čovjek, netko tko je htio prenijeti svoje znanje pa i ono koje se, vjerujem, odnosilo na njegov rad u Dubrovniku i njegovo dubrovačko iskustvo. Nažalost, njegova smrt je za sve nas došla iznenada i prerano. Da smo se imali prilike dulje družiti, možda bismo i razgovarali partikularnije o nekim stvarima, pa tako i o Dubrovniku. Kad sam tek počela raditi kao asistent na Akademiji, bila sam u klasi kod Neve Rošić i Koraljke Hrs tako da mogu reći i da su i Neva i Tonko Lonza moji učitelji.
Carić je naveo kako se Grad i Igre identificiraju kao jedno, kao zajednički prozor u svijet. Kako gledate na odnos Grada i Igara?
Mislim da je ta unisonost bila prije rata, da se u osamdesetima zaista tako živjelo. Međutim, rat je donio neke svoje probleme, zatim ponovno uspostavljanje Igara na međunarodnoj razini, a onda i brzi razvoj društva u zadnjih dvadeset godina u smislu digitalnosti i u pristupačnosti informacija koje je zapravo otvorilo Dubrovnik široj javnosti, publici, turistima. Mislim da ta unisonost nije tako prezentna kao nekad. Naravno, bilo bi lijepo da se to zadržalo, ali to su dinamike Grada i kazališnih festivala, možda nešto zahtijeva svoje promjene, ali mislim da se Igre dobro nose s tim - i u odabiru lokacija i umjetnika, što u dramskom i glazbenom dijelu.
Dubrovačka publika slovi kao obrazovana, s visokim kriterijima.
Postoji određena trema, ne mogu reći da ne postoji, baš zbog toga što se dubrovačka publika nagledala svega, u svakom smislu riječi i zaista zna lijepo procijeniti tako da sa strahopoštovanjem očekujem publiku! (smijeh)