Na srpskoj javnoj sceni aktivna je tradiciju davanja nadimaka, po kojima su najčešće bili poznati kriminalci poput Vlade Budale, Velje Nevolje, Zveri, Legije i brojnih drugih.
Nadimke imaju i srpski političari. Bivši predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke te suradnik Vojislava Šešelja i upravitelj groblja Tomislav Nikolić bio je poznat kao Toma Grobar, ali u internim krugovima zvali su ga Jegulja, odnosno Ždral. Najumjerenijega i najodmjerenijega predsjednika Srbije Borisa Tadića zvali su, logično, Maneken.
Neodmjerenoga ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića nazivali su Sunđer Bob Kockalone. Ministrica kulture Maja Gojković posjetila je Iran i pojavila se pokrivena hidžabom pa je dobila nadimak Nindža!
Donedavna potpredsjednica vlade Zorana Mihajlović naslijedila je nadimak iz profesorske karijere, studenti su je zbog strogosti zvali Zmihajlović i Zmiki. Bivšega ministra financija Božidara Đelića zvali su Boža Derikoža, a Mikijem Mausom nazvala ga je zastupnica SRS-a Nataša Jovanović. Političar Aleksandar Martinović toliko se zamerio Šešelju da mu je on zalijepio nadimak Klempo, piše Mondo.
Na hrvatskoj političkoj sceni nije toliko prisutna tradicija davanja takvih nadimaka. Ne računaju se tu oni fiksirani kao što su Miroslav Blažević Ćiro ili Ljubo Ćesić Rojs, kao ni Zoran Milanović Zoki ili Andrej Plenković Plenki, odnedavno Šef i AP. Ne računaju se ni oni iz udbaškoga miljea, poput Sove.
Svojedobno su ministra gospodarstva i financija Slavka Linića zvali Slavko Stečajko, zbog politike stečajeva koje je provodio. Mate Granić bio je Očenašek, Ivo Josipović Lignja, a najosjetljiviji Gordan Jandroković Njonjo. Milanović je Milanu Bandiću, zbog fontanizacije Zagreba dao nadimak Jimmy Fontana, ali nije zaživio.