Gotovo godinu i pol dana prošlo je otkad je na splitskom Županijskom sudu nepravomoćno na četrdeset godina zatvora zbog trostrukog ubojstva osuđen 27-godišnji Filip Zavadlav iz Splita, a gotovo godinu dana prošlo je otkad je pismeni otpravak presude otišao na Visoki kazneni sud, koji bi trebao odlučiti o podnesenim žalbama, no odluke o tome hoće li presuda postati pravomoćna ili ćemo gledati novo suđenje još nema!
Po našim informacijama za idućih nekoliko mjeseci nije uopće zakazana sjednica sudskog vijeća Visokog kaznenog suda.
Nije neuobičajeno da predmeti, posebice oni u kojima se okrivljenik nalazi iza rešetaka zbog dosuđene kazne veće od pet godina, za što je istražni zatvor obavezan pa tako nema niti bojazni od bijega ili ponavljanja djela, nemaju prioritet hitnosti za rješavanje, piše Slobodna Dalmacija.
No, u slučaju Zavadlav radi se o zaista jednom od medijski najeksponiranijih i javno najkomentiranijih slučajeva u Hrvatskoj, njegov glavni akter tema je i dokumentarnih filmova te studentskih diplomskih radova pa je krajnje neobično da se viši sud ponaša kao da je ovo “zaboravljeni slučaj”.
Spomenimo i to da je po ZKP-u maksimalno trajanje istražnog zatvora za djela za koja je predviđena kazna dugotrajnog zatvora poput ovog tri godine, dok se za još četvrtinu, dakle, sedam i pol mjeseci, produžava maksimalni istražni zatvor ako je donesena nepravomoćna presuda.
Dakle, ako znamo da je Zavadlavu istražni zatvor određen 13. siječnja 2020. godine, iza rešetaka u tom svojstvu maksimalno može biti do sredine kolovoza 2024. godine. Dakle, ostalo je još nešto više od dvije godine, sasvim dovoljno vremena da viši sud zakaže i donese svoju odluku, kakva god ona bila.
Tko će čuvati ‘studenta’?
Dok čeka pravomoćni rasplet svoje sudbine, Zavadlav se iza rešetaka zatvora u Gospiću, a o tome je Slobodna Dalmacija već pisala u studenome prošle godine, odlučio posvetiti nastavku svog visokoškolskog obrazovanja te je prošlog srpnja podnio i prijavu za nastavak studija na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Iako nam iz te ustanove, pravdajući se zaštitom osobnih podataka, tada nisu željeli odgovoriti na pitanja koji je smjer Zavadlav upisao i na koji će način biti organizirana nastava za njega, očito su bili spremni organizirati nastavni proces tako da student Zavadlav može nastavu pratiti online, odnosno preko aplikacija poput Zooma.
Ipak, do toga nije došlo jer je, iz razloga koje nismo mogli doznati, uplata od osam tisuća kuna, koliko je Zavadlav iz zatvora prebacio na račun fakulteta za školarinu propala, a time i pohađanje prve godine riječkog Pomorskog fakulteta. Njegov odvjetnik Branko Šerić nam je kazao da su mu, po njegovim saznanjima, u zatvoru u početku ipak uspjeli osigurati uvjete, no kako je školarina propala, tako je propao i predviđeni plan.
Sada, pak, da bi iznova upisao godinu, Zavadlav mora opet uplatiti istu svotu, ali je pitanje može li gospićki zatvor iznova osigurati uvjete.
Po neslužbenim informacijama, došlo je do problema koji će onemogućiti Zavadlavu da se fakultetski obrazuje jer je uprava gospićkog zatvora izvijestila da nemaju niti tehničkih uvjeta, odnosno kompjutera ili laptopa niti prostora, a niti dovoljno raspoloživog osoblja koje bi mogli odvojiti da dežura po nekoliko sati dnevno uz studenta Zavadlava tijekom trajanja online predavanja. Njegov odvjetnik o tome, kaže nam, nema saznanja.
Nada se i da će viši sud ubrzo zakazati sjednicu i odlučiti o donesenoj presudi jer je, veli, “ovo jednostavan predmet - treba odlučiti o ubrojivosti”.
Problem nemogućnosti školovanja osoba koje se nalaze u istražnom zatvoru spomenuta je, uz ostalo, prije desetak godina u nagrađenom radu pod nazivom “Izvršavanje istražnog zatvora: normativni okvir i praksa u svjetlu zaštite temeljnih ljudskih prava” autora Stjepana Vlahovića i Romine Galović, tada studenata četvrte godine Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Oni su napisali da “sama narav mjere istražnog zatvora, prvenstveno njezina privremenost, rezultiraju negativnim učincima za prava istražnih zatvorenika”.
Možda, u drugom zatvoru
’Unutarnji propisi koji reguliraju isključivo prava istražnih zatvorenika (ZKP, Pravilnik) ne navode (!) i njihovo pravo na obrazovanje. Zanimljivo, ni u pravnoj teoriji nije ni bilo inicijative da se regulira to pravo istražnih zatvorenika. Kao jedan od osnovnih problema u provođenju prava na obrazovanje (u slučaju njegove regulacije) moglo bi se javiti nepostojanje pojedinačnog programa izvršavanja kojim bi se istražnom zatvoreniku određivale aktivnosti na temelju njegovih osobnih sposobnosti i potreba. Usprkos tome, nema većih organizacijskih zapreka da se pravo na obrazovanje istražnim zatvorenicima osigura u istoj mjeri kao i osobama na izdržavanju kazne zatvora.
Na tu potrebu ukazuju i pravni stručnjaci (njih 60 posto se slaže s tim da istražnim zatvorenicima treba omogućiti pravo na obrazovanje za vrijeme izvršavanja mjere)’, napisali su 2012. godine.
Moguće je da se situacija oko Zavadlavova studiranja promijeni kad njegov slučaj bude pravomoćno okončan na bilo koji način jer kaznionica u kojoj eventualno bude izvršavao kaznu može, po Zakonu o izvršavanju kazne zatvora, “zatvoreniku omogućiti stjecanje kvalifikacije u visokom obrazovanju na vlastiti trošak ako se studijski program može uskladiti sa sigurnosnim razlozima”.