Hrvatska je svojedobno imala Bedem ljubavi, a Srbija Žene u crnom. Ukrajina danas ima Žene od čelika. Povijest se ponavlja igrajući se raznim imenima, dok patnje, bol i traganje za sudbinama članova obitelji obilaze svijet kao kakva štafeta zla i obijesti ratnih moloha, piše Slobodna Dalmacija.
Posljednji put je Natalija Zaritska čula glas svog muža 17. svibnja, kad je telefonom rekao da je njemu i njegovim suborcima naređeno da se predaju Rusima. Bio je među zadnjim braniteljima čeličane Azovstal u Mariupolju, bastionu višemjesečne obrane od ruske opsade grada. Zvao je obitelj svakodnevno iz podzemnoga skloništa, čak i za najgorih bombardiranja, no od tada je zavladala tišina.
Natalija je Kijevljanka, rođena 1985., s dvostrukom sveučilišnom naobrazbom: inženjerka je poljoprivrede i diplomirana pedagoginja. Njezin muž je 31-godišnji Bogdan, pripadnik pukovnije Azov. Prije rata je studirao glazbu i strane jezike. Poharali su medije diljem svijeta kad su se 17. travnja vjenčali putem video linka: ona je svoje 'da' rekla u Kijevu, a on u katakombama Azovstala. Zahvaljujući internetu pričali su svakodnevno, čak i pod udarima ruskih kasetnih i termobaričnih bombi. Od 17. svibnja nema više ni glasa, ni slike, ni poruke.
Tisuće ukrajinskih žena u istoj su situaciji, svakodnevno ih razdire zlokobna tišina kroz koju više ne prodiru nikakve informacije o njihovim supruzima, sinovima, braći muškarcima. Zato su i formirale javnu grupu za pritisak, Žene od čelika, tražeći i od ukrajinske vlade i od Rusa hitne i pravovremene informacije o njihovim zatočenicima, kao i jamstva da se s njima postupa u skladu s međunarodnim ratnim pravom.
'Nitko se ne rađa od čelika, pa tako ni Ukrajinke' – rekla je Natalija Zaritska na prvom javnom nastupu grupe prošlog tjedna. 'No postajemo čelične dok čekamo ponovno vidjeti branitelje naše zemlje, naše voljene. I borit ćemo se rame uz rame s njima, sad za njihove živote i njihovu slobodu'.
Inicijativa je niknula iz malog kruga žena koje su i zadnjih mjeseci, tijekom nesmiljene ruske opsade Azovstala, putovale po inozemstvu i lobirale za evakuaciju branitelja Mariupolja, obilazeći pragove od rimskoga pape pa do turskoga predsjednika. Već su stupile u kontakt i sa svojevrsnim ruskim pandanom svoje udruge, Komitetom vojničkih majki Rusije, jednim od rijetkih glasova neslaganja s ratnom politikom u Putinovu carstvu. S njima sad zajedno pokušavaju organizirati pritisak na Kremlj.
„I nas u Ukrajini često mole da šutimo o našoj boli kako ne bismo pogoršali situaciju", rekla je Tetjana Horko, sestra Sergeja Horka, zarobljenog zapovjednika ukrajinskih marinaca. “No, nitko ne smije misliti da je priča o herojima Azovstal gotova. Sad im najviše treba podrška, i treba ih vratiti kući.”
Ženevske konvencije diktiraju stroga pravila za postupanje s ratnim zarobljenicima, uključujući pravo Crvenog križa da ih posjećuje i prenosi pisma njihovim obiteljima. No, jedini kontakt koji su žene imale s Crvenim križem je bila potvrda da su muškarci izašli iz Azovstala živi i da su odvedeni u područja Ukrajine pod ruskom kontrolom. Jesu li još uvijek tamo ili su odvedeni dalje, preko granice u Rusiju, potpuni je misterij. Nitko zapravo ne zna jesu li živi, gdje su, te u kakvom su stanju.
Sandra Krotevič, sestra zamjenika mariupoljskog zapovjednika Azova Bogdana Kroteviča, također tvrdi da već danima rodbina nema pojma što se događa s zatočenim borcima Mariupolja. Za razliku od Ukrajine koja je uspostavila telefonske linije na koje rodbina zarobljenih ruskih vojnika može nazvati i interesirati se za njihovu sudbinu Rusi minimalne informacije o zarobljenima ne daju ni Crvenome križu. Crveni križ šuti o svojim neuspjesima da pristupi Ukrajincima koji su se predali u Mariupolju, a ima ih oko 2500. Bilo je govora i o dogovoru o razmjeni zatočenih na obje zaraćene strane, no ni to više nitko ne spominje. Dok ruski političari sve glasnije predlažu da se pripadnicima Azova, kao okorjelim 'nacistima', obavezno sudi, Ukrajina je svoje prvo suđenje Rusu za ratni zločin već obavila. 'Žene od čelika' se boje da su životi njihovih muževa i braće postali tek dio političke bitke za kontrolu nad narativom o nepravdama rata.
'Naši dečki su samo branili svoju zemlju i ruske floskule o nacizmu nisu ništa doli loša ruska propaganda', tvrdi Zaritska. Nedavno je to potvrdila i japanska vlada koja se duboko ispričala pukovniji Azov zbog njezina svrstavanja na popis terorističkih organizacija, te je Azov kao primjer časne skupine boraca čak iskupiteljski uvrstila u japanski samurajski kodeks, Bushido zakonik.
Ukrajinska vlada, ali i cijeli svijet, moraju nešto hitno učiniti po pitanju spašavanja boraca Mariupolja, apelira Natalija Zaritska s 'Ženama od čelika'. Tu više uopće nije riječ o ratu, poručuju, nego o vrijednosti ljudskog života.
