Ako se po našim postignućima tako ne bi reklo i iako smo pojam radnika zamijenili zaposlenikom, i danas njegujemo kult rada. Naravno, njegujemo ga najviše verbalno.
U bivšem sistemu, gdje se Rad pisao velikim slovom, u kojem se danima slavio Praznik rada, a državni sistem zvao se radničko samoupravljanje, rad je bio sve. Zato su nerad i neradnici bili toliko zazorni, predmet viceva, ogovaranja i ozbiljnih kritika. Neradnike se zvalo zabušantima, hvatačima krivina, eskivatorima i inženjerima lake šetnje.
Zabušanti su ili imali neku partijsku ili boračku vezu, ili su se za svoj status izborili sami, koristeći vlastite eskivatorske sposobnosti, rupe u sistemu i šefovu gardu. Moglo ih se vidjeti po gradu u vrijeme radnog vremena, izlazili su nešto obaviti u doktora, na mirovinsko, sjedili na dugim kavama ili marendama. Lukaviji i sofisticiraniji zabušanti nosili su hrpu papira pod rukom pa bi laik pomislio da je riječ o najzaposlenijem čovjeku u firmi. Drugi su im timbravali kartele, na koje se tada nije tada toliko pazilo, a znali su biti i na dugim bolovanjima, istovremeno gradeći vikendice ili obrađujući vinograd.
Tko je zabušavao, mogao je lobirati na drugoj strani, za osobne probitke, dobivanje stana, zapošljavanje bliže i dalje rodbine. Oni koji su radili nisu stizali lobirati za sebe pa su ispadali ubogi i smotani, nojevi s glavom u pijesku. Zato su ispadali s liste za dobivanje stanova, za povišicu i napredovanje, za prijem u partiju.
U to doba nastao je glasoviti samoupravljački moto: Ne mogu me toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi. On ne odražava samo nerad, nego i prirodu sistema u kojem su plaće često bile loše ili osrednje i, što je bilo još gore, teško se moglo napredovati, a bile su skučene mogućnosti odlaska u druge firme ili djelatnosti. Uzrečica koja je kasnih 80-ih i ranih 90-ih bila ismijavana, danas kao da se polako vraća, što dosta govori o nezajažljivosti poslodavaca, ali i o našoj radnoj kulturi, mogućnostima napredovanja, socijalnoj i radnoj mobilnosti i “korjenitoj promjeni poslovnih odnosa”.
Hvatanje krivina bilo je lakše ako je zabušant, dok nije radio, sudjelovao na sastancima samoupravnih tijela. Tu je mogao malo i ubiti oko, popiti kavu, pušiti, nešto i pojesti. Još sat-dva puta do sastanka i isto toliko natrag. I prođe dan. A sutra novo jutro, novi sastanci, nove krivine. Za uglednije i bolje bila je sinekura, neke se moglo i umiroviti prije nego što bi dočekali životnu dob Rade Končara (31).
Tada se toliko puno sastančilo da se danas, čini se, ide u drugu krajnost pa se sastanci, analize i dijalog gotovo potpuno izbjegavaju. Oni egzistiraju tek na stranačkim ili korporativnim vrhovima, gdje se ponekad sastanči više nego nekad u CK. Ali bez kave i cigareta i industrijskog keksa i narezaka, nego uz catering, birana pića i jestvine.
Dok su neki svim silama u žuljevima svojih ruku prionuli gradnji novoga i boljega svijeta, zabušanti su mislili samo na vlastiti komod. Respektabilne socijalističke sigurnosne službe neradnike ne bi pronalazile među podrivačima sistema. Zabušanti su bili sasvim na liniji, nikad se nisu umarali od ponavljanja fraza i izvikivanja parola. Možda je socijalizam i posrnuo jer je neprijatelje sistema tražilo na krivoj strani, među onima koji misle i govore naglas, a ne među parolašima i zabušantima, pravom antisocijalističkom elementu koji je osobno uvijek stavljao ispred zajedničkog.
Budući da je došlo do promjene društvenog sistema, tako je i radnika zamijenio zaposlenik, a zabušanta i neradnika uhljeb. Uhljeb se zaposlio preko veze, po obiteljskom ili stranačkome ključu. On može, ali ne mora zadovoljavati kvalifikacije. Uhljeb može, ali ne mora raditi, a nerad ne mora ni skrivati. Na vlasti nominalno nije radni narod, nego vladajuća oligarhija, kojoj i sam pripada. Sam posao koji je dobio ne drži nešto posebno važnim. Uhljeb smatra da mu nije nešto posebno dano, kruh u ruke, socijalno i zdravstveno. Za prave igrače plaća je, ma koliko dobra bila, samo džeparac, pravi posao i zarada su negdje drugdje.
Zato uhljeb, ako je ambiciozan, danu društvenu bazu koristi za dohvaćanje privatne nadgradnje, pa u vrijeme posla sklapa privatne poslove, nekad nakačene na svoj temeljni posao, a nekad izvan njega. Ako nije ambiciozan, onda će se iscrpljivati u dugim kavama i marendama, kasnijem dolasku na posao i ranijem odlasku s njega, uredskim flertovanjima ili analizi situacije u Ukrajini i na tržištu kriptovaluta, surfat će internetom i društvenim mrežama, obavljati šoping, kladiti se. To je sve pod pretpostavkom da je normalan i diskretan, a ne konfliktan i bahat, kakvih također ima.
Ponekad uhljeb uopće ne mora ni dolaziti na posao. Zato ga ne može iznenaditi pandemija ni rad od kuće jer je njegova količina nerada jednako visoka i ne može se premašiti. Tek će ga dijelom možda iznenaditi i oneraspoložiti odlazak u penziju: Radi se isto, ali plaća je manja. Prije su odabrani partijski kadrovi imali priliku raditi manje ili uopće ne raditi, ali ipak ih je bilo manje i bili su, reklo bi se, diskretniji. Nisu bili ovako besramni kao uhljebi.
Ako se zabušanti i uhljebi smjeste u kolektiv od deset radnika, kao u nogometnoj momčadi bez vratara, ako je omjer pet na pet, učinak je polovičan.
Ali budući da ni radnici nisu roboti, učinak je zapravo 30-40 posto. Međutim, kako broj neradnika i uhljeba raste - širenjem stranke ili kako privilegiranima stasaju djeca, udaju se i žene, dobivaju zetove i nevjeste i njihove obitelji - tako se taj omjer mijenja. Pa kada se u desetini dođe do dva-tri radnika, kojima je također teško raditi jer nisu konji s naočnjacima pa da ne vide što se događa oko njih, sistem propada. Nemamo precizne podatke o broju neradnika ni uhljeba u Hrvatskoj, ali prema onome što vidimo, reklo bi se da se sustav drži prosječno na tri do četiri radnika u desetini i njihov broj neće rasti, nego padati.
U tom kolektivnom ključu može se iščitati i Vlada Andreja Plenkovića, kao ogledalo našega današnjeg društva. Ne samo po tome koliko je velika, nego kako je kadrovirana i koliko je u njoj uhljeba i onih koji znaju, mogu i hoće. Zato su joj učinci i ocjena takvi kakvi jesu.
Međutim, osim onih koji ne znaju ili ne žele raditi, još su veći problem oni koji žele raditi pod svaku cijenu. Poznati splitski socijalistički kadrovik davno je rekao kako se pogrešno misli da su najveća opasnost za sistem oni koji ne znaju i ne žele raditi. A nisu, najveća opasnost su oni koji ne znaju, a žarko žele raditi. Oni čine najveću štetu i njih treba na vrijeme prepoznati i u tome onemogućiti. Takvi bi s ceste sjeli u upaljeni MiG, sada u Raffale, ili u upravu Ine. To su radoholici bez znanja, ali i bez straha i skrupula.
Takvu radnu energiju, pa i maniju, do vrhunca je doveo Milan Bandić s “Delam, delam” i “Ajmo delat”. Kao socijalistički kadar zavrtio je staru parolu o prelasku s riječi na djela, a kao populist znao je da će s tim kajkavskim radničkim štihom pridobiti mase. I delao je Milan, delao. Posljedice njegova višedesetljetnoga, cjelodnevnog delanja - odnosno hiperaktivnog bauljanja, kako ga je precizno nazvao Zoran Milanović - vidimo na infrastrukurno, poslovno, financijski, kulturno, fasadno i ljudski devastiranom Zagrebu.
Tako se kao društvo krećemo u krajnostima, između uhljebničke i neradničke nirvane i hiperaktivnog delanja, koje je s Bandićevim odlaskom možda došlo do kraja pa bi se matrica mogla promijeniti.
Nakon toga bismo mogli uz kritiziranje uhljeba pronalaziti i hiperaktivne “delatore”, nekompetentne radoholičare, koji ne znaju, a hoće.
U piramidalnom ustroju moći i bogatstva visokopozicionirani nerednici, nažalost, veća su šteta od širokorasprostranjenih neradnika i uhljeba.