Danas se u San Diegu, Kalifornija, uglavljuje ‘povijesni vojni sporazum‘ između SAD-a, Velike Britanije i Australije. Premda je riječ o tradicionalnim saveznicima i obrambenim partnerima, njihov zajednički iskorak u strateško partnerstvo na Pacifiku i izgradnju podmornica na nuklearni pogon za australsku mornaricu podrazumijeva otvorenu razmjenu najtajnovitijih vojnih tehnologija na svijetu. U pozadini svega je lakše zajedničko pariranje Kini na moru u nadolazećim desetljećima: Peking je ratoborniji nego ikad, pa bi Rusi i Ukrajina naspram njih mogli ubrzo postati marginalna opasnost po svijet, upozoravaju zapadni stratezi, donosi Slobodna Dalmacija.
Retorika Kine postaje sve zapaljivija. Xi Jinping je reizabran na svoj treći mandat i stekao je osobnu moć u razmjerima koji nisu viđeni od Maoa. Njegov nastupni govor je bio otvoreno ratoboran i višekratno je spominjao ‘bitke‘, a i premijer na odlasku je naglašavao potrebu ‘jačanja priprema za rat‘.
To nisu šuplje riječi, upozorava Mark Almond, direktor Instituta za istraživanje kriza u Oxfordu za Daily Mail. Kina je upravo objavila da će povećati svoju obrambenu potrošnju za 7,2 posto, te svoj godišnji vojni proračun time dići na više od 200 milijardi eura. Na oružane snage će time ubuduće trošiti oko 5 posto bruto domaćeg proizvoda. Time se, u biti, kinesko gospodarstvo pretvara u temelj za rat. Glasnogovornik Kineskog nacionalnog kongresa je povećanje proračuna za obranu opravdao ‘suočavanjem sa složenim sigurnosnim izazovima, kao i ispunjavanjem odgovornosti velike svjetske sile.‘
U sljedeće četiri godine Kina je sebi postavila za cilj postići potpuni vojni paritet sa SAD-om. U tu svrhu razvija novo nuklearno oružje, hipersonične projektile, kao i protusatelitske lasere. Nove pekinške borbene bespilotne letjelice ‘Sharp Sword‘, s dometom od 4000 kilometara i sposobnošću nošenja dvije tone precizno navođenih projektila, dodatak su takvom borbenom paketu.
Kineska mornarica također prolazi kroz fazu nemilosrdnoga širenja. Gradi se cijela mreža novih lučkih objekata diljem Indijskog oceana, kao i baze u Djiboutiju u istočnoj Africi, na strateškome prilazu Sueskom kanalu. Dok je Kina zadnjih godina radila na svom vojnom arsenalu, Amerika, Britanija i većina saveznika iz NATO-a smanjivali su svoje zalihe oružja, krivo tumačeći globalne politike rivala.
Kad je 1989. pao Berlinski zid, na Zapadu je vladalo raspoloženje da je definitivno započela trajna era stabilnosti. Povjesničari i politolozi poput Francisa Fukuyame su čak entuzijastično govorili o ‘Kraju povijesti‘. Paralelno s tim, priča o modernoj Kini i njezinim teritorijalnim ambicijama tek je započinjala.
Neovisni Tajvan je krvava rana za Komunističku partiju Kine dulje nego što je Ukrajina za Kremlj. Vraćanje otoka u sastav Kine glavni je vanjskopolitički cilj Pekinga koji ga dovodi u sudar sa SAD-om. Unatoč desetljećima ‘strateške dvosmislenosti‘, Washington je obećao braniti Tajvan u slučaju invazije. Kina se energično naoružala u pripremama za sukob, što sad i naoružavanje Zapada čini jedinim dostojnim i budnim odgovorom.
Odvraćanje Kine košta: samo Britaniju će ‘podmornički sporazum‘ stajati dodatnih 5 milijardi funti za obranu. Neki komentatori strahove od kineske agresije smatraju pretjeranima, s obzirom da nakon par godina pandemije njezino gospodarstvo usporava rast, no u usporedbi s ekonomijama na zapadu to uopće nije prevelik pad. Dapače, povećanje potrošnje za obranu dodatno će zapaliti cilindre šireg kineskog gospodarstva, jer im se najveći dio vojne proizvodnje odvija kod kuće, a ne u inozemstvu.
Xi vjeruje da je puno naučio iz Putinova iskustva u Ukrajini, gdje je ruska ovisnost o stranoj tehnologiji učinila režim ranjivim na zapadne sankcije i nestašice opskrbe, piše Mark Almond. Mnogi se zavaravaju da će neuspješna Putinova invazija i njezina cijena natjerati Kinu da dobro promisli prije nego što krene u rat, no nije nezamislivo ni suprotno. Kineski čelnik mogao bi čak i upotrijebiti Ukrajinu da testira odlučnost Zapada: isporukom oružja Rusiji i čvršćim stajanjem uz Putina mogao bi priskrbiti zemlji još jeftinije ruske energente i rude, te ojačati njezin položaj globalne supersile. Xijevi planovi o Tajvanu nadilaze puku sentimentalnost i domoljublje: u Kini postoji i snažan ekonomski imperativ da uništi neovisnost otoka.
Tajvan je globalni pionir u računarstvu, te središte visokotehnoloških industrija koje proizvodi 90 posto svjetskih mikročipova. Sve veća privrženost Pekinga ekonomskom imperijalizmu koja se odražava u kontroli velikih dijelova afričkog rudarstva, industrije, trgovine i poljoprivrede Tajvan pretvara u primamljivu metu.
Američka vojna obavještajna služba smatra da će prijetnja kineske intervencije u Tajvanu definitivno postati kritična ‘u sljedećih šest godina‘. Kineski ministar obrane Wei Fenghe rekao je još prošlog ljeta: ‘Kina će definitivno ostvariti svoje ponovno ujedinjenje. Ako joj netko pokuša stati na put, nećemo oklijevati boriti se, pod svaku cijenu.‘
To nije bilo prazno upozorenje. Kina možda misli da se idealan trenutak za napad na Tajvan približio kako je Zapad oslabljen utjecajem svoje logističke i vojne potpore Ukrajini. Američki predsjednik Joe Biden koji je prešao 80 nije najinspirativniji kandidat kada je u pitanju vođenje savezničke koalicije u borbu, a u svakom napadu na ovu otočnu državu pomorska moć će biti presudna.
Kineska mornarica morat će pratiti nosače trupa preko 160 kilometara mora, što znači izbacivanje svih raketnih sustava i obalnih baterija, kao i tajvanskih zračnih snaga, kako bi se iskrcavanje moglo sigurno izvesti. Kako bi spriječila saveznike da dopreme opremu i pojačanja u Tajvan, Kina prije invazije mora uspostaviti blokadu otoka.
Iako bi svaka borba oko Tajvana bila zastrašujuća, SAD, Britanija i ostali saveznici ne mogu odustati od borbe. To bi Kinu učinilo svjetski dominantnom silom, što bi bilo katastrofalno i za prosperitet i za zapadne percepcije slobode.
Novi opasni hladni rat je u punom zamahu. Lako bi ubrzo moglo postati vruće i na morima i oko njih u istočnoj Aziji. Ako se Xi Jinping odluči kockati s osvajanjem Tajvana, Putinov rat u Ukrajini izgledati će ubrzo kao sporedna stvar, smatra Mark Almond, direktor Instituta za istraživanje kriza u Oxfordu.