Nije vic. Bilo je ravno deset sati kad je radijska voditeljica najslušanijeg crnogorskog radija slušatelje pozdravila s ‘dobro jutro’. Tko nije, reče, vrijeme je da ustane. Da stigne, ako se požuri, do utakmice ili, ako će polako, do izbora, piše Slobodna Dalmacija.
A izbori su baš nezgodno pali. Ili zgodno, kako kome. Jednima paše što se između dva izborna kruga igra susret kvalifikacija za Europsko prvenstvo u nogometu između Crne Gore i Srbije, a drugima je muka. Zlo im je od zla što se neminovno rađa kad politika i nogomet vode ljubav. A na Balkanu je vode posebno strasno.
- Umjesto da ovo bude dan fudbala, svetkovina sporta, mi, na žalost, imamo dan političke žalosti – kaže nam Miloš Đuričković.
Pomalo, ne žurite...
Primio nas je u odijelu. Dres će odjenuti nešto kasnije.
- Naravno da idem na utakmicu. Uspio sam nabaviti karte – zadovoljno će.
Zna, naravno, i pobjednika. Kaže da će biti iznenađenje. I u ponedjeljak i u nedjelju.
- Prvo će slaviti Crna Gora, a potom i Milo Đukanović – uvjerava.
Miloš Đuričković međunarodni je tajnik Socijaldemokrata (SD), stranke koja je dala podršku Milu Đukanoviću na crnogorskim predsjedničkim izborima čiji će se drugi krug održati 2. travnja. I uopće nije polupao lončiće kad kaže da će pobjeda čovjeka koji Crnom Gorom vlada praktično od paleozoika biti iznenađenje.
- Kako ne bi bilo kad sam Vrag sa svime upravlja – govori.
A Vrag je Aleksandar Vučić. On se, veli, propeo na zadnje noge da Crna Gora dobije prosrpskog predsjednika. I ne samo on. Vrag bez svojih đavola ne izlazi na danje svjetlo.
- Službeni Beograd, Srpska pravoslavna crkva, tajne službe... svi su oni u službi da Srbija dobije svoga predsjednika Crne Gore - tumači Đuričković.
A taj srbijanski predsjednik Crne Gore trebao bi biti Jakov Milatović, 37-godišnji potpredsjednik Pokreta Evropa sad (PES) koji je u prvom krugu osvojio 29 posto glasova.
Naizgled malo. Poglavito u usporedbi s Đukanovićevih 35 posto. No, prema svim anketama, Milatovićev potencijal za drugi krug puno je veći i njegova pobjeda ne bi trebala doći u pitanje.
- Rekoh, pomalo, ne žurite – upozorava Đuričković.
Prava bitka tek slijedi.
- Naša braća Srbi misle da je sve već riješeno, da će zadati zadnji udarac Crnoj Gori, ali daleko su oni još od toga, nikad ovdje velikosrpska retorika nije pobijedila pa neće ni sada – uvjerava naš sugovornik.
Spominje sve srpske poraze, od Slovenije do Kosova, pa objašnjava kako se Vučić odlučio na drukčiju strategiju.
- Mediji su njegovo oružje, okupirao je skoro sve medije u Crnoj Gori te uz njihovu pomoć uspostavlja i drži vlast – napominje Đuričković.
Ajme narodu
Proces tabloidizacije politike, uspješno provedene u Srbiji, dobro se primio i u Crnoj Gori. Na radiju samo glazba svira. Domaća. Voditeljica se javi tek tu i tamo da javi pada li vani kiša. Da narod ne bi mislio da to netko piša po njemu.
- Ako na vlast dođe Milatović, onda ajme narodu. Uostalom, već smo vidjeli što znači kad on i njegovi vladaju. Katastrofu za cijelu zemlju! Navodno su povećali plaće i mirovine, a to što je standard na razini najsiromašnijih zemalja nitko ne spominje. Unazadili su nas u samo tri godine, a najgore od svega je što prstom nisu mrdnuli da nas približe Europskoj uniji – žesti se Đuričković.
Reflektira se na parlamentarne izbore, koji će se održati 11. lipnja i koji su mnogo važniji za zemlju od predsjedničkih. I na kojima će, u to nitko ne sumnja, pobijediti struja koja dobije predsjednika.
- Tako je - slaže se i Amina Cikotić.
I ona je ljevičarka. Izvorna SDP-ovka. Nekima bi bilo neugodno, a ona je ponosna. Do ostavke Draginje Vuksanović-Stanković, njihove poražene predsjedničke kandidatkinje, bila je druga dama Socijaldemokratske partije (SDP), a sada je prva.
- Ako vi tako kažete - smije se.
Mlada je i, nemojte nas napasti, neobično lijepa. Kako već neobične lijepe i jesu žene s karakterom. I prkosom. Prema svakome tko želi nauditi njoj i njenima. A Crna Gora je njena.
- Nikad mi nije palo na pamet otići. Imam sestru u Luksemburgu, zove me, ali kako da odem pored svega ovoga – pokazuje rukom na zemlju koja se od silna jada i ne vidi.
Oči se Amini žare dok o Crnoj Gori priča. Ne želi je ispisati iz knjige opstanka. Budućnost je najmanje što je zaslužila. A s Jakovom Milatovićem, tvrdi, budućnosti joj nema.
- Iskreno, još nisam odlučila hoću li izići na drugi krug izbora. A opet, bojim se da ću morati, i da ću opet od dva zla birati manje - sliježe ramenima.
Milo Đukanović je, shvatili ste, manje zlo. Tužna crnogorska istina kaže kako je on jedino jamstvo europske Crne Gore, države koja bez Europske unije nema nikakvu šansu, kao ni brodolomac bez pojasa za spašavanje.
Jamstvo za Europu
- Milo je mit. Arhetipski Crnogorac. Ja i ne pamtim vrijeme bez Mila Đukanovića, stoga sasvim razumijem one koji misle da je nepobjediv, iako će se, bojim se, u iduću nedjelju razočarati - ističe Amina.
Sirotinja će opet pogriješiti. Kako je godinama griješila birajući Đukanovića, nimalo bogatijom ne postajući, tako će se i sada Jakovu Milatoviću okrenuti. Puna je Podgorica njegovih plakata. Piše na njima da je pitanje časti za Jakova glasati. Lukavo. Jer, kad Crnogorcu spomeneš čast kao da si mu dijete spomenuo. Taj gine, a ne pita.
Na radiju reklama. Crnoj Gori, može se čuti, treba predsjednik koji govori nekoliko stranih jezika. I da nas ne bruka, dodaje se. Mlad, zgodan, školovan.
Zovemo voditeljicu. Da joj objasnimo neke stvari. Mi iz Hrvatske. Ne javlja se.
- Milatović je Vučićev pijun, nema on veze s Europom, on će Crnu Goru vratiti u mračno doba, iako nam ni sad nije baš najsvjetlije - jasno će Amina.
Crna Gora grca u dugovima. Svako treće dijete na rubu je siromaštva. A Srpska pravoslavna crkva utjecajnija je od i ti jedne institucije. Vjera u Boga i srpska sloga. S Crnogorcima kao remetilačkim faktorom. I Cetinjem. Da im je osvojiti Cetinje, pucali bi u zrak od sreće.
- Nema šanse! Nisu nikad i neće nikad! - glasno će Amina.
U Cetinju njeni vladaju, njen SDP, tamo je kolijevka, od tamo sve počinje. Tamo je Njegoš pjevao o ponosu i budalama.
Naručeni zrakoplovi
Đukanovićev se uzda u dijasporu. I zrakoplove je već naručio da u nedjelju dolete. Jer, mala je Crna Gora zemlja, jedva 550.000 birača ima, i svaki se konta.
- Neće mu to proći. Eno je, po novome, Milatovićeva ekipa stopirala sve letove, oni drže državnu avionsku tvrtku - kaže Amina.
Sjedimo u restoranu ‘Pod volat’ u starom dijelu Podgorice. Svi stolovi su puni. Nestalo je miješanog mesa. Piva neće nestati. Vani gruvaju petarde. Topovski udari nas odbacuju sa stolica. Skupljaju se navijači, bliži se utakmica. Korteo kreće baš odavde.
Pridružuje nam se Lazar Vukčević, jedan od vođa navijača Crne Gore, tko pozna stare Varvare, navijače Budućnosti, pozna i Lazara. Razgovaramo, a jedva se čujemo. Navijanje ne prestaje.
Politika ga ne zanima, ni njega ni momke koje će za nekoliko sati predvoditi na štangi. Nije mu tek jasno kako možeš navijati protiv države u kojoj živiš.
- Mi guramo našu priču, navijamo za svoje i poštujemo tuđe. Nećemo zviždati srpskoj himni, iako znam da će Srbi zviždati našoj, no to je njihov problem, nama je samo uspjeh naše zemlje na pameti. Mi ćemo uvijek biti veliki, a mali nas ne zanimaju - jednostavno će.
Njihove pobjede ne mjere se samo rezultatom. Nije vic. Dobar dan, Crna Goro.