Dvije vijesti, različite, ali povezane, označile su prošli tjedan svijet u kojem živimo. Prva je iz Jutarnjeg, objavljena prošlog ponedjeljka: " Dobra je strana da se arapske zemlje u naftnom kartelu OPEC nisu pridružile zahtjevu Islamske Republike Iran da se Izraelu uvede naftni embargo. Proširenje sukoba moglo bi, ipak, lako podići cijene barela nafte iznad 100 dolara. Dobra je vijest da je Washington izdao šestomjesečnu dozvolu transakcija s venezuelanskim energetskim sektorom nakon dogovora vlade u Caracasu i oporbe o izborima u 2024. godini. Venezueli će trebati vremena da poveća proizvodnju, zbog slabih ulaganja u sektor".
Drugu je u petak objavio hrvatski news-portal Telegram: "Putin upravo pokušava gurnuti svijet u recesiju, naglo skočile cijene nafte". Ispod teškog naslova svježa je vijest da je međunarodna referentna vrijednost sirove nafte Brent u Europi u četvrtak porasla na 97,42 dolara po barelu, dok je američki ekvivalent, West Texas Intermediate, WTI, narastao za 3,6 posto na 94,45 dolara. Ključan detalj: "U samo jednom danu cijene su porasle za 3 posto i tako su nastavile put prema psihološkoj granici od 100 dolara po barelu nafte", piše Globus, prenosi Jutarnji list.
Dva su razloga za najnoviji dramatičan porast cijena: zalihe nafte u SAD-u niže su od očekivanih zbog smanjene globalne opskrbe sirovom naftom. Drugo, Rusija je krajem prošlog tjedna iznenadila odlukom da privremeno zabranjuje izvoz benzina i dizela. Razlog: želi stabilizirati cijene goriva na domaćem tržištu jer je zbog nestašice i poskupljenja sirove nafte te slabe ruske rublje došlo do velikog poskupljenja benzina i dizela na pumpama.
Dva rata, naoko razdvojena, donose zajedničke posljedice. Politika je đavolji biznis, rat je teren na kojemu se stvaraju prilike. Od Putinova rata u Ukrajini danas su dobro zaradili biznisi u SAD-u i arapskim zemljama, što na prodaji oružja, što zbog manjka ruskih energenata na tržištu. Tko može zaraditi eskalira li sukob u Gazi i Izraelu? Tko će, osim ratom izravno pogođenog stanovništva, snositi najteže posljedice?
malo vjerojatno približavanje Izraela i Saudijske Arabije
Vojni i ekonomski analitičari upozoravaju na rizik od zaraze. Focus Economics, vodeći globalni servis makroekonomskih obavještajnih podataka, upozorava da bi se sukob mogao proširiti izvan Gaze i Izraela, što bi dovelo do daljnje ljudske tragedije i utjecalo na gospodarstva ne samo zemalja u regiji srednjeg Istoka i sjevera Afrike nego i onih udaljenijih od ratišta. Borba s Hezbollahom, fundamentalističkom militantnom skupinom sa sjedištem u južnom Libanonu koja se desetljećima borila s Izraelom do ranih 2000-ih, realna je mogućnost. To bi vjerojatno uništilo ionako slabo libanonsko gospodarstvo.
Postoji i mogućnost izravnog rata s Iranom, velikim proizvođačem nafte i najoštrijim suparnikom Izraela. Zemlja je godinama bila glavni financijski izvor i Hamasu i Hezbollahu. Iako se izravan iransko-izraelski oružani sukob trenutačno ne čini vjerojatnim, da do njega dođe, utjecaj na svjetsko gospodarstvo bio bi ogroman. Usto, sukob koji uključuje Iran mogao bi dovesti do upletanja drugih zemalja, poput SAD-a, a posredno i saveznika, značajno opteretiti opskrbu naftom i time povećati njezinu cijenu.
Zadrži li se sukob u granicama Gaze i Izraela, utjecaj na globalno gospodarstvo bit će u velikoj mjeri ograničen na više cijene nafte kojom se danas već trguje po cijenama iznad onih na početku sukoba, a tako će vjerojatno, zbog ulagača koji zahtijevaju veće premije za rizik, ostati i u bliskoj budućnosti. Sukob će neizbježno naštetiti diplomatskim odnosima između Izraela i arapskih zemalja koji su se posljednjih godina bili značajno poboljšali, osobito nakon "Abrahamova sporazuma" iz 2020. uz posredovanje SAD-a, u kojem su se Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati složili priznati suverenitet Izraela. Daljnje približavanje između Izraela i arapskih zemalja - posebice Saudijske Arabije - sada se čini malo vjerojatnim, barem u bliskoj budućnosti, čime se smanjuje teško postignuta stabilnost u regiji, što vjerojatno već danas utječe na planove za buduća ulaganja.
koliko bi moglo postati loše?
Focus Economics u svojem prikazu trenutačnih prilika na Srednjem istoku citira Roba Subbaramana i Craiga Chana, dvojicu analitičara iz Nomure, financijskog konglomerata sa sjedištem u Tokiju, s vjerojatno najboljim uvidom u ekonomiju Azije i Srednjeg istoka. Ukratko, oni predviđaju nekoliko mogućnosti s različitim utjecajem na tržište. Prva od njih, najčešće spominjana, bila bi pretjerano agresivna odmazda Izraela s velikim brojem civilnih žrtava. Takav razvoj situacije značajno bi umanjio ionako oštećenu prijateljsku optiku arapskog svijeta, izbacilo iz kolosijeka saudijsko-izraelski mirovni proces, a zemlje Zaljevskog vijeća za suradnju mogle bi odgovoriti daljnjim ograničavanjem proizvodnje nafte.
Sljedeća je mogućnost da se sukob preko Hezbollaha, koji ima jake povijesne veze s Iranom, prelije u Libanon, što ga čini dvosmjernim ratom protiv Izraela. U najgorem slučaju, Izrael bi mogao poduzeti izravnu vojnu akciju protiv Irana. U ovom scenariju, mogli bismo vidjeti kako cijena nafte strmo raste, ali to bi vjerojatno bila najmanje pogubna posljedica.
Sam početak novog rata između Izraela i Hamasa natjerao je globalne ekonomske scenariste da potraže odgovore na seriju pitanja koja će im neizbježno postaviti ministri financija i guverneri središnjih banaka. Zajednički nazivnik: koliko bi moglo postati loše?
Kristalina Georgieva, izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, rekla je prošli tjedan da su analitičari u njezinoj organizaciji u pokušaju planiranja sljedećeg velikog šoka za globalno gospodarstvo "razmišljali o nezamislivom". Istina je, međutim, kako rizik da se trenutačno lokaliziran, iako već užasan, sukob u Gazi pretvori u nešto daleko ozbiljnije zapravo odavno ne spada u kategoriju "nezamislivog". Povijesni presedani nisu nepoznati.
Hamas se, primjerice, birajući dan napada već oboružao povijesnom simbolikom: bila je subota, židovski sabat, a ujedno i pedeseta obljetnica početka Jom Kipurskog rata, zajedničkog napada Sirije i Egipta na Izrael koji je donio kraj globalnom poslijeratnom ekonomskom bumu.
Porast cijena nafte
Izraelska protuofenziva 1973. potaknula je OPEC (Organization of the Petroleum Exporting Countries) na naftni embargo, što je rezultiralo četverostrukim povećanjem cijene sirove nafte, spiralnim rastom potrošačkih cijena i ogromnim povećanjem troškova poslovanja. Veću inflaciju brzo je pratila veća nezaposlenost. Tada je i skovana nova riječ za opisivanje mješavine skokovitog rasta troškova života i pada rasta: stagflacija.
Prvi scenarij MMF-ov, najbolji za globalnu ekonomiju, ali sve manje vjerojatan, odigrao bi se u slučaju da se rat ograniči na kontrolirani izraelski kopneni napad na pojas Gaze. U tim bi se okolnostima, koje pretpostavljaju da tom napadu ne bi uslijedile "kaznene" intervencije Libanona, Sirije i Irana, cijena nafte stabilizirale na razini od 93 dolara po barelu (tako je bilo nedugo nakon početka sukoba, u vrijeme kada su se pisali scenariji, prošlog četvrtka nafta se u EU već tržila za 97 dolara za barel) i uskoro bi mogle početi padati. MMF procjenjuje da kontinuirano povećanje cijena nafte od deset posto svjetski gospodarski rast gura 0,15 postotnih bodova naniže, dok istovremeno dodaje 0,4 postotna boda inflaciji u sljedećoj godini. Na svjetskim tržištima roba cijena barela sirove nafte već je oko deset posto viša nego što je bila prije Hamasova napada.
Drugi scenarij predviđa izravno uvlačenje Irana u ratne operacije, što bi stvorilo velike globalne rizike prekida opskrbe energijom i povećanje cijena nafte (o sigurnosnim rizicima da ne govorimo). Cijene prirodnog plina također bi mogle biti pogođene dođe li do poremećaja u izvozu LNG-a [ukapljenog prirodnog plina].
Pišući za OMFIF (Official Monetary and Financial Institutions Forum), nezavisni think tank koji se bavi središnjim bankarstvom, ekonomskom politikom i javnim ulaganjima, Meghnad Desai, britanski ekonomist, svojedobno istaknuti političar iz redova Laburista, zaključuje kako "može zamisliti širi regionalni sukob u koji bi se umiješali Libanon, Egipat i Sirija, kao i druge arapske države". Dogodi li se to, cijena nafte mogla bi se približiti 150 dolara po barelu, što bi inflaciju u SAD-u i Europi vratilo na dvoznamenkastu razinu. Prijetnja globalne recesije potaknula bi središnje banke na smanjenje kamatnih stopa i ponovno pokretanje programa kvantitativnog popuštanja.
Druga Velika depresija
Da se to dogodi, i da nafta uistinu dosegne 150 dolara po barelu, morao bi se prekinuti dotok sirove nafte na globalna tržišta, vjerojatno zatvaranjem Hormuškog tjesnaca kroz koji dnevno teče gotovo petina svjetske ponude. To bi, međutim, značilo da je sukob izmakao kontroli, rezultat čega bi na kraju bio kompletan zastoj u opskrbi. U tom slučaju najviše ugrožen bio bi Iran, što taj scenarij čini manje vjerojatnim.
U oba scenarija ključnu ulogu ima Saudijska Arabija, najveći svjetski izvoznik nafte i kontrolni motor OPEC-a. Rijadu je u interesu cijenu sirove nafte zadržati visokom, ali ne toliko visokom da izazove duboku globalnu recesiju, jer to bi posljedično vrlo brzo dovelo do strmog pada cijena nafte, dubljeg od predratnog, koji bi najviše oštetio ekonomije naftaških zemalja.
Scenarij sudnjeg dana skicirao je povjesničar Niall Ferguson. U tom scenariju krizu prva iskorištava Kina koja nameće blokadu Tajvanu, nakon čega regionalni sukob na Bliskom istoku eskalira u treći svjetski rat. Čak i ako se vodi konvencionalnim metodama, vojni sukob između dvaju najvećih svjetskih gospodarstava, SAD-a i Kine, doveo bi do prekida globalnih opskrbnih lanaca, udarca na povjerenje u sve institucije sustava i dramatičnog pada cijena imovine. To bi imalo katastrofalne ekonomske posljedice, uključujući i drugu Veliku depresiju, prenosi Jutarnji list.