Crnu Goru u prvom vikendu travnja očekuju vjerojatno najsudbonosniji izbori do sada.
U prvom krugu utrke za predsjednika prošle nedjelje pobjedu je odnio Milo Đukanović, ali šest posto prednosti u odnosu na protukandidata Jakova Milatovića ne jamči mu produžetak vladavine duge preko tri desetljeća, piše Slobodna Dalmacija.
O svemu smo razgovarali s Aleksandrom Bosnić Đurić, novosadskom kulturologinjom i kolumnisticom podgoričke Pobjede, u čijem su fokusu proučavanja nacija i otpor.
Je li rezultat prvog kruga za vas iznenađujući?
– U izvjesnom smislu rezultati jesu iznenađujući, jer se pretpostavljalo da će te dvije opcije, DPS i DF, biti glavni konkurenti. U nekom, pak, drugom smislu i nisu, jer se crnogorsko društvo u protekle dvije godine našlo u najdubljoj krizi posljednjih desetljeća i suočilo se s katastrofalnim djelovanjem onoga što se nazivalo ekspertnom vladom i bilo je očigledno da crnogorski građani, koliko se god mogli ili nisu mogli snaći u svemu tome, snažno priželjkuju jednu građansku opciju.
Međutim, priželjkivanje te građanske opcije iz nečega što jest razrovano građansko društvo može, naravno, dovesti do niza pogrešaka, niza pogrešnih procjena jer, s jedne strane, postoji uvriježeni narativ da u crnogorskom društvu od 2020. ili još i ranije postoje dva suprotstavljena nacionalizma i da će oni dovesti do vrlo dubokih polarizacija u društvu.
Taj je narativ netočan iz jednostavnog razloga što smo i u Crnoj Gori suočeni s onim što jest biofantazam političkog koncepta "srpskog ili srpsko-ruskog sveta". Pri tome se u Crnoj Gori zapravo radi sve što nije put u građansko društvo.
Dakle, to je izrazito oblikovanje po nacionalnom modelu, ali ovaj put tomu je pridodana i klerikalizacija, nevjerojatna uloga Srpske pravoslavne crkve, gdje su institucije koje su bile od vitalnog značenja za formiranje onoga što bismo mogli nazvati društvenom sviješću – a to su institucije obrazovanja i kulture – u počecima te ekspertne vlade povjerene osobi koja je bila sve drugo a ne ekspert.
Crnogorsko društvo bilo je izloženo novom valu identitetske okupacije s pozicija "srpskog sveta", projektirana kao njezina članica, što i nije nikakva tajna. Pojedini političari o tome su govorili vrlo javno, bavili su se i temom Kosova, SPC se bavila teritorijem i politikom...
Došlo se do toga da onaj dio građana Crne Gore koji samo žele imati svoju nezavisnu i sekularnu državu bivaju proglašavani ekstremistima ako se pobune protiv takve očite identitetske uzurpacije. U toj su se atmosferi i dogodili ovi izbori.
Je li za Mila Đukanovića ipak bilo presudno to što su oni koji su ga podržavali godinama postali siti njegove, kao i korupcije stranke koju vodi?
– Ta duga višedesetljetna vladavina uzela je svoj danak, ali to nije nešto što je novo i što se dogodilo samo u Crnoj Gori.
Tamo gdje se pojave partitokratske manire i prakse dobivaju se slične reakcije. I zato mislim da je izborna apstinencija koja se pojavila ovaj put refleks svega toga.
S druge strane, ne može se ignorirati činjenica da je Đukanović odradio spasonosne poteze za vanjsku politiku Crne Gore, da je za tih 30 godina, osim grijeha koji idu na njegov i račun DPS-a, Crna Gora itekako napredovala u nekim stvarima za koje su neke zemlje u okruženju još u pretprostorijama i mogu samo sanjati o tome.
Crna Gora bila je na putu da postane moderna država, u njoj je trebalo transformirati i reformirati to što su bile njezine slabe strane, ali ta apstinencija može se pripisati činjenici da dio građana nije svjestan da bi se nakon drugog kruga izbora mogli naći u nekoj vrsti fasadnoga građanskog društva i da će im tek tada biti teško u svemu tome funkcionirati, odnosno da je san o građanskoj državi vrlo upitan za nadalje.
Sigurno je, znači, da su oni reagirali na tu dugu vladavinu i sve čime je ona bila opterećena, ali bojim se da ni vlada koja je govorila da će stati na kraj korupciji ništa bolje u tom smislu nije donijela. Kandidat koji ima najveći broj glasova iza Đukanovića upravo je iz te tzv. ekspertne vlade.
Govorite o Jakovu Milatoviću. Tko je on zapravo? S jedne strane želi se predstaviti eurofilom, stranka mu nosi i europski naziv (Pokret Europa sad), ali s druge strane podržava ga Srpska pravoslavna crkva, kao nositeljica tog "srpsko-ruskog sveta", kao i neki tipovi mutne ratne prošlosti.
– To je paradoks koji je važan i ne treba ga ignorirati. Ovdje se želi predstaviti varijanta da je on predstavnik nekih novih mladih snaga koje će Crnu Goru uvesti u taj građanski kurs i neće se toliko baviti identitetskim pitanjima, nego ekonomijom, stabilizacijom i slično.
To je, naravno, klasična pogreška, pogreška koju ne radi samo Crna Gora. Svojedobno se ona dogodila izborom Draška Stanivukovića za gradonačelnika Banje Luke. Bili su gotovo slični parametri, dakle mladi čovjek koji je nagovještavao emancipaciju i ekonomski procvat, da bismo prije nekoliko dana bili svjedoci događaja sa surovim napadom na pripadnike LGBT zajednice.
Ovdje nije riječ o tome hoće li se netko ili neće baviti identitetskim pitanjima. U Crnoj Gori to se obično događa tako što se neće baviti njima, ali pretpostavit će se da oni kojima je prirodan crnogorski identitet u njihovoj građanskoj državi nisu dobrodošli i da su ekstremisti.
Hoće li drugi krug biti samo puki broj glasova iz prvoga kruga, što bi značilo široku frontu protiv Đukanovića u korist Milatovića, ili aktualni predsjednik još uvijek može promijeniti stvari u svoju korist, mobilizirati apstinente među građanima i zelenašku Crnu Goru?
– Mislim da može i da to uistinu jest građanska opcija. Čitavoj jednoj grupaciji u Crnoj Gori stavlja se na teret da su, ako podržavaju Đukanovića, DPS-ovci, a ako podrže njegov koncept razvoja i napretka prema članstvu u EU-u, da su to sve vrste političkih mitova, a on netko tko nakon toliko godina ne želi sići s vlasti. To, naravno, nije istina.
Mislim da postoje ti rezervoari glasova, da postoji šansa za animaciju apstinenata. Ako do toga dođe u ovih desetak dana, a pretpostavljam da hoće, i ako su oni svjesni da su suočeni s jednim vrlo sumnjivim putem, nečim već viđenim u Milatovićevu sudjelovanju u prethodnoj vladi i političkom procesu, gdje se nije istaknuo zagovaranjem građanskog društva, onda se stvari mogu promijeniti.
Postoji li opasnost od nereda u Crnoj Gori uoči i nakon drugog kruga izbora, poput onih ne tako davnih na Cetinju? Ubrzo, za manje od tri mjeseca, slijede i parlamentarni izbori.
– U ovom trenutku, pri čemu mislim i na vrijeme koje nam predstoji do parlamentarnih izbora, Crnu Goru očekuje ozbiljan izazov, odgovor na krizu koja postoji u društvu.
Ipak, ne vjerujem da postoji šansa za neke nemire. To nikome u Crnoj Gori nije u interesu. Je li nekomu izvana, to ćemo vidjeti. Puno će ovisiti o izbornom rezultatu, ali i o događanjima u susjednim državama. •