Njujorčanin Sebastian Kohn prebolio je majmunske boginje te za Guardian opisao to iskustvo, ali i upozorio kako američko zdravstvo uopće nije spremno za još jednu epidemiju. Njegova iskustva prenosi jutarnji.hr.
- Dobio sam majmunske boginje i to je bila prava noćna mora, započinje svoju priču 39-godišnji Kohn.
- Kad je 24. lipnja počeo New York Pride, bio sam svjestan da su se pojavile majmunske boginje, pogotovo među gej populacijom, no imao sam dojam da je broj zaraženih u New Yorku relativno mali. Ono što nisam shvaćao je koliko su nedovoljni kapaciteti za testiranje: u tom trenutku, grad je dnevno mogao obaviti tek desetak testova.
Preko vikenda sam imao seksualni odnos s nekoliko muškaraca. A onda, tjedan dana kasnije, počeo sam se osjećati vrlo umorno. Imao sam visoku temperaturu, groznicu i bolove u mišićima, a limfni čvorovi su mi bili jako otečeni
Prvo sam obavio kućni test na covid, a nakon toga sam posumnjao na majmunske boginje. Poslao sam poruku prijatelju: ‘Sjedim ovdje i čekam da se pojavi osip.‘
39 mi je godina i dolazim iz Švedske. Živim u Brooklynu i bavim se humanitarnom radom. Proteklih 10 godina uglavnom radim na pitanjima seksualnog i reproduktivnog zdravlja i sloboda, tako da sam pojavu majmunskih boginja pratio od samoga početka. Čak sam se pokušao i cijepiti kad je grad New York 23. lipnja pokrenuo prvu kampanju. No, kao i velik broj Njujorčana, pokušao sam se naručiti, no nisam imao sreće.
Dva dana od početka simptoma, dobio sam bolan osip u području anusa. Bilo je vrlo bolno i svrbjelo je. U tom trenutku, još se nisam bio uplašio. Rečeno mi je da je bolest blaga, a ja sam dotad bio posve zdrav bez nekih kroničnih bolesti. No, tada još nisam znao koliko će teški simptomi biti.
S liječnicom opće prakse sam se čuo putem videopoziva i ona mi je kazala da bih se trebao testirati. Otišao sam na hitni prijem. Imao sam sve simptome majmunskih boginja i nitko nije dvojio trebam li se testirati ili ne. Također sam zatražio testiranje i na sve spolno prenosive bolesti.
Želio sam početi uzimati antivirusni lijek protiv majmunskih boginja, TPOXX, no da bih ga dobio, prvo sam morao imati pozitivan test. Poslali su me kući s Tylenolom. (Europski regulatori su odobrili TPOXX za liječenje majmunskih boginja, no američki regulator taj lijek daje samo kod ospica te ga odobrava samo u slučaju težih simptoma majmunskih boginja).
Kad sam došao kući, osip se počeo širiti zbog čega sam postao prilično uznemiren. Plikove sam imao doslovno posvuda; u početku su izgledali kao ubodi komaraca, no onda su se počeli pretvarati u mjehure koji bi s vremenom prsnuli, nakon čega bi se stvorila krasta od koje bi ostao ožiljak. Imao sam ih po glavi, licu, rukama, nogama, torzu, leđima i ramenima, a samo na desnom laktu imao sam ih pet. Na vrhuncu bolesti, imao sam preko 50 lezija, temperaturu preko 39 i sve me boljelo, zbog čega sam dobivao napadaje panike. Ironično, ali jedino mjesto na kojem nisam imao plikove, bio je moj penis.
Sljedećeg dana stigli su rezultati mojih testova na spolno prenosive bolesti i ispalo je da imam gonoreju.
No, o majmunskim boginjama nije bilo spomena. Kad mi se osip proširio po čitavom tijelu, počele glavobolje kao i artritični bolovi u prstima i ramenima te neobična bol u potkoljenicama, bio sam u tako teškom stanju da nisam mogao stajati. Po noći bih se budio od bolova i svraba te samo sjedio na krevetu i češkao se. Bio sam izoliran, usamljen i frustriran koliko je nepravedna bila ova situacija. Bilo je vrlo očito da mi nije dobro, no morao sam sâm smisliti kako da si pomognem.
Lezije u anorektalnom području, koje su ionako bile jako bolne, pretvorile su se u prave otvorene rane. Imao sam osjećaj da imam tri porezotine jednu do druge i to je bilo strašno. Doslovno bih glasno vrištao kad god bih išao na zahod. Bilo mi je jako bolno obavljati higijenu. Svako kupanje potrajalo bi i do dva sata.
Četiri dana nakon testiranja, dobio sam poziv da sam pozitivan na majmunske boginje. No, osim toga, nisam dobio nikakve druge informacije. Zato sam počeo zvati uokolo kako bih pokušao nabaviti neke antivirusne lijekove. Znao sam da je CDC (Centar za kontrolu i prevenciju bolesti) pripremio neke upute o tome tko bi trebao primiti lijek, a to su bili ljudi s osipom u anorektalnom području te oni s osipom u grlu i s nekim kožnim stanjima - što sam sve ja imao.
No samo su me vrtjeli u krug. Nazvao bih hitnu, a oni su mi rekli neka zovem ministarstvo zdravlja. U ministarstvu bi mi rekli: ‘Ne, vaš liječnik mora zatražiti lijek u vaše ime.‘ No, kad bih nazvao svog liječnika opće prakse, on bi mi rekao: ‘Možemo pokušati zatražiti lijek, no odbiju nam većinu upita tako da se nemojte previše nadati.‘
Tada mi je grlo počelo oticati. Krajnici su mi bili ispunjeni bijelim gnojem. Ponovno sam nazvao svog liječnika, a ovaj me uputio na hitnu. Tamo su ustanovili da imam bakterijsku upalu krajnika pa su mi dali antibiotike. No, kad sam zatražio antivirusni lijek, nisu mi ga htjeli dati i kazali su da je to samo za jako imunokompromitirane ljude. Kazao sam im da tako ne stoji u smjernicama CDC-a, no ipak mi nisu dali lijek pa sam otišao kući prilično obeshrabren.
Sljedeće večeri konačno su mi se javili iz klinike Medicinskog centra Irving Sveučilišta Columbia te kazali kako im je Ministarstvo zdravlja naložilo da pogledaju moj slučaj te da sam jedan od sretnika koji su pozvani na tretman. S obzirom na to da lijek nije prošao sva potrebna testiranja na ljudima, morao sam dati poseban pristanak i detaljno su me informirali o lijeku. Nakon otprilike sat vremena, izašao sam iz klinike s dvotjednom zalihom TPOXX-a. Osjećao sam olakšanje.
Svakih 12 sati morate uzeti po tri tablete uz malo masniji obrok, tako da sam jeo puno slanine i tučenog vrhnja što je jedna od rijetkih pozitivnih strana ovog tretmana. Plikovi su se vrlo brzo počeli sušiti pa su mi ubrzo ostale tek tri male ranice. Tek zadnjih nekoliko dana mogao sam otići na zahod bez bolova.
Još uvijek sam u izolaciji. Na mogu niti opisati koliko mi je već dosadilo biti u stanu. Živim prilično privilegiran život i mogu sve što želim naručiti da mi se dostavi na kućni prag. U stanu imam perilicu tako da mogu prati i sušiti posteljinu i robu. Znam da ima dosta ljudi kojima je u izolaciji jako teško jer nemaju dovoljna sredstva poput mene.
Dan nakon što sam počeo uzimati lijek, 13. srpnja, napokon me nazvao netko iz ministarstva tko prati kontakte zaraženih i rekao mi da sam vjerojatno bio izložen majmunskom boginjama 26. lipnja. Rekao sam im da sam već obolio pa su me pitali kakvi su mi simptomi. Taj je razgovor trajao oko pola sata, a osoba koja me je nazvala očito je većinu teksta čitala s papira. Na kraju mi je rekla: ‘U redu, hvala vam na vašem vremenu, brzo ozdravite‘, i poklopila slušalicu. Nije me čak pitala niti s kime sam sve bio u kontaktu.
Ova čitava situacija čini mi se kao jedan veliki neuspjeh koji se nije smio dogoditi, pogotovo ne dva i pol mjeseca od početka epidemije. Ako je netko poput mene koji sam dobro upoznat sa sustavom zaštite seksualnog zdravlja, imao toliko problema doći do informacija i tretmana, ne mogu ni zamisliti kako je bilo drugim ljudima. Znam nekoliko ljudi koji su samo sjedili doma u strašnim bolovima i nisu mogli dobiti pomoć koja im je toliko trebala.
Prilično sam zabrinut da smo blizu trenutka kad ćemo imati još jednu endemsku bolest, posebno među gej muškarcima, ako već nismo prešli tu točku. Strah me da smo zauvijek zapeli s majmunskim boginjama, zaključuje se u svjedočanstvu koje prenosi jutarnji.hr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....