Koliko je zapravo bio blizu vlastitome nestanku, svijet doznaje tek punih 60 godina kasnije. Makar je Kubanska kriza odavno čuvena kao povijesna točka kad je civilizacija bila najbliže vlastoručnome uništenju, tek nedavno prevedeni sovjetski dokumenti razotkrivaju neizmjernu sreću što život na zemlji danas još postoji u prilično neizmijenjenom obliku, donosi Slobodna Dalmacija.
Zapovjednik sovjetske podmornice je 1962. zamalo naredio nuklearno lansiranje, pokazuju prevedeni izvještaji iz tog doba, s prilično neizostavnim paralelama prema situaciji u Ukrajini – piše londonski Guardian. Kapetan sovjetske podmornice s nuklearnim naoružanjem u Sargaškome moru uspaničio se i bio je na rubu lansiranja nuklearnog torpeda, nakon što ga je zaslijepila i dezorijentirala agresivna i zastrašujuća taktika SAD-a.
‘Crnom subotom‘ se kolokvijalno naziva 27. listopada 1962., kad je splet eskalacijskih odluka i okolnosti doveo do američke blokade Kube kako bi se spriječila daljnja isporuka sovjetskih projektila. Toga dana nad otokom je oboren špijunski avion U-2, a drugi je nestao iznad Sibira. Točno šest desetljeća nakon "najopasnijeg dana po svijet", prošlotjedno otkriće da je ruski borbeni zrakoplov ispalio projektil u blizini britanskog nadzornog zrakoplova Rivet Joint iznad Crnog mora oživjelo je ove povijesne strahove i pojačalo brige da bi pogrešna procjena ili nesreća mogli opet izazvati nekontrolirani kaos.
U listopadu 1962. SAD je poslao svoje protupodmorničke snage u lov na sovjetske podmornice koje su se pokušavale probiti kroz "karantenu" nametnutu Kubi. Najopasniji trenutak dogodio se kada je jedna od tih podmornica, B-59, bila prisiljena izroniti kasno noću u Sargaškom moru kako bi napunila baterije. U tom trenu našla se posve okružena američkim razaračima i protupodmorničkim zrakoplovima koji su kružili iznad njih. U nedavno prevedenom dnevničkom prikazu jednoga od viših časnika na brodu, kapetana druge klase Vasilija Arhipova, opisana je ta opasna scena.
“Preleti zrakoplova samo 20-30 metara iznad zapovjednog tornja podmornice, korištenje snažnih reflektora, vatra iz automatskih topova (preko 300 granata), izbacivanje dubinskih bombi, zasijecanje razarača ispred podmornice na opasno maloj udaljenosti i pucanje na podmornicu topovima”, prisjetio se Arhipov, danas načelnik stožera 69. podmorničke brigade.
Svoj izvještaj je prvi put predao 1997., ali ga je Arhiv nacionalne sigurnosti na Sveučilištu George Washington tek nedavno objavio na engleskom. U njemu Arhipov svjedoči kako je zapovjednik podmornice, Valentin Savitski, u opasnim okolnostima bio prilično izgubio živce.
Jedan od američkih zrakoplova je upalio snažne reflektore i zaslijepio ljude na komandnom mostu tako da su ih boljele oči. Bio je to šok, prepričao je Arhipov, jer zapovjednik nije mogao izdati nikakve zapovijedi niti razumjeti što se događa. Rizik je bio golem jer je zapovjednik mogao instinktivno i bez razmišljanja narediti hitno zaranjanje, a nakon potapanja podmornice nitko ne bi vršio provjere je li američki avion gađao sovjetsku podmornicu ili more oko nje. Bila bi to objava rata.
U svojoj priči Arhipov je umanjio svoju ulogu i ne otkriva koliko je blizu zapovjednik podmornice B-59, Savitski, bio lansiranju torpeda s nuklearnom bojevom glavom. Međutim, Svetlana Savranskaja, direktorica ruskog programa i Arhiva nacionalne sigurnosti, intervjuirala je drugog zapovjednika podmornice iz iste brigade, Rjurika Ketova, koji joj je rekao da je Savitski bio uvjeren da su napadnuti i da je rat sa SAD-om započeo.
Zapovjednik Savitski se uspaničio, pozivajući na "hitno zaranjanje" i pripremu torpeda broj jedan s nuklearnom bojevom glavom. Međutim, kako mu je signalizacijski časnik bio na putu, Savitski nije mogao odmah sići niz uske stepenice u utrobu podmornice. Tijekom tih nekoliko trenutaka oklijevanja, časnik Arhipov je shvatio da američke snage ne napadaju, nego šalju poruke upozorenja, i zato namjerno pucaju oko bokova podmornice. “Pozvao je Savitskog i rekao: ‘Smiri se, gledaj, signaliziraju nam, ne napadaju, uzvratimo signalom‘. Savitski se okrenuo, uvjerio se u situaciju i doista naredio uzvraćanje signalima”, rekla je Savranskaja. Po njoj situacija nije bila baš na oštrici noža, jer bi druga dva časnika svakako morala potvrditi naredbu Savitskog prije lansiranja nuklearnog torpeda.
Tom Blanton, direktor američkog Arhiva nacionalne sigurnosti, rekao je da je agresivna taktika koju su koristili američki lovci na podmornice pridonijela histeriji i eskalaciji. Na konferenciji u Havani 2002. John Peterson, poručnik na USS Bealeu, razaraču najbližem spomenutoj ruskoj podmornici, rekao je da su on i njegova posada negodovali zbog naredbe da se za zastrašivanje Sovjeta koriste samo probne dubinske bombe koje su proizvodile nedovoljno glasan prasak. Tako su ručne bombe stavljali u kanalizacijske cijevi koje bi im držale sigurnosnu iglu dok se ne bi raspale i detonirale odmah pored trupa podmornice.
Ruski obavještajni časnik na B-59, Vadim Orlov, ispričao je kako je takva detonacija proizvodila osjećaj da se nalazite unutar bačve za ulje u koju je udario malj. A sovjetski časnici i posada već su bili prilično iscrpljeni. Doplovili su s ruskog dalekog sjevera u podmornicama koje nisu bile prilagođene toplim vodama. Unutarnje temperature u odjeljku motora porasle su do 65 stupnjeva Celzijusa, s razinama ugljičnog dioksida nekoliko puta većim od normale, a imali su i vrlo malo pitke vode. Nervoza, američke provokacije i eskalacije općih napetosti mogle su proizvesti velikoga vraga, u svakom trenutku.
Ne zaboravimo, incident s podmornicom B-59 bio je samo jedna u nizu kriza toga nesretnog dana. U-2 je nestao iznad Sibira jer je pilot izgubio smjer zaslijepljen polarnom svjetlosti i zaveden kvarom kompasa blizu sjevernog pola. Lovci-presretači F-102 bili su angažirani kako bi zaštitili U-2, ali načelnik stožera koji je izdao zapovijed za njihovo uzlijetanje nije bio svjestan da su bili naoružani nuklearnim projektilima, što se podrazumijevalo nakon što je razina pripravnosti podignuta na Defcon 2. Nekoliko minuta kasnije, združeni stožer čuo je da je još jedan U-2 oboren iznad Kube, i pretpostavili su da se radi o namjernoj eskalaciji od strane Moskve, a zapovijed su zapravo posve neovisno izdala dva sovjetska generala na samoj Kubi. Američki združeni stožer nije bio svjestan ni da je preko 80 nuklearnih bojevih glava bilo na projektilima koji su već čekali raspoređeni na Kubi, u trenutku kad su dali preporuku za izvođenje zračnih napada, a potom i invaziju na Kubu.
Preporuku je, što je poznato, vlastoručno odbacio predsjednik John F. Kennedy, dok su pregovori sa sovjetskim predstavnicima u kineskom restoranu u Washingtonu polagano napredovali, što je u konačnici dovelo do povlačenja sovjetskih projektila s Kube i američkih iz Turske. Nakon svega, može se zaključiti da je svijet od opće katastrofe u to vrijeme spasilo nekoliko dobrih i zrelih političkih mislilaca, uključujući i Nikitu Hruščova, premda mnogi drže da je za happy end Kubanske krize zapravo najzaslužnija sreća. Da je bilo tko od brojnih nervoznih momaka na obje strane brvna stisnuo otponac, nikakva pamet ga ne bi mogla naknadno poništiti.
Šezdeset godina kasnije, opasnost od općeg Armagedona je jednaka, i tako će ostati sve dok je nuklearno oružje dio vojnih razračunavanja. Ljudi su kvarni i pogrješivi, pa kombinacije političkih kriza s takvim tipovima, i s nuklearnim oružjem, znače neprestani ruski rulet za cijeli svijet.