Dok Rusija skuplja vojnike na granici s Ukrajinom, raste strah da bi rat mogao poremetiti ruske isporuke "prirodnog" plina Europi usred zime. S obzirom na to da je stari kontinent već opterećen visokim cijenama energije i ograničenim opskrbama, zapadni čelnici pokušavaju pronaći alternativne isporuke energije, poput tankera punih ukapljenog prirodnog plina (LNG) s obale američkog zaljeva i Bliskog istoka, piše Slobodna Dalmacija.
Ipak, izgledi za veliku nestašicu energije ako Rusija zatvori slavine toliko su postali akutni da prikrivaju i one daleko temeljnije prijetnje europskoj energetskoj sigurnosti. Bez obzira na to što se događa u Ukrajini, ovakva zima će za Europljanje, ako se nešto ozbiljnije ne promjeni, postati pravilo, a ne odstupanje. Čak i ako ruski plin nastavi teći, Europa će u godinama koje dolaze sve više biti izložena promjenjivim cijenama uvoznog plina osim ako njezini čelnici ne poduzmu korake da smanje rizik od visokih cijena energije i ne pripreme se za neizbježne i nepredvidive promjene u opskrbi i upotrebi energije .
Europa obično ovisi o Rusiji za više od jedne trećine korištenja prirodnog plina. Iako je Rusija ove zime slala manje u Europu, ona ispunjava svoje dugoročne ugovorne obveze. Razlika je sada u tome što je gotova ukinula dodatne zalihe koje obično prodaje na otvorenom tržištu. Ako bi Rusija također smanjila ili dokinula ugovorene isporuke Europi — što pola stoljeća energetskih odnosa sugerira da je malo vjerojatno — za Europu bi bilo iznimno teško i skupo zamijeniti izgubljene tokove ruskog plina. Tržišne cijene, koje su već skočile do neviđenih razina, išle bi još više kada bi europski kupci pokušavali povući zalihe LNG-a sada namjenjenih za Aziju, energetski intenzivne industrije bi se zatvorile, a čak bi i grijanje i potrošnja električne energije u kućanstvima vjerojatno trebali biti ograničeni kako bi se spriječile nestašice struje.
Smanjene isporuke Rusije razlog su zašto ljudi poput izvršnog direktora Međunarodne energetske agencije Fatiha Birola krive ruskog predsjednika Vladimira Putina za energetsku krizu u Europi. Iako vjerojatno postoji neka geopolitička motivacija za rusko odbijanje da Europi proda više plina na spot tržištu i možda nastoji maksimizirati prihode od plina podupirući cijene ili koristeći te visoke cijene kao poticaj da potakne europske tvrtke da potpišu nove dugoročne ugovore, oslanjanje na rusku dobrotvornu pomoć kada su tržišta tijesna nije dobra dugoročna strategija za europsku energetsku sigurnost.
Krajem ljeta 2021. već je bilo očito da se Europa suočava s nadolazećom energetskom krizom s neobično niskim razinama skladištenja plina. Kako je zima nastupala, cijene su predvidljivo skočile na rekordne razine, dosegnuvši takve visine krajem prošle godine da su mnoge industrijske tvrtke zatvorile proizvodnju. U Britaniji je gotovo 30 elektroenergetskih poduzeća bankrotiralo. Europski prirodni plin premašio je 60 dolara za milijun kilodžula, što je ekvivalentno cijeni nafte od nevjerojatnih 350 dolara po barelu (trenutna cijena nafte je oko 90 dolara po barelu, a usporediva cijena plina u SAD-u je oko 4 dolara.) Europski računi za energiju kućanstava ove će godine porasti za još 50 posto, prema Bank of America.
Suočene s reakcijom javnosti i zabrinutošću zbog utjecaja na makroekonomiju, vlade s malo drugih mogućnosti da drže cijene pod kontrolom pribjegle su subvencioniranju troškova energije za ljude koji spadaju u socijalno ugroženu skupinu. Danska je objavila da planira slati čekove kućanstvima koja koriste prirodni plin za grijanje kako bi im nadoknadila rast cijena. Norveška, Francuska i nekoliko drugih europskih zemalja učinile su isto.
Cijene energenata su posljednjih tjedana pojeftinile, ali samo zato što je Europa imala, uvjetno rečeno (jer pričamo o posljedicama klimatskih promjena), sreće s vremenom. Zimske temperature nisu bile tako niske kao što se strahovalo. Isto je bilo i s Azijom, dopuštajući tako zapadnim susjedima da povuku neke terete LNG-a koji bi inače tamo bili potrebni. Sreća, međutim, nije i ne može biti dugoročna strategija energetske sigurnosti. Tržišta nam već signaliziraju da trenutno europsko provlačenje ispod radara neće izdržati. Ugovori o prirodnom plinu za 2023., 2024. i 2025. se upravo trguju po cijnama od 50 do 100 posto više od prosjeka posljednjeg desetljeća.
Europski čelnici se svakodnevno, u maniri invokatora u grčoj tragediji, žale zbog energetskih problema Europe i traže kamo brže-bolje prebaciti krivnju. Međutim, usred tih optužbi je negdje zametnuto priznanje da su te visoke cijene energije rezultat upravo sustava kakvog su europski čelnici planirali i željeli. Porast cijena značajka je, a ne nenadani poremećaj, europskog desetljeća dugog programa reforme tržišta plina i paralelnog nedovoljnog ulaganja u alterantivne i obnovljive izvore energije.
Prirodni plin se povijesno prodavao u Europi na temelju dugoročnih ugovora, obično povezanih s cijenom nafte, s malo fleksibilnosti za preusmjeravanje zaliha s jednog odredišta na drugo. Tijekom posljednja dva desetljeća europski regulatori donijeli su plan reforme tržišta plina s ciljem liberalizacije tržišnih snaga kojima je dozoljeno da, umjesto EU lidere, slušaju napuke nevidljive ruke. Deregulirali su plinski sektor i potaknuli proširena ulaganja u plinovode i postrojenja za uvoz LNG-a. Nakon krize 2009., kada je rusko-ukrajinski sukob oko plinovoda doveo do iznenadnog prekida isporuke plina nekim europskim zemljama, Europska unija je poboljšala sposobnost fleksibilnijeg transporta plina preko granica.
Ali tržišne snage su mač s dvije oštrice. Kupci plaćaju niže cijene kada je opskrba na razini, ali kada su zalihe ograničene, cijene moraju porasti dovoljno visoko da privuku dodatni LNG teret, prizovu veću proizvodnju, potaknu prelazak na druga goriva kao što su nafta ili ugljen , ili obuzdati potražnju. Ukratko, ova mehanika omogućuje u prosjeku dugoročno niže cijene za kupce, kako je utvrdila Međunarodna energetska agencija, ali cijena za te uštede su promjenjivije cijene s nepredvidivim skokovima.
Problem, kao što znamo iz francuskih prosvjeda "žutih prsluka" i nedavnih nemira u Kazahstanu zbog poskupljenja goriva, je što birači nisu pokazali spremnost da prihvate visoke cijene energije, a sada će to morati refundirati u godinama koje dolaze. Nakon razdoblja izobilja energije, svijet je sada u opasnosti od zategnutih tržišta i skokova cijena zbog nedovoljnog ulaganja u opskrbu energijom. Suočene s neizvjesnošću u pogledu daljnje opskrbe naftom i plinom zbog klimatskih politika, loših prošlih financijskih rezultata i pritiska za odustajanjem od fosilnih goriva, ulaganja energetskih tvrtki u održavanje protoka nafte i plina danas su rekordno niska. Ona bi čak bila dovoljna kada bi svijet bio na putu da do 2050. godine ostvari nultu emisiju, ali globalna infrastruktura nije ni blizu ove putanje. Naprotiv, upotreba nafte i plina i dalje raste. Ako bi stremili tome da zelena tranzicija nadoknadi tekuće zastoje u opskrbi energijom, ulaganja u alternativne izvore morala bi se utrostručiti u odnosu na sadašnju razinu.
Europa je imala koristi od stvaranja čvorišta tržišta plina i oslanjanja na promptne cijene tijekom desetljeća, ali današnja energetska kriza pokazuje rizike ovog pristupa. Prekomjerni skokovi cijena su ekonomski štetni, a politički neprihvatljivi. Istodobno, povećana fleksibilnost koju pruža liberalizacija tržišta plina bit će ključna za Europsku uniju budući da njezino oslanjanje na varijabilne obnovljive izvore energije s vremenom raste. Odgovor je stoga ne poništiti tržišno utemeljene reforme, već ih nadopuniti dodatnim mjerama za ublažavanje nestabilnosti i suočavanje s inherentnom neizvjesnošću tržišta plina.
Prvo, europske bi vlade trebale osigurati povećane zalihe plina na koje se može računati da će osigurati sigurnost opskrbe i fleksibilnost sustava. To može biti u obliku minimalnih obveza skladištenja za privatne tvrtke ili strateških rezervi plina gdje je to prikladno, baš kao što su Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje napravile za naftu nakon arapskog naftnog embarga 1973. godine.
Drugo, europske vlade trebale bi udvostručiti napore za suzbijanje potražnje kroz učinkovitost u sustavima grijanja u kućanstvima te kroz propise i mehanizme kao što su varijabilne cijene ili tehnologije za premještanje potražnje s vršnog na doba dana izvan vršnog opterećenja.
Treće, europske zemlje trebale bi izbjegavati povlačenje drugih izvora proizvodnje energije sve dok novi izvori ne budu u stanju nadoknaditi potrebne kapacitete. Odluka Njemačke da povuče nekoliko dodatnih nuklearnih reaktora usred energetske krize ove zime samo je pogoršala situaciju.
Četvrto, Europa bi trebala osigurati odgovarajuća ulaganja u transportnu i uvoznu infrastrukturu, ne samo za LNG nego i za plinove s niskim udjelom ugljika kao što su biometan i vodik kako bi se podržala pouzdanost sustava i ciljeve dekarbonizacije.
Grbava cesta energetske tranzicije koja je pred nama povećat će, a ne smanjiti, potrebu za alatima za ublažavanje neuobičajene volatilnosti na energetskim tržištima. Čak i ako ruski plin nastavi nesmetano teći u Europu, Europu čeka kamenit put. Ovisnost o fosilnim gorivima je predugo trajala i apstinencijska kriza neće biti lagana ni ugodna. Ipak, situacija u kojoj se nalazimo samo dokazuje da je zelena tranzicija potrebnija i hitnija nego ikad, ali je treba odraditi usklađeno i mudro - protiv čega će se buldožer konzumerizma modernog društva boriti do samog kraja njega ili nas samih.