Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen proglasila je nedavno ovisnost Europe o ruskoj nafti i plinu "poviješću". No mnogi drugi, od visokih ukrajinskih dužnosnika do zastupnika u Europskom parlamentu i ljudi iz naftne industrije, kažu da se to poglavlje povijesti još uvijek itekako intenzivno piše.
Značajne količine ruskih ugljikovodika, posebice nafte, još uvijek teku mimo sankcija i na europsko tržište, upozoravaju, te izdašno financiraju ratni stroj Vladimira Putina, piše Slobodna Dalmacija.
“Imao sam prijatelja u New Yorku 1990-ih koji se žalio da žohari mogu ući u njegov stan kroz svaku raspoloživu rupu. To je isto što Rusija sad radi sa svojim energentima,” kaže Oleg Ustenko, ekonomski savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, za POLITICO. "Moramo začepiti sve rupe kako bismo zaustavili Rusiju da prima krvavi novac kojim financira svoj ubilački vojni stroj."
Poznato je odranije kako je sirovu naftu teško pratiti na svjetskim tržištima. Lako se može pomiješati s drugim pošiljkama u tranzitnim zemljama, čime se zapravo stvara veća serija nafte čije se podrijetlo ne može precizno utvrditi. Proces rafiniranja, neophodan za svaku praktičnu primjenu, također uklanja sve tragove porijekla sirovine.
Složena mreža brodarskih tvrtki koje nose zastave raznih offshore jurisdikcija daje svemu dodatni sloj misterije: neki su optuženi da su pomagali Rusiji da sakrije podrijetlo svog izvoza sirove nafte koristeći niz različitih sredstava.
“Za razliku od plina koji uglavnom teče plinovodima, tržište nafte je globalno. Sustavi zamjene i miješanja raznih varijanti uobičajena su praksa”, tvrdi i Mihail Hodorkovski, istaknuti Putinov kritičar u egzilu i bivši direktor ruskog naftno-plinskog diva Yukosa. Rezultat embarga je, po njemu, tek značajno povećanje ruskih transportnih troškova, preraspodjela prihoda u korist posrednika i neki dodatni popusti zbog sužavanja tržišta.
EU je uglavnom zabranio ruska fosilna goriva, uz iznimke za ograničene količine sirove nafte iz cjevovoda, plina iz cjevovoda, ukapljenog prirodnog plina (LNG) i naftnih proizvoda. Ali velike količine ruske sirove nafte - koje su puno veći izvor ruskih prihoda od plina - još uvijek se isporučuju na globalna tržišta. Mnogi stručnjaci ozbiljno sumnjaju da na mala vrata pronalaze put do europskog tržišta.
"Od uvođenja sankcija, sve količine sirove nafte koju Rusija izvozi ostale su manje-više stabilne", smatra Saad Rahim, glavni ekonomist u globalnoj tvrtki za trgovinu. Moguće je, po njemu, da se ruska nafta još uvijek prodaje u EU i zapadnim zemljama preko posrednika. Jedna od potencijalnih ruta u Europu je kroz Azerbajdžan: on graniči s Rusijom i početna je točka naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan (BTC) kojim upravlja British Petroleum. Luka Ceyhan u Turskoj glavno je opskrbno središte iz kojeg se sirova nafta vodi u Europu, a velike količine dolaze i iz Iraka naftovodom Kirkuk-Ceyhan.
François Bellamy, francuski zastupnik u Europskom parlamentu i član Odbora za industriju, istraživanje i energetiku Europskog parlamenta, iznio je otvorene sumnje u vezi s ovom rutom u nedavnom pitanju Europskoj Komisiji. Podaci pokazuju da je Azerbajdžan izvozio 242.000 barela dnevno više nego što je proizvodio između travnja i srpnja prošle godine, rekao je, a i velika marža u odnosu na domaću proizvodnju dnevno i dugoročno je u padu.
“Kako neka zemlja može i smanjiti proizvodnju i povećati izvoz u isto vrijeme?“ – zapitao je javno Bellamy.
Jedino ako se bavi švercom i prodaje nešto tuđe, nedosljednost u brojkama stvara sumnju da se sankcije Rusiji zaobilaze.
“Azerbajdžan ne izvozi rusku naftu u EU preko naftovoda BTC,” demantirao je optužbe Aykhan Hajizada, glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova ove zemlje, no nije ponudio suvislo obrazloženje povećanja izvoza i pada proizvodnje.
Finski Centar za istraživanje energije i čistog zraka (CREA) upozorio je krajem prošle godine da se "novi put za rusku naftu u EU pojavljuje kroz Tursku, sve veće odredište za rusku sirovu naftu", gdje se ona rafinira u proizvode koji ne podliježu sankcijama i prodaje dalje.
“Imamo dovoljno dokaza da neke međunarodne tvrtke kupuju rafinirane proizvode od ruske nafte i prodaju ih u Europu”, rekao je i savjetnik Volodimira Zelenskog. To je, istaknuo je, potpuno legalno, ali i potpuno nemoralno.