Kažu da je to geopolitička senzacija desetljeća, koja vraća konfiguraciju Bliskog istoka na stare postavke: turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u četvrtak je najavio da bi se uskoro mogao sastati sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom.
- Pokrenuli smo (mirovni) proces kao Rusija-Turska-Sirija. Okupit ćemo naše ministre vanjskih poslova i onda ćemo se, ovisno o razvoju događaja, okupiti kao lideri - rekao je Erdogan u Ankari, najavivši tako trilateralni susret s Putinom i Assadom, koji je donedavno bio apsolutno nezamisliv, piše Slobodna Dalmacija.
Jer upravo je Erdoganova Turska, uz Obaminu Ameriku, bila ključni akter zapadne agresije na Siriju, koja je započela 2011. pod okriljem Arapskog proljeća. Čitavo desetljeće Turska je podržavala sirijsku opoziciju, u sukobu koji je dosad donio 400.000 mrtvih i preko deset milijuna raseljenih.
Sirija je preživjela samo zahvaljujući vojnoj podršci Rusije i Irana, uz čiju je pomoć Assadova vlada vratila većinu okupiranog teritorija. No okupatori su i dalje u Siriji: Amerika preko Kurda drži naftom bogati sirijski istok, dok sjeverozapadnu pokrajinu Idlib preko svojih proxy džihadista kontrolira - Turska.
U tom smislu, znajući povijest sirijskog rata i tursku ulogu u komadanju Sirije, teško je uopće i opisati potpuno značenje ove Erdoganove najave o susretu s Assadom, svojim nekadašnjim bliskim prijateljem, kojeg je tijekom rata nazivao „mesarom vlastitog naroda”.
Malo je reći da su to tektonske promjene. Novi svijet se rađa pred našim očima: sultan kaže da Assad više ne mora otići.
Aranžman ‘made in Moskva‘
Da se nešto značajno kuha u bliskoistočnom loncu, i to u aranžmanu „made in Moskva”, bilo je jasno već krajem prošle godine, kada su se 28. prosinca u Moskvi sastali turski i sirijski ministri obrane, kao i šefovi obavještajnih službi, što je bio prvi međudržavni susret na takvoj razini još od 2011. godine, kada je počeo rat u Siriji.
U Moskvu su tada, uoči Nove godine, stigli turski ministar obrane Hulusi Akar i šef moćnog MIT-a (Nacionalna obavještajna služba) Hakan Fidan, dok su iz Sirije došli ministar obrane Ali Mahmoud Abbas i šef obavještajnih službi Ali Mamlouk. Domaćin susreta bio je ruski ministar obrane Sergej Šojgu.
Primarni terenski povod za takav susret vjerojatno je bila turska želja za vojnim udarom na kurdske snage (SDF) na sjeveru Sirije, koje podržava Amerika, a koje su u sukobu i s centralnim vlastima u Damasku. U tom duhu bile su intonirane i službene izjave nakon sastanka:
„Razmotrili su se načini rješavanja sirijske krize i problema izbjeglica, kao i zajednički napori u borbi protiv ekstremističkih skupina u Siriji. Turski, ruski i sirijski ministri obrane, kao i šefovi obavještajnih službi u Moskvi, složili su se nastaviti s trojnim sastancima kako bi se osigurala stabilnost u Siriji i regiji u cjelini”, objavila je tada ruska agencija RIA, pozivajući se na rusko ministarstvo obrane.
Analitičari, međutim, ističu da je primarni povod tursko-sirijskog susreta u Moskvi manje važan od same činjenice da se takav susret uopće dogodio. Smatra se, naime, da je bez normalizacije odnosa između Ankare i Damaska nemoguće zaustaviti sirijski rat.
Žena s maramom i žena iz Londona
No priča o pomirenju Erdogana i Assada, odnosno Turske i Sirije, ima i jednu dublju ljudsku dimenziju vezanu upravo za dvojicu predsjednika, za koje smo spomenuli da su nekoć bili bliski prijatelji. Da bismo evocirali to slomljeno prijateljstvo, vratit ćemo se načas godinama unazad.
Godina je 2009. i turski predsjednik Erdogan – tada na funkciji premijera - zaputio se sa suprugom Emine na ljetni godišnji odmor u odmaralište Bodrum na Egejskom moru. Kako navode kroničari, čim se bračni par Erdogan smjestio, stigli su im gosti, obiteljski prijatelji s kojima će provesti godišnji odmor – bračni par Assad iz Sirije, Bashar i Asma.
Fotografije s tog ljetovanja, kao i one iz iduće 2010. godine, kada su Bashar i Asma posjetili Recepa i Emine u Istanbulu, odaju da se bračni drugovi Erdogan i Assad, usprkos svim vidljivim vizualnim razlikama – koje opet neumoljivo otkrivaju sociološke razlike - osjećaju vrlo opušteno jedni s drugima.
Pažljiviji promatrač otkrit će da Recep ima oštrije držanje tijela od Bashara, ali će svakome odmah u oko upasti razlika u odijevanju prvih dama: dok je Asma al-Assad odjevena posve europski – jer je rođena i odrasla u Londonu – Emine Erdogan na svim fotografijama nosi maramu i iskazuje odanost islamskom poimanju ženskog odijevanja. Pa ipak, govor tijela prvih dama ukazuje na to da su uspostavile više nego srdačan ljudski kontakt.
Štoviše, mnogi su naknadno zažalili što na mjestu Recepa i Bashara nisu bile Emine i Asma, jer se iz tih fotografija čini da bi njih dvije sve te krvave bliskoistočne rane sanirale mnogo nježnije.
Ali dobro, to su idealističke sanjarije: vratimo se u geopolitičku realnost koja je lišena emocija.
Od prijatelja do smrtnih neprijatelja
Dvije godine nakon tog idiličnog godišnjeg odmora počeo je rat u Siriji. Jedna od prvih stvari koje su se pritom raspale bilo je prijateljstvo između Erdogana i Assada.
Dvije godine nakon što su skupa bili bozu na obali Egejskog mora, dvojica predsjednika postali su doslovno smrtni neprijatelji. Turska je postala predvodnik u zapadnoj agresiji protiv Sirije, podupirući islamističke ekstremiste koji su se borili protiv
Assadove vlade, a ujedno i trgujući s ISIL-om: kilometarske kolone cisterni s naftom koju je ISIL otimao sa sirijskih naftnih polja slijevale su se u Tursku, a tu je rabotu prekinula tek ruska ratna avijacija.
Čak i danas turska vojska se nalazi u Idlibu, a Turska kontrolira brojne džihadističke frakcije u toj sjeverozapadnoj sirijskoj provinciji koja još uvijek nije pod kontrolom Assadove vlade u Damasku.
Ali stvari se mijenjaju: ono što je godinama izgledalo nemoguće, sada se događa u realnom vremenu. Tako je i turski sultan obznanio da je spreman na novu epizodu suradnje s onim kojeg je nekoć nazivao „mesarom vlastitog naroda”.
Naravno, prijateljstvo je mrtvo: teško je zamisliti da bi bračni parovi Erdogan i Assad ikada više opet zajedno ljetovali na Egejskom ili bilo kojem drugom moru. Ali geopolitika ne mari za emocije i sentimentalnost: sultan je procijenio da valja poslušati instrukcije iz Moskve.