Primijetili ste zacijelo da su rad, radnik i radnica riječi koje se sve rjeđe javno spominju. Dojučerašnji radnici u privatizaciji i tranziciji ostali su bez posla, a novi se radije nazivaju zaposlenicima ili djelatnicima i djelatnicama. U vremenima brojnih svetaca radnicima nije pomogao ni sveti Josip Radnik, kojega se još uvijek nitko nije sjetio preimenovati u svetog Josipa Zaposlenika ili Djelatnika. Ali tko zna što nam još mogu donijeti blaženi radni odnosi. Nestao je gotovo i praznik rada, baš kao i dan štednje, vremena su potrošnje novca, resursa i ljudi, piše Slobodna Dalmacija.
Ipak, neka zanimanja neće nestati. Zato ćemo u ovom serijalu koji će izlaziti svaki drugi tjedan obraditi neka od nezaboravljenih i nezaboravnih radničkih zanimanja. A u tome treba početi s čistačicama. Ne samo zato što su zaista radnice, ili što su dame, a jesu, nego i zato što su s njima uvijek počinjali koeficijenti platnih lista. Čistačice su imale koeficijent jedan, i na njemu se nadograđivalo sve do direktora, koji je imao do osam puta veću plaću. Više od toga smatralo se nemoralnim i nesocijalističkim. Danas, u vremenu dokazano izvrsnih pojedinaca ta je razlika i veća. U Hrvatskoj najveća takva razlika službeno iznosi 19 puta.
Jesu li čistačice bile na dnu platnog lanca zato što su žene ili što im je osnovno oruđe bilo metla pa ih se lako u patrijarhalnim glavama moglo shvatiti i kao vještice, ne znamo. Ali sigurno je da nije red i da na platnoj listi nije lako biti broj jedan, odnosno pozitivna nula.
Samozatajne čistačice taj su svoj nulti broj stoički podnosile, vjerujući valjda da će neki od moćnika u odrazu uglancanih podova i stolova shvatiti da zaslužuju više. Ali nisu znale da moćnici u izglancanim površinama najčešće vide samo sebe ili mjesta na koja bi mogli napredovati.
Na mjestima na kojima sam radio, kao i pri posjetu firmama i ustanovama, nisam naišao na čistačice koje bi bile oštrokondže, mrgudnice ili manipulatorice. Dapače, imale su samo osmijeh, savjet i lijepu riječ.
Ne zovu ih na stručne skupove ni prezentacije
Priroda posla im je takva da su stalno na nogama, uspravne. Ima vjerojatno neka viša pravda u činjenici da im je tradicionalno sredstvo za rad metla, s dugom, gotovo anatomskom drškom, koja ne traži pogrbljenost i neprirodan položaj kralježnice. Njihov zdrav duh vjerojatno dolazi iz zdravog tijela i nesjedilačkog stila života. U pravilnom držanju vjerojatno su im pomogle i legendarne borosane, u doba kad su dizajneri mislili na zdravlje radnica.
Nema kod njih šlepanja jer šporkica se ne može sakriti, u njih su čiste ruke, čista posla i čisti računi. A opet, kod čistačica nisam zamijetio ni onaj pretjerani sindrom opsesivne higijene. Na licu mjesta one svaki dan vide kako je apsolutna čistoća neostvariv ideal, baš kao i sve navodno savršeno.
Ruke im često jesu u vodi, ali one odavno koriste suvremena dostignuća, rukavice, toplu vodu i sredstva za njegu ruku. A za njihovo duševno zdravlje vjerojatno nije nevažan ni život na hodniku, koji donosi brojne uvide, ali i socijalne kontakte, tako da nisu usamljene.
Doduše, u posljednje vrijeme trend je da čiste kada nikoga nema, da navodno ne bi ometale radne i neradne procese, ali čistačice i to koriste kao vrijeme za introspekciju i međusobno druženje. Najkraće, čistačice su u firmama često nositeljice socijalnoga zdravlja. Rad ih čuva od štetne frustracije, a lošiji položaj na socijalnoj ljestvici sprečava ih da se umisle i postanu arogantne. U svakom zlu očito ima i dobra.
Posao čistačica danas zahtjevniji je nego ikada prije. Pritom ne mislimo na čišćenje stadiona nakon Ultre ili neformalnog međunarodnog plažnog tuluma na Bačvicama (uostalom na skupljanju plastične i staklene ambalaže pomažu im brojni volonteri), nego mislimo na čišćenje kompjutora i ureda koji traže posebna sredstva. Bogate i moćne industrije unutarnjeg opremanja izbacuju nove, nepoznate materijale pa morate biti i te kako tehnološki upućeni, znati koja sredstva kako djeluju i koje su im nuspojave.
I naše dobre čistačice, ili spremačice, kako hoćete, ušaltavaju se u to na dnevnoj bazi takoreći, kao s novim usisavačima. A vjerojatno ih nitko zbog pripreme nije poslao na stručni skup ili studijsko putovanje u Protect & Gamble ili u neki drugi koncern da se upoznaju s novim materijalima i sredstvima za čišćenje ili na razmjenu iskustava. Sve to one uče same, u hodu i s nogu. Sumnjam i da ih obilaze trgovački putnici sredstava za čišćenje i lobiraju za svoje proizvode na prezentacijama uz radne večere i darove u prihvatljivoj visini. Još smo mi predaleko od tržišnih odnosa.
Važne su i za provedbu epidemioloških mjera
Već dvije godine naše drage čistačice važne su i za provedbu epidemioloških mjera. U njihovim rukavicama je višekratna dnevna dezinfekcija prostora, a novi sojevi i mjere traže i nova sredstva. To je prilika da uđu u direktorov uži krug, do sada rezerviran za tajnice i vozače. Ta tko će u novome normalnom direktoru biti najvažniji ako ne onaj tko mu dezinficira telefon, tipkovnicu, stol i fotelju?! Hoće li im koronavirus donijeti bolje dane, vidjet ćemo kada pandemija prođe.
Prije su im faturete bile čišćenja tuđih stanova, gdje su mogle vidjeti da mali tirani mogu biti gori od velikih, ali da ima i dobrih poslodavaca. Širenje baze čišćenja otvorilo se posljednjih godina s apartmanima i jahtama. Tarife i nisu nešto, ali može se pregovarati. S druge strane, oni koji sami čiste brodove i apartmane svjesni su koliko je to težak i slabo plaćen posao i moguće je da će kada dođu do položaja napraviti nešto da se taj važan posao više cijeni.
Iako je trend da poslodavci u čistače pretvaraju i trgovce, konobare, pa i činovnike i inženjere, mislimo da se one ne trebaju bojati za svoj posao. Za njihova mjesta ne otimaju se uhljebi, na dnu su, u temelju klimave socijalne zgrade, koja smrdi od vrhova, a tako će se i rušiti. Minimalna plaća napravila im je uslugu, ona ih štiti. A paradoksalno, naši poslodavci najčešće od dna kreću s rezanjem troškova. U tome duhu je i famozno outsourcanje koje je strasno zagovarao Slavko Linić. Firmi se plati manje nego što koštaju čistačice, a onda ih ta firma iznova angažira za još manju plaću pa koeficijent ne bude jedan, nego 0,7 ili 0,8. Što poduzetnički um smisli, ni one ne mogu počistiti. Srećom, ako dobiju ili daju otkaz, uvijek mogu naći drugi posao. Navikle su raditi.
Postoji i nada da će se poslodavci opametiti kada i čistačice, kao majstore i medicinske sestre, pokupi međunarodno tržište rada. Suočeni s prljavštinom, tek će onda uvidjeti koliko su vrijedile i da ih nema tko zamijeniti. Dio poslodavaca naivno vjeruje u robote, a dio zna da će čistačice rijetko na ulice, prolijevati deterdžente, mahati metlama i usisavačima nasrtati na policiju. Zar one da ruše i onečišćuju?! Znaju one dobro da netko iza njih treba i počistiti.
Čistoća je ne samo pola zdravlja, nego očito i svojstvo onih koje čiste, naših vrijednih čistačica. Ako trenutačno i ne žive najbolje, vječnost im je zajamčena.
