Dok se Tereza Kesovija nedavno liječila u bolnici vjerna joj je publika slala pregršt poruka sa željama za brzo ozdravljenje, ali među njima je bila i nekolicina njih koja je sigurno to željela još i više. Ljudi su to s Banije kojima je ona nakon potresa nesebično pomogla i to bez velike pompe u javnosti.
- Kupila nam je televizor, često svrati do nas, obiđe nas i pita kako smo i šta nam treba. Ali mislim da je više pomogla još dvjema obiteljima. Jednom čovjeku tu je nedavno kupila pet metara drva. Tražila je odmah nakon potresa da je odvedu u jedno hrvatsko, jedno romsko i jedno srpsko selo pa je pomogla različitim obiteljima. Velika je, nema šta. I Baniju nije zaboravila – otkrio nam je Duško Lončar pokazujući nam unutrašnjost predivne drvene kuće koju je zajedno s bratom Milošem kupio u Dvoru. Platio je majstore da rastave, premjeste pa ponovo sastave na mjestu svoje nekadašnje kuće u kraj pored Gline. Baptisti su im donirali crijep, udruga “Ljudi za ljude” pločice i još materijala za kupaonicu i konačno se skućili ne čekajući državu da im obnovi porušenu kuću. U ovoj, koja se za nedavne ponovne trešnja tla pokazala stabilnom, sada su čak i umjetničke slike na zidovima.
- Kuća vam je prekrasna – oduševljeno govorimo domaćinima.
- Da, ali i ovo je prekrasno – protrlja Miloš kažiprst i srednjak s palcem. Sve nam je time rekao.
Papirušina, a ne obnova
Oni koji novca nemaju osuđeni su na beskrajno čekanje i nadu da će i treću zimu nekako pregrmjeti u kontejnerima pored svojih urušenih i opasno nagnutih kuća. Jer država nije bila u stanju sve vrijeme od potresa niti ukloniti ruševine, a kamoli sagraditi im nove kuće! Tko je odmah sve sam porušio dok je tu bilo mehanizacije bolje je prošao od onih koji nisu ili im nije imao tko to uraditi jer sada se traže elaborati, papiri svakojaki. Papirušina je čitav proces obnove usporila i obespametila.
Sada se mnogi na Baniji, kako smo nedavno čuli prilikom rebalansa proračuna kada je svima postalo jasno da novca za obnovu kuća privatnim vlasnicima neće ni biti, definitivno više nemaju čemu nadati. Branka Bakšić Mitić, glinska dogradonačelnica, vodila nas je u obilazak jednog od najpogođenijih krajeva nedaleko od grada.
Da, pogađate, to su Majske Poljane s većinskim srpskim stanovništvom za čije kuće se, tek nakon što se zemlja otvorila, doznalo da su im poslije rata obnavljanje idi mi dođi mi. Danas će vam mnogi od njih ispričati kako su se praktično tek koju godinu prije potresa bili skućili da bi im se onda, u jednom danu, život ponovno skljokao u blato.
Odakle im snage da krenu ispočetka kada su ostali bez doma i oni i njihove životinje koje su im, uz zemljoradnju, bile izvor prihoda? U skoro pune dvije godine od potresa počeli su, zar je čuditi se, pobolijevati i umirati u improviziranim nastambama. Najgore je starima čiji mlađi su raseljeni ili ih nemaju. U njihov vokabular preko noći su ušli raznorazni donatori, temelji, šuta, hidrofori, fondovi za stambeno zbrinjavanje, za obnovu, fond solidarnosti, udruge, zaklade, središnji državni ured, obrasci, dimnjaci, konstrukcijska obnova, naljepnice u bojama, toi toi... Inače, kad netko tu kaže ‘imali su donedavno toi toi’, to znači da su živjeli bez sanitarnog čvora.
Sunce za kosti
Noći su u listopadu hladne, ali Banija je, srećom, ove godine imala tople dane tako da je neke od njih, od države potpuno zaboravljenih, barem sunce ogrijalo.
Draginju Bjelajac zatekli smo kako sjedi pored svog kontejnera uz verandu nekadašnje nevelike kuće od koje su ostale samo podne pločice točno onako kako ju je fotografirala Maja Sever uz opasku da će država graditi nacionalni stadion. Dok čeka istu tu državu da joj sagradi kuću, 82-godišnja Draginja koju ovdje zovu Mala Baba, upija dnevnu toplinu da bi stare kosti lakše podnijele studen koja se predvečer uvlači u njezin kontejner. Koji je zapravo uredski, možda čak i skladišni, što znači da je bez ikakve izolacije.
- Dobar vam dan! Grijete se vi, je li tako? - pozdravljamo je, a ona nas gleda te misli jesmo li mi opet neki od onih koji će joj premjeriti što je nekad imala pa joj dati nekakvu potvrdu i obećati da su je tamo negdje zaveli i da će skoro opet netko doći da joj se napokon podigne kuća. Jer takvi ponekad svrate, nešto joj tome slično kažu, zatim odu i više se nikad ne vrate.
U njenu trenutnom zakloništu, srećom, ima sve što joj treba. I kupaonicu čak ili ono što je tome samo nalik. S hidroforom. Kojeg su trojica, kaže nam, ugrađivala i nisu uspjela dok ona sama nije platila jednome da sredi stvar. Ima i peć na drva, ali kad zimi noću ne ubaci cjepanicu, a kako će je ubaciti želi li usnuti, odmah se limenkica hladi kao da si upalio frižider.
- Da, tako je to. Evo ovo ljeto je stvarno bilo nemoguće vruće, ti limovi bi se zagrijali po danu, ne možeš unutra boraviti, ali pred jutro meni opet bude ladno i morala sam se pokrivat. Počela sam se i sad već pokrivat poplunom. Danju vani hvatam toplinu, ali kad vjetar piri ne možeš ni tu biti. Kad je tiho ko danas, onda mogu.
Sama je, nema djece, a rodbina je daleko, braća su pomrla...
- Tu su mi sinovka Stana i njen sin Dado, oni mi pomognu. On mi je napripravio drva za zimu. Imam svoju šumu, ali ko će je sjeći – živahna je dok priča, pogurila se, ali oči još nisu ugasle. Njen nekadašnji dom svatko može zamišljati dok gleda crno-bijele pločice koje se čvrsto drže za pod, a nekad su držale kuhinjske elemente, do njih su plave kupaonske... Tlocrt u naravnoj veličini pod vedrim nebom. Nijedan zid se nije zadržao.
- Tu je bio hodnik, kuhinja, evo tu soba... - pokazuje nam s čežnjom.
Pa kako to da se baš cijela kuća srušila i gdje je ona za to vrijeme bila?
- Uf. Ja sam bila u kuhinji sjedila – okrenu se i pokaza štapom točno gdje.
- I kad je zaljuljalo, računala sam da je to u Zagrebu. To sam mislila sve dok se meni zid od špajze nije počeo odvajat i suđe počelo ispadat iz viseće stalaže. Ja onda trči tu vani, a moja štala već pala! Okrenem se, a krov s kuće već cijeli popadao. Dva tjedna bila sam u prihvatilištu, a kad sam se vratila, kuće više uopće nije bilo. Od onih drugih potresa srušila se skroz - prisjeća se i mora da je to već stotinu puta ispričala, ali kao da uvijek iznova isto proživi.
Odojci dobili bakterije
Slabog je, kaže, zdravlja.
- Od niskog tlaka već godinama bolujem, imala sam i tešku glavobolju, doktorica veli da su sinusi. A ja vjerujem da sam imala slabiji moždani udar. Padala sam nekoliko puta i još mi u glavi nije kako treba, bez štapa ne smijem nigdje.
A sinovku joj Stanu Bjelajac zadesila teška sudbina. Ostala je bez kuće, gospodarskih objekata, a onda još i bez muža i sina. Sin joj od boleštine ode takorekuć preko noći, svi poznanici i prijatelji još su u šoku. Stani ostadoše snaha i dvije unučice, a sreća je da ima drugog sina i njegovu familiju.
Nekada su bili veliko poljoprivredno gospodarstvo, uzgajali su svinje, imali polje... Još od potresa Stana nijednog odojka, kaže, nije prodala zbog - neke bakterije.
Njena kuća imala je isprva crvenu naljepnicu, a onda su je preko noći promijenili u žutu i sada ništa od rušenja. A iz donacije su im, kaže nam Branka Bakšić, osigurali novu kuću za koju je trebalo samo da sruše staru. Sada se to, međutim, radi na mjestu nekadašnjeg gospodarskog objekta.
- Jer zamislite, tu gdje je država trebala srušiti objekt nije ništa uradila, a ruše tamo gdje vlasnici niti ne znaju da im se ruši jer neki ni ne žive tu – predočava nam Branka samo jedan od brojnih apsurda u tzv. procesu obnove.
Stana nas sluša i gleda u daljinu.
- Ne znam što reći. Ni do čega mi stalo više nije. Stalo mi je do sina i njegove familije i do ove dvije - pokaza na unučice Lauru i Barbaru. Prvašica i četvrtašica gledaju tko je to svratio.
- Ništa me više ne veseli, ništa, nek su samo one meni zdrave i sretne. Džaba kuće, džaba imanje – zasuzi Stana. Da nevolja bude još i veća, divlje svinje pojedoše im ove godine sav kukuruz.
- Da. I to je problem. Ovde se ljudi ne mogu obranit od divljih svinja – ogorčena je Branka s kojom krenusmo dalje u obilazak čiste tuge. Tamo negdje bila je još jedna smrt u kontejneru, govori nam, ondje u drugih jedna djevojčica oboljela je od dijabetesa, neki nemaju novca ni za život, a kamo li za drva, jedan čovjek živi sam bez ičega, kupa se vani pokraj ruševine, eno mu lavor, sapun i britvica...
- Nema se u ovom kraju šta lijepog čuti.
Valjda zato osim volontera i humanitarnih udruga nitko tu ni ne dolazi. Pa gdje je taj ministar zadužen za obovu Ivan Paladina? Pojavio se par dana nakon imenovanja i nestao kao da je u mečenčansku rupu propao.
Brankin terenac odvest će nas do sljedeće priče. Srećom, vozimo se asfaltom i to je sva dobrobit poslije katastrofe. Vjerojatno bi i danas do zaselaka i kuća samo nekoliko kilometara od gradskog središta stizali makadamom. A postavljeni su i stupovi nisokonaponske mreže jer tek je trebalo da rokne potres da bismo doznali kako neki ljudi u Hrvatskoj žive bez struje i bez vode. Javne rasvjete još nema niti će je skoro biti jer neme infrastrukture. Posjetit ćemo još jednu obitelj Bjelajac. U njih su donedavno tri generacije živjele u dva kontejnera. Onda su oko Nove godine dobili i treći kontejner, a Sindikat penzionera Grada Zagreba poklonio im je sanitarni čvor da se imaju gdje okupati.
Dočekali su nas Mira, muž joj Stevo i unuk 20-godišnji Zoran, imaju još unuku 18-godišnji Tamaru, sina Borislava i snahu Draganu.
- Imali smo mirovine, a do potresa smo radili poljoprivredu od - do. Imali smo krave, bilo ih je sedam, u potresu jedna je odmah smrtno stradala, a druge su bile toliko izubijane da su otišle na prisilno klanje, cijeli krov je pao na njih. Stala je bila dvajsjedan metar dugačka, bile su i svinje, imamo voćnjak... Ostali smo bez ičega – govori Mira. Čim dobiju neku donaciju odmah nešto sami izgrade.
- Ovdje je bio podrum šest sa pet, a gore sobe – pokazuju nam veliku rupu u koju je nabacano kamenje. Na tom je mjestu bila njihova kuća koju je država srušila, ali su radnici ostavili rupu koju su Bjelajci onda sami kamenjem zatrpali jer je zastrašujuće zjapila.
- Sada nam oni trebaju udariti temelje jer iz Zaklade Solidarna čeka nas kuća, ali uvijek im je nešto pa se radovi otežu. Svima su nam već živci na vrh prsta – veli Mira.
Nema ni za temelje
Branka nam pojašnjava kako je za ovu obitelj odmah nakon potresa “Solidarna” skupila 270 tisuća kuna, ali se Zaklada, na žalost, s državom dogovorila da uradi temelje. A od toga evo još ništa.
- Znači, novci stoje već dvije godine na računu, a oni su još uvijek bez kuće – ljuta je. Jedna firma iz Banja Luke napravila je tu pet kuća dok država Bjelajcima ne može ni temelj izliti.
- Dignu je za dan - doda Stevo.
- E baš ću vas odvest da vidite jednu od tih, mi ovdje kažemo banjalučkih kuća – predloži Branka. Stigosmo na imanje obitelji Tomić, gdje su u potresu poginuli otac i sin.
- Osobno sam ih poznavala obojicu. To mi je bilo strašno. Ostali su supruga, drugi sin i kćer - govori nam na imanju obitelji Tomić gdje je kuću podigla firma iz Republike Srpske.
Neveliko je to zdanje, zidovi sivi imitiraju cigle, krov tamnosmeđi. Djeluje posve umjetna, ali unutra je, kažu, topla i naspram ostaloga po ovom kraju ona je poput vile za odmor u planini. Inače, u gradsku upravu Gline stigla je nedavno vijest da država gradi trinaest kuća na području grada, ali su radovi počeli samo na tri.
- Na papiru nas je 7200, ali puni ih se odselilo. Prije rata je bilo oko 24 tisuća stanovnika, a po predzadnjem popisu 9600 - priča naša vodička Branka dok auto vijuga kroz zelenilo.
- Ovu montažnu kuću je dala Inra. Tu su muž i žena, ona ima karcinom i presađivala je jetru. Ovde se iz donacija Baptista počelo graditi pa stalo, ondje je Židovska općina iz Zagrebu darovala materijal za krov, ondje su Baptisti i Udruga Ljudi za ljude dali crijep, sad će se pokrivat kuća... Zaustavili smo se pred uličnim brojem 40 na kontejneru. Pred njima visoka i mršava Draga Krznarević.
- Branka, pa oće l’ bit išta od rušenja dok ne pođem u Suboticu kod kćerke, znaš li? Svaki mjesec dođu ovi iz Civilne zaštite, pogledaju i kažu da kuću treba hitno rušiti i ništa. Jer ako se sruši past će mi ravno na kontejner. Ako se zadrma još jednom ubit će me. Što me, reko, dolaziš stalno opominjati, kao da ja to mogu srušiti. Sama sam, kćerka mi je u Subotici. Sedam puta sam operirana, onkološki sam bolesnik – govori nam 75-godišnja Draga.
- Tko god me vidi kaže da lijepo izgledam, al’ kako je unutra samo ja znam. Ujutro natašte popijem pet tableta s izribanom jabukom. Mirovina mi je oko 1300 kuna, taman za vodu koju ćemo, kažu, u novoj godini za spremnik plaćati šesto kuna. A najmanje mi dva trebaju. Smanjili su nam vodu za piće, sad sam dobila dvije boce od po pet litara. Nemam dosta. Kuham tehničku vodu. Druge nemam. Dolje u podrumu ispod ruševine imam stvari, u mom kontejneru od 12 kvadrata samo što nema zmija koliko sam ga pretrpala - razgovorljiva je.
- Oćete da vam ispričam kako sam i ovaj kontejer dobila? Zatekla sam se kad je bio potres kod kćerke u Subotici. Ona je pisala mail gospodinu Pupovcu. On ga nije ni otvorio. Čak tu u Glini s njim radi jedna što je išla s mojom kćerkom u školu i ništa. A onda moja kćerka, a ništa meni ni rekla nije, pisala Vučiću. Poslala mu sve slike srušene kuće. Ma nije prošlo četr’es pet minuta, a odgovor stigao: ‘Gospođo, vidio sam sve slike kuće vaše majke, sve sam proučio. U roku tri dana vaša majka će dobiti kontejner. Nađite nekoga ko će ga dočekati.’ Vučić meni! Znam ja da njemu drugi čitaju, ali kažem vam kako je bilo. I za dva dana šalje on opet poruku mojoj kćerki: ‘Kontejner ide sutra put Gline vašoj majci, ima li ga ko dočekati i metnuti postolje?’ Kćerka je zvala tu dečke da priskoče, a na papiru je pisalo da je ovo lično vlasništvo Drage Krznarević i da joj ga nitko ne može otuđiti. Kontejner mi je, dakle, poslao Vučić i neka se to zna.
I tako, oni koje je država spremila u neku ladicu ipak nisu posve zaboravljeni, neki imaju Terezu, neki Branku, a neki Aleksandra.