Rasprava oko deklinacije imenice Katar ide dalje. Oko sklanjanja imena države domaćina Svjetskog prvenstva svađaju se laici, ali i stručnjaci, piše Slobodna Dalmacija.
Nekidan nam je dr. sc. Helena Burić iz Centra za hrvatske studije u svijetu splitskog Filozofskog fakulteta, kategorički ustvrdila kako bi bilo ispravno pisati kako se igra u Kataru, a isti je stav javno iskomunicirao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Po njima, imenica Katar sklanja se ovako: Katar, G Katra, D Katru, A Katar, L Katru, I Katrom.
Igramo li danas u Kataru ili Katru? Deklinira li se ime ove države kao papar ili pekar? Stručnjakinja nema dileme: Zna se gdje ćemo pobijediti!
Međutim, postoji i druga struja, također stručnjaka za jezik, koja ne bi kazala kako je Hrvatska s Marokom odigrala neriješeno u Katru.
Među njima je i Krešimir Sučević-Međeral, čovjek-enciklopedija i popularni lovac u "Potjeri" (njegovi kolege Dean Kotiga i Morana Ziber tvrde da je i naš najbolji kvizaš, op. D.B.), ali i doktor znanosti i to lingvistike i hungarologije, također zaposlenik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
- Postoje argumenti i za jedno i za drugo. Oni koji zagovaraju Katra, kreću od prozodijskih argumenata, tvrdeći da, s obzirom da ta riječ ima kratkosilazni naglasak i kratko A u drugom slogu, to mora podrazumijevati sklonidbu s nepostojanim A. Međutim, ljudi koji su mnogo potkovaniji uz prozodiji od mene našli su i protuprimjere tom argumentu. Oni koji zagovaraju Katara, a kojima i sâm pripadam, smatraju da nepostojano A ne bi smjelo ovisiti o prozodiji, nego o povijesnoj fonotaktici - govori nam Sučević-Međeral.
Dalje nam objašnjava kako bi se nepostojano A po tome pojavljivalo samo u slučaju kada se radi o vokalizaciji starih slavenskih poluglasa ili u slučaju kada imamo teško izgovorljive završne suglasničke skupove (kao što su recimo Cipr, Egipt, Dnjestr).
- U slučaju imena Katar, ono već u arapskom izvorniku ima glas A (Qatar), pa prema tome nema nikakve osnove da bi to A bilo nepostojano. Ali ova rasprava pokazuje dobro jednu stvar koju treba uporno ponavljati, jer se to stalno gubi iz vida: u jeziku ne postoji uvijek jedno ispravno rješenje - smatra ovaj doktor lingvistike.
Tvrdi kako je jezik predmet konvencije, nije Bogom dan, te katkada postoji više linija argumentiranja.
- Ja se osobno ne slažem s ovima koji se oslanjaju na prozodiju, sâm neću nikada reći "u Katru", ali nemam problema s time da postoji i taj oblik kao dubleta. Ono s čime imam problema jest isključivost, odnosno stav "MORA biti ovako ili onako". Manje "mora", a više "može", to je ono što generalno nedostaje hrvatskom jeziku. I to je predmet spora između kroatista normativista, kojima često pripadaju lektori, i lingvista. Lingvisti su mnogo benevolentniji - poentira dr. sc. Krešimir Sučević-Međeral.
A što je uopće prozodija o kojoj govori dr. sc. Sučević-Međeral? Idemo naučiti i to kad je već prilika.
Prema mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, prozodija (lat. prosodia < grč. προσῳδία) ima dvije definicije:
1. U antičkoj metrici, proučavanje različitoga rasporeda dugih i kratkih slogova u stopi i stihu, različitih duljina stiha i njihova slaganja u veće cjeline. U novije doba prozodija je sinonimna pojmu versifikacije. (→ metar; stih; stopa; versifikacija)
2. Obilježja u jeziku koja se vezuju uz jezične jedinice veće od segmenta te se katkad nazivaju i ponešto kontroverznim nazivom suprasegmentna obilježja ili prozodemi. U prozodijska obilježja ubrajaju se naglasak ili/i akcent, ritam, intonacija te varijacije u brzini i glasnoći govora, kadšto i trajanje emisije fonema (kvantiteta). Iako ima univerzalnih zakonitosti u vezi s prozodijom, uporaba prozodijskih značajki uvelike je svojstvena pojedinim jezicima. S tim u skladu govori se o prozodijskoj tipologiji, koja obuhvaća tonsku i ritmičku tipologiju.
Jezici se međusobno razlikuju u načinu korištenja varijacija tona. U tom smislu razlikuju se tri osnovne kategorije jezika: tzv. intonacijski jezici, jezici akcenatske prozodije i tonski jezici. Intonacijski jezici, kakav je primjerice engleski, koriste tonske varijacije isključivo u intonacijske svrhe, tj. za izražavanje značenja cijelih intonacijskih fraza, jezičnih jedinica u pravilu većih od pojedinih riječi, koje se najčešće, ali ne i nužno, podudaraju sa sintaktičkom domenom rečenice. Iako i preostale dvije kategorije jezika koriste varijacije tona u intonacijske svrhe, one se razlikuju od intonacijskih jezika po tome što ton koriste i za izražavanje leksičkih kontrasta. Dok jezici akcenatske prozodije, poput hrvatskoga, japanskoga ili švedskoga, jednu tonsku konfiguraciju, tzv. akcent, pridružuju domeni prozodijske riječi i tako stvaraju potencijalne leksičke kontraste (npr. pȁs ~ pâs, pȁra ~ pàra itd. u hrvatskome), tonski jezici razlikovne tonove ili tonske konfiguracije pridružuju svakomu nositelju tona (što je najčešće slog). Unutar kategorije tonskih jezika razlikuju se jezici kontura od jezika registra. U jezicima kontura koriste se tzv. klizajući tonovi te tonska visina mijenja smjer unutar jednoga sloga, kao npr. u mandarinskome kineskom. U jezicima registra, poput zuluškoga, tonska visina unutar jednoga nositelja tona ostaje konstantna.
U ritmičkoj tipologiji razlikuju se dvije osnovne kategorije ritmičkih sustava: naglasni ritam i slogovni ritam. Naglasni i slogovni ritam dva su ekstremna tipa na zamišljenoj skali ritmičke tipologije. Kao primjer naglasnoga ritma najčešće se navodi ritmički sustav engleskog jezika, a kao primjeri drugoga ekstrema obično se uzimaju francuski i španjolski. Naglasni ritam najčešće se povezuje s obilježjem izokronije, s perceptivnim dojmom vremenskog izjednačivanja međunaglasnih odsječaka u govoru, koji se postiže u prvom redu redukcijom nenaglašenih slogova. Nasuprot tomu, u slogovnom ritmu pojedini slogovi međunaglasnih odsječaka razmjerno ujednačeno pridonose percepciji cjelokupnoga trajanja odsječka. Budući da je riječ o dvama ekstremnim tipovima ritma, većina jezika može se po svojim ritmičkim obilježjima svrstati na neko mjesto na zamišljenoj skali između ta dva ekstrema. Tako je, primjerice, hrvatski na toj skali bliži slogovnomu ritmu, ali nema toliko obilježja slogovnoga ritma kao francuski ili španjolski.
