Ovih dana obilježavamo 30 godina napada na Dubrovnik. Uloga policije u tim prvim danima agresije na Grad bila je ključna. U vrijeme kad nije bilo vojske, uz Odred naoružanih brodova policija je držala prvu liniju obrane. Kako je tad bilo biti policajac?
Bila su to teška i po svemu specifična vremena gdje je, kako ste naveli, policija bila prva oružana formacija na braniku Domovine. Tad je puno mladih pristupalo u policijske redove, budući da je to bila jedina oružana formacija, a bili su vođeni domoljubljem. Međutim, uz obrambene pripreme koje su se odvijale na svim razinama, uz prve oružane sukobe u kojima su sudjelovali naši kolege u drugim dijelovima RH, policija je i osim toga obavljala svoje primarne zadaće, štiteći građane i njihovu imovinu. Biti policajac znači biti ponosan na odoru i domovinu kojoj se služi koju štitimo od svih vrsta ugroze, kao što štitimo građane i brinemo o njihovoj sigurnosti.
Koje su sve zadaće policajci u to ratno vrijeme obavljali, čega se treba posebno prisjetiti?
Osim redovnih zadaća poput sprečavanja počinjenja kaznenih djela i prekršaja, odnosno otkrivanja njihovih počinitelja, nadzora u prometu i drugih poslova iz domene unutarnjih poslova, policija je sudjelovala u obrambenim pripremama. Ustrojavale su se i obučavale posebne jedinice policije, koje su uvježbavale za protuteroristička djelovanja uz istovremena uvježbavanja za djelovanje u ratu, za koje smo tada još mislili da se neće dogoditi, odnosno tome smo se nadali. Te jedinice su imale zasebno obuku, temeljem informacija s terena, izviđali su se određeni položaji, a počelo se i s pripremama izgradnje prvih fortifikacijskih objekata za slučaj napada iz određenog pravca.
Osobno se prisjećam događaja iz ljeta 1991. kad je policijska postrojba u kojoj sam tada bio raspoređen, a djelovala je na području Dubrovačkog primorja, u više navrata u kasnim noćnim satima zaposjedala položaje na Lisačkim Rudinama radi informacija kako bi se na tom području mogao izvršiti desant neprijatelja. Slijedili su višednevni boravci na predjelu Lozice (usjek na cesti između Slanoga i Orahovog Dola, BiH) gdje se nadzirao promet osoba koje su prolazile tom cestom, a sve kako bismo doznali o okupljanju većeg broja rezervista i pripadnika vojske na području Popova Polja. Na tom položaju s desetak kolega doživio sam i prvo ratno iskustvo. Tad su nas neprijateljske snage kroz 24 sata učestalo gađale minobacačkim granatama pa smo tada tek shvatili kolika je njihova razorna moć i koliko nam mogu pomoći zakloni koje smo mjesecima prije gradili. Sjećam se kako nas je nakon tog 24 satnog djelovanja minobacačima nadlijetao neprijateljski helikopter, tipa gazela, toliko nisko da sam vidio kako njime upravlja pilot s brkovima.
Održavate li kontakte s bivšim braniteljima s prve linije?
Često sam u kontaktu s bivšim kolegama s bojišta tijekom 1991/1992. Neke od njih susrećem gotovo svakodnevno, ali se znamo okupiti jednom godišnje, obilježavajući obljetnicu gdje se, uz druženje, prisjećamo i svih onih teških trenutaka s početka rata. Osim naše policijske jedinice koja je tad bila vrlo kompaktna, a imali smo i zapovjednika koji nas je izvrsno vodio i "brinuo" o nama, godišnje se sastajemo i s drugim jedinicama koje su bile na istim položajima uz nas, pa i onima koje su bile nešto dalje, ali su nam u posebno teškim trenutcima davale izuzetnu potporu. Tu mislim na jedinicu iz Omiša koja je na područje Dubrovačkog primorja pristigla s nekoliko topova krajem listopada 1991. Kasnije su bili stacionirani na području Stona te su nam u nekoliko navrata davali topničku podršku tijekom pješačkih borbi s neprijateljem. To je bilo za nas neprocjenjivo, jer baš zbog njihove potpore smo uspijevali obraniti položaje i u jednom se navratu izvući iz poluobruča u kojem smo se zatekli. To nas je izuzetno povezalo i s tom jedinicom održavano godišnje kontakte, bilo da ih posjećujemo u njihovim prostorijama u Omišu ili oni dolaze nama u posjet. Naravno, nisu to jedini branitelji s kojima održavam kontakt, njih je puno, i sa svakim od njih je posebna ratna priča.
Danas ste načelnik policijske uprave koja je osobito aktivna u otkrivanju narkotika na našem području. Možete li izdvojiti neke akcije?
Policijska uprava dubrovačko-neretvanska geografski je pozicionirana na takozvanoj Balkanskoj ruti, čime predstavljamo prvu crtu granične kontrole kad netko kopnenim putem želi prebaciti drogu s istoka, gdje se proizvodi, na zapadno tržište gdje se konzumira. Imamo 23 granična prijelaza na kojima radi izuzetno educiran tim policijskih službenika koji iskustvom i znanjem znaju dobro profilirati putnike i već godinama postižu dobre rezultate u pronalasku droge, i to ne samo marihuane koju je zbog mirisa nešto lakše otkriti već i kokaina, heroina i tableta s popisa droga.
Sve zapljene su nam važne, od onih malih kojima radimo na uličnoj redukciji i sprečavamo trovanje naših najmlađih sugrađana, do onih velikih kojima uspijemo pomrsiti račune krupnim zločinačkim dilerskim organizacijama.
Međutim, ono na što smo posebno ponosni je razbijanje međunarodnog lanca krijumčarenja kokaina iz zemalja Južne Amerike koji je morskim putem ulazio u RH i dalje se raznim kopnenim putevima prevozio u nama susjedne zemlje i zemlje Europe. U tim akcijama zaplijenjeno je preko 700 kilograma kokaina, uhićeno je 8 osoba i, što je najvažnije, prekinut je krak krijumčarenja kokaina preko našeg područja.
Prema informacijama koje zadnje vrijeme dobivamo od Policijske uprave, čini se da na našem području ima dosta i gospodarskog kriminala. Je li on u porastu u odnosu na ranije, možemo li uskoro očekivati neke nove slučajeve?
Ne bih rekao da je gospodarski kriminalitet u povećanju, prije da je naša otkrivačka djelatnost narasla. Kaznena djela iz oblasti gospodarskog kriminaliteta su vrlo specifična i zahtjevna za dokazivanje jer iziskuju duboku analizu ogromne količine dokumentacije iz koje morate naći poveznice kojima ćete dokazati postojanje kaznenog djela i način njegovog počinjenja. Osim toga, morate ući u trag novcu koji je često vrlo vješto zakamufliran. To su složena kriminalistička istraživanja na kojima se mora predano i strpljivo raditi. U posljednjih nekoliko godina uspjeli smo otkriti višemilijunske prevare i naravno, radimo i dalje. O kriminalističkim istraživanjima koja su u tijeku vam, iz razumljivih razloga, ne mogu detaljnije govoriti.
Pandemija je zaustavila tijekove migracija, no prema nekim predviđanjima očekuje se dolazak većeg broja migranata i na naše područje. Jeste li spremni za takve scenarije? Imate li ekipiranu graničnu policiju?
Prethodno sam spomenuo da je granična policija kadrovski i tehnički izvrsno opremljena. Ako do takvog scenarija dođe, mi smo spremni, makar moram spomenuti da naše područje geografski nije podobno za nezakonite migracije, što je vjerojatno jedan od glavnih razloga zbog kojeg nas nezakoniti migranti uglavnom izbjegavaju kao rutu.
Znamo da je u Neretvi takozvana 'zelena granica', kako rješavate nelegalne prelaske na tom dijelu naše Županije?
Mi smo „zelenom granicom“ okruženi i na području Metkovića i u Konavlima. To područje također nadgleda linija granične kontrole nadležna za zaštitu granice i sprječavanje prekograničnog kriminaliteta, što znači da su uistinu dobro opremljeni i educirani za tu problematiku. U slučaju zatjecanja nezakonitih migranata, Zakon o strancima je jasan, takve osobe se vraćaju u zemlju iz koje su ušli u RH i određuje im se zabrana ulaska na područje RH, najčešće na period od dvije godine.
Koliko je poraslo obiteljsko nasilje na našem području? Nažalost, u pandemijskom vremenu pokazalo se da ta vrsta nasilja buja. Koje vrste obiteljskog nasilja prednjače?
Sasvim je jasno da je u vrijeme pandemije došlo do porasta nasilja u obitelji, po našim evidencijama za nekih 35 do 40 posto. Osobe u bračnim i partnerskim zajednicama provode više vremena u domovima, što potencijalno u nefunkcionalnim odnosima može rezultirati nasilnim ponašanjem, ali svakako moram reći da je do povećanja evidentiranih slučajeva velikim dijelom došlo i zato što je društvena zajednica postala osjetljiva na ovu problematiku koja se posljednjih godina počela značajnije više prijavljivati nego prethodnih godina, kad je to bila tabu tema. Mislim da smo kao društvo u tom smislu napravili veliki korak naprijed.
Iako se bilježi povećanje obiteljskog nasilja u najširem smislu riječi, moramo istaknuti da se u najvećem broju slučajeva ipak radi o verbalnom nasilju i prijetnjama, a slučajeve teškog fizičkog nasilja uistinu rijetko bilježimo.
Je li Policijska uprava dubrovačko-neretvanska s obzirom na opseg posla koji se posebno povećao u doba korone, dovoljno dobro ekipirana? Treba li i može li bolje? Hoće li biti zapošljavanja?
Nije tajna da smo već godinama deficitarno zanimanje, ali nekad nije važna kvantiteta koliko kvaliteta. Vjerujem u svoj tim najbližih suradnika koji uspijevaju odraditi nadljudski posao organizirajući rad na način da se manjak ljudi ne osjeti. I baš zato što djelujemo kao tim, postižemo dobre rezultate. Hvala im na predanom radu i dozvolite mi da ovom prilikom svim policijskim službenicama i službenicima od srca čestitam Dan policije!