Prema podacima irskog Department of Justice, od 2011. godine pa zaključno do sredine svibnja ove godine irsko je državljanstvo zatražilo ukupno 479 hrvatskih državljana, 265 muškaraca i 214 žena, analizira Nives Matijević za H-Alter, prenosi Slobodna Dalmacija.
Najviše zahtjeva, po 86 bilo je 2011. i 2020. godine, a najmanje 2017. godine, samo 18. Dobna struktura podnositelja zahtjeva u trenutku njegova podnošenja bila je sljedeća: 297 osoba starosti 25-44 godine, 92 osobe mlađe od 18 godina, 52 osobe starosti 45-64 godine, 35 osoba starosti 19-24 godine, te 5 osoba starijih od 65 godina.
Do sredine svibnja 2021. godine irsko je državljanstvo steklo ukupno 440 hrvatskih državljana, 236 muškaraca i 204 žene. Rekordna je bila 2012. godina kada je u Irskoj naturalizirano 119 hrvatskih državljana. Lani je hrvatskim državljanima uručeno samo 17 certifikata o irskom državljanstvu, a ove godine do sredine svibnja 7.
U trenutku uručenja certifikata o državljanstvu njihova je dobna struktura bila sljedeća: 263 osobe starosti 25-44 godine, 87 osoba mlađih od 18 godina, 48 osoba starosti 45-64 godine, 37 osoba starosti 19-24 godine i 5 osoba starijih od 65 godina.
Inače, prema zadnjim dostupnim podacima od 2011. do 2018. godine Irska je dala državljanstvo ukupno 120.000 stranaca, a najviše ih je iz Poljske, Indije, Nigerije, Rumunjske i Filipina.
Iz Department of Justice također doznajemo da do ulaska Hrvatske u EU nije bilo deportacija hrvatskih državljana iz Irske. Nakon toga, od 2013. do 2021. godine dvije su osobe protjerane natrag u Hrvatsku, jedna u 2020. i jedna u 2021. godini.
Resorni ministar može izdati nalog za udaljenje iz Irske ako ponašanje određene osobe ukazuje na to da njezina prisutnost u Irskoj predstavlja dovoljno ozbiljnu prijetnju interesima društva.
Među onima koji planiraju zatražiti irsko državljanstvo je i Jelica Ivošević (1969.) iz Lipika, udata, majka dvoje odrasle djece. Kao i mnogi drugi, u Irskoj je završila nakon uzaludne potrage za poslom u Hrvatskoj.
„Nakon 10 godina rada na praćenju provedbe diplomatske misije OSCE (The Organization for Security and Co-operation in Europe), 2008. godine sedam mjeseci nisam mogla naći novi posao u Hrvatskoj, ali sam javljajući se na natječaje, prošla testiranja i dobila posao u američkoj kompaniji KBR u Iraku. Počela sam kao administrativni specijalist, a završila kao menadžer za kontejnerski prijevoz robe u Irak i iz Iraka. U Iraku sam ostala pet i pol godina, a suprug je s djecom bio u Hrvatskoj. Godine 2013. za Božić sam se vratila u Lipik i sljedeće se dvije i pol godine javljala na natječaje za razne poslove po cijeloj Hrvatskoj. Osim što sam nekoliko mjeseci radila za UNHCR, za ostale sam poslodavce u Hrvatskoj tada sa svoje 44 godine bila prestara ili, kako su mi jednom rekli, „nisam se uklapala u strukturu radnog mjesta“. Poslala sam oko 260 prijava za posao, a rezultat je bio jedan intervju preko telefona i jedan odgovor da nisam prošla na natječaju.
Vidjela sam da više nemam što tražiti u Hrvatskoj, suprug je isto bio nezaposlen, pa sam 2016. došla u Irsku, sama. Počela sam kao shop assistent na benzinskoj crpki, a usto sam part-time čistila auto-salon i nastavila se prijavljivati na natječaje za druge poslove. Nakon godinu dana dobila sam posao na kojem sam i danas, u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji GOAL osnovanoj u Irskoj prije 44 godine. Kao logistic procurement officer zadužena sam za logistiku i javnu nabavu za Irak, Zimbabwe, Malawi i Sudan.
Imam ekstenzivno znanje u javnoj nabavi, logistici i kontejnerskom menadžmentu i logično je bilo da idem za Irsku koja je otočna zemlja, i u kojoj je kontejnerski promet glavni način dobave robe. Tražila sam zapravo posao u toj branši, ali je humanitarac u meni prevagnuo.
Onima koji dolaze ovdje, ako nemaju neko deficitarno zanimanje, mogu poručiti da ne očekuju da će prvi posao pronaći u struci, već moraju krenuti s malo niže pozicije. Zaboravite hrvatske navike i ne uspoređujte kako se radi ovdje, a kako u Hrvatskoj. Budite otvoreni i fer. Irskim je poslodavcima bitno da imaš irsko radno iskustvo i reference. Ne ide svima jednako, niti smo svi isti. Mnogi se bore s nostalgijom, voljeli bi da sve što imaju ovdje imaju u Hrvatskoj, da su blizu prijatelja i obitelji. Mnogi sa svojim hrvatskim plaćama djeci nisu mogli priuštiti normalan život u Hrvatskoj, pa su prodali imovinu ili naprosto zaključali kuću i ovdje započeli ispočetka. Neki grintaju, naši ljudi se i inače vole žaliti, ali čini mi se da su se svi snašli. Svatko mora sam naći svoju sreću.
Irsko je društvo vrlo inkluzivno. Ljudi ovdje ne razmišljaju na način da idu tražiti rupu u zakonu da bi zeznuli državu i izvukli osobnu korist. Na razgovoru za posao ne pitaju te za godine, niti otkuda si nego što znaš raditi. Ako ne znaš, obuka ti je osigurana, poslodavci ne ocekuju da znate sve odmah prvi dan.
Nedostaje mi obitelj, no mi smo ionako veći dio naših života živjeli na ovaj način tako da nam je to već postalo normalno, ali inače nemam nekakvu čvrstu vezu s Hrvatskom i planiram zatražiti irsko državljanstvo za koje imam uvjete. Uopće, kad razmišljam o Hrvatskoj osjećam veliku žal što imamo toliko pametnih ljudi, koji zbog vrzinog kola uhljeba i korupcije ne mogu doći do izražaja. Nažalost, nemam nade u promjene, dok se ne promijeni svijest ljudi, dok oni koji zahvaljujući svojoj poziciji mogu utjecati na život drugih ne počnu razmišljati da su sluge građana, a ne njihovi vladari.“
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
Sve tekstove autorice Nives Matijević na H-Alteru pročitajte OVDJE.