Prije 29 godina, 28. siječnja 1993. u 10.46, srpski agresori na Hrvatsku, bijesni zbog poraza kojega im je nekoliko dana ranije nanio HV u akciji "Maslenica", minirali su branu Peruća. Aktiviranjem 30 tona TNT eksploziva postavljenog u kontrolnoj galeriji u temeljima brane zločinci su pokušali provesti najveći genocid na tlu Europe poslije 2. svjetskog rata, piše Slobodna Dalmacija.
Pokušali su aktiviranjem postavljenog eksploziva izazvati rušenje zemljane brane niz koju se trebala sručiti akumulirana vodena masa od 540 milijuna metara kubičnih vode, čiji bi se vodni val sručio nizvodno i životno ugrozio između 20 i 30 tisuća stanovnika te slistio sve pred sobom, mijenjajući zemljivod porječja Cetine sve do Omiša. Takvu prijetnju, koja je graničila s ludilom, izrekao je još 26. rujna 1991. godine, neposredno poslije okupacije Peruće, srpski general Ratko Mladić, pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu na doživotni zatvor osuđeni ratni zločinac.
Iako su srpski zločinci minirali branu, u naumu izvedbe genocida nisu uspjeli. Mada iz godine u godinu pojedinci sebi pripisuju sve veće nepripadajuće zasluge i nadnaravno junaštvo u oslobađanju do tada okupiranog prostora i spašavanju teško oštećene brane, stvarna događanja oko sprječavanja genocidnog pokušaja srpskih zločinaca i uspostavljanja kontrole HV-a nad nemalim dijelom do tada okupiranog prostora cetinskog kraja posve su drukčija.
Junaštvo u spašavanju brane Peruća od rušenja miniranjem i sprječavanja genocida nad nedužnim civilnim stanovništvom nizvodno uz rijeku Cetinu odvijalo se u dva čina. Prvi čin trajao je od spoznaje da su u kontrolnu galeriju brane Srbi unijeli nepoznatu količinu eksploziva. U sprječavanje bezumne prijetnje aktiviranja eksploziva uključili su se diplomati međunarodne zajednice s kojima su okupatori brane igrali svojevrsni "ping-pong".
Iznad tih jalovih aktivnosti uzdigao se kraljevski marinac, pukovnik Mark Nicholas Gray iz Velike Britanije, koji je bio u sastavu UNPROFOR-a, međunarodnih snaga pristiglih u Hrvatsku kako bi se zaustavio rasplamsali rat i uspostavom svojevrsne tampon zone osigurao prostor diplomatima. Grey se, potvrdit će se na dan miniranja brane, dokazao kao istinski junak, najzaslužniji za to što srpski zločinci nisu uspjeli srušiti branu kako su zamislili i izazvati nizvodni potop biblijskih razmjera.
Još dok su Srbi bili na brani, u kolovozu 1992. godine, pukovnik Grey je oborio preljevnu ustavu tako da se iz prepune akumulacije voda iz jezera počela izlijevati u Cetinu. Kada je drugog dana ponovno došao na branu, vidio je da su Srbi, korištenjem mehanizma za ručno dizanje, jer zbog prekida opskrbe električnom energijom nisu mogli koristiti hidraulični uređaj, uspjeli podići preljevnu ustavu i zaustaviti smanjenje vodostaja jezera.
Riskirajući vlastitu sigurnost, pukovnik Grey ponovno je pred očima srpskih vojnika, koji unatoč nazočnosti pristiglih snaga UN-a nisu napustili branu, srušio preljevnu ustavu u njezin najniži položaj i pritom onesposobio mehanizam na ručnom uređaju za njezino podizanje pa je Srbi više nisu mogli vratiti u gornji položaj i zaustaviti istjecanje vode iz akumulacije. Tim podvigom Mark Nickolas Grey omogućio je da se od kolovoza 1992. do 28. siječnja 1993. godine vodostaj jezera Peruća smanji za gotovo pet metara, što se pokazalo presudnim u trenutku srpskog miniranja brane, odnosno izostanku rušenja kako su ga planirali Srbi.
Prije nego što se odlučio na spuštanje preljevne ustave, Mark Nickolas Grey želio se uvjeriti da je brana doista minirana. To je izveo početkom kolovoza 1992. godine, kada je s kolegom iz sastava snaga UNPROFOR-a, časnikom i inženjerskim ekspertom Carlosom Maasom iz Čilea pregledao kontrolnu galeriju brane.
U ekskluzivnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, objavljenom 7. siječnja 2017. godine, o pregledu kontrolne galerije brane Grey nam je ispričao: "Polomili smo lokot na ulaznim vratima galerije. Ušli smo vrlo oprezno, bojeći se mina iznenađenja. Hodali smo u mraku, u bojazni da su Srbi postavili detonatore osjetljive na svijetlost.
U dubini galerije naišli smo na veći broj drvenih kutija. Carlos je odlučio upotrijebiti crveno baterijsko svijetlo. Ja sam se, u strahu, skrio iza njega. Prebrojili smo 17-18 drvenih kutija. Na svima je žutom bojom ćirilicom pisalo 'UDAR'. Bio sam prestravljen. Izišli smo vani i detaljno pregledali postoji li kakav daljinski detonator. Ništa nismo pronašli. Odmah sam napisao izvješće i poslao UN-u da je brana minirana, ali da se eksploziv ne može detonirati na daljinu već jedino ako se Srbi vrate na branu."
Prvi kontakt s Greyom uspostavio je tadašnji časnik HV-a za odnose s UNPROFOR-om na sinjskom području Vlatko Bandalo, koji ga je uspio nagovoriti da primi na razgovor direktora HE "Peruća" Joška Macana sa suradnicima. Grey je o tome za "Slobodnu" ispričao: "Već idući dan Macan je došao kod mene. Uspostavili smo komunikaciju na dnevnoj razini, sastajali se i razgovarali doslovno svakodnevno. Bilo je to u srpnju 1992. godine.
U tim kontaktima Macan mi je kazao kako se sumnja da je brana minirana. Pitao sam o tome Srbe, ali mi nikada nisu dali odgovor. Joško Macan u svakodnevnim kontaktima bio je nevjerojatno uporan u tumačenju opasnosti od prevelikog vodostaja jezera. Doslovno mi je visio na vratu, svakodnevno. Uvjerio sam se da je njegova priča realna, da mi kazuje istinu o posljedicama u slučaju rušenja brane. Shvatio sam da bi u slučaju većih kiša brana mogla popustiti i srušiti se. Morao sam spriječiti tu opasnost. Macan mi je na nacrtu pokazao kako se oslobađa osigurač na mehaničkom mehanizmu za spuštanje i dizanje klapne, jer zbog nedostatka struje nije radila hidraulika".
O samom podvigu Mark Nickolas Grey nam je izjavio:
"Poslije nešto više od mjesec dana mojega sudjelovanja u misiji UNPROFOR-a u Hrvatskoj našao sam se kao osoba u vrlo teškoj situaciji. UN je inzistirao da se ne miješamo, zahtijevao je našu potpunu neutralnost kako nas ni srpska ni hrvatska strana ne bi mogle optuživati za pristranost. Uvidio sam da je UN takvoj svojoj politici podredio živote građana, ljudi koji su živjeli nizvodno od brane Peruća. U takvim okolnostima ja sam svjesno prekoračio ovlasti. U kolovozu 1992. godine oslobodio sam mehanizam koji je držao preljevnu ustavu brane, takozvane klapne, ona je pala u donji položaj i voda iz prepunog jezera potekla je u rijeku Cetinu. Učinio sam to dok su na brani bili Srbi, pred njima. Nisam razmišljao o vlastitoj sigurnosti. U sličnim okolnostima ponovno bih učinio isto".
Zahvaljujući, dakle, Marku Nickolasu Greyu vodostaj jezera Peruća smanjen je od njegova spuštanja klapne u kolovozu 1992. do 28. siječnja 1993. godine s kote 361,20 na kotu 356,20 metara. Vodostaj je, dakle, pao za cijelih 5 metara, što je značajno smanjilo pritisak vode na zemljano tijelo miniranjem ranjene brane.
U vrijeme odvijanja oslobodilačke akcije HV-a na Maslenici u zadarskom zaleđu, u borbenim zadaćama sudjelovao je i dio sinjskih branitelja, kako onih iz 4. gardijske brigade i drugih postrojbi, tako i skupine iz 126. brigade, uključujući sav oklop kojim je raspolagao HV na sinjskoj bojišnici. Dio snaga 126. brigade bio je na dubrovačkom ratištu, a ostali pripadnici bili su demobilizirani. Na bojišnici cetinskog kraja ostao je dio snaga 16. domobranske pukovnije.
Budući da su s upravo završenog trijumfa HV-a u zadarskom zaleđu stizale ohrabrujuće vijesti, malobrojne skupine hrvatskih branitelja na cetinskoj bojišnici nije mimoišla euforija pa su u takvim okolnostima popustili u budnosti i na Perući propustili evidentirati kretanja srpskih snaga. Možda i stoga što s najviše razine nisu upozoreni da moraju biti u najvećoj borbenoj pripravnosti jer je bilo očekivano da će Srbi pokušati kompenzirati netom pretrpljeni teški poraz na Maslenici tamo gdje smatraju da bi Republika Hrvatska mogla biti najranjivija.
U takvim okolnostima srpske snage su neprimijećene došle na branu s koje su, bez ikakva otpora, protjerali snage kenijskog bataljuna UNPROFOR-a. Kenijci kojima je zapovijedao bojnik Hilary Gashinga napustili su Peruću i otišli prema Vrlici. To je moglo biti u ranim poslijepodnevnim satima 27. siječnja. Zbog svih propusta, koji su se pokušali prikazati drukčijima, što se ni danas nije promijenilo, Glavni stožer OS RH poslije ekspresne raščlambe akcije "Peruća" smijenio je s dužnosti zapovjednika 126. brigade.
Otkad su srpski okupatori pod pritiskom međunarodne zajednice bili prisiljeni napustiti Peruću, predstavnici HV-a pokušali su i uspjeli uspostaviti kontakt na osobnoj razini s pripadnicima kenijskog sastava UNPROFOR-a. Radili su im male usluge, opskrbljivali ih njima nedostupnim artiklima, a zauzvrat su od Kenijaca dobijali informacije do kojih na drugi način ne bi došli. S takvom nakanom 27. siječnja 1993. godine prema Kenijcima, koji su na Perući bili smješteni u tadašnjem Domu "Dalmatinke", danas Domu Hrvatskih šuma, zaputili su se hrvatski vojnik Ante Buljan i njegov zapovjednik Ivan Buljan. Umjesto Kenijaca dočekali su ih pripadnici srpskih snaga koji su odmah zapucali. Od zadobivenih ozljeda Ante Buljan je poginuo, a Ivan Buljan je ranjen, zarobljen i odveden u Knin. Ni tada se, još uvijek, nije znalo da su Srbi protjerali Kenijce i ponovno preuzeli kontrolu nad branom.
Dopremili su i dodatne količine eksploziva koji su unijeli u kontrolnu galeriju i pripremili za miniranje. Izvidnici HV-a u jednom su trenutku uočili kolonu srpskih vojnih vozila kod Babića briga u Potravlju, koji su u smjeru Peruće vukli teško topništvo kakvim su s položaja kod Peruće i s Alebića kule u Satriću od rujna 1991. do prisilnog napuštanja Peruće u ljeto 1992. godine gotovo svakodnevno granatirali Sinj. Časnika Zorana Smolju, zapovjednika 1. bojne 16. domobranske pukovnije, ta informacija zatekla je uz jednu topničku bitnicu.
Znajući što bi značilo da srpski agresori na širem prostoru Peruće ponovno instaliraju teško topništvo kojim bi razarali Sinj, Smoljo je zapovjedio otvaranje topničke vatre. U međuvremenu je načelnik stožera 126. brigade Ante Kotromanović uspio dobiti "zeleno svjetlo" od Ante Gotovine za mobilizaciju snaga 126. brigade i suprotstavljanje agresorima. Poznato je da su na borbene položaje u najkraćim mogućim rokovima stigli artiljerci. Nikada se topnici 126. brigade nisu iskazali na cetinskoj bojišnici kao toga kasnog poslijepodneva 27. do noći 28. siječnja 1993. godine. Srpska kolona s topništvom, a imali su i pratnju tenkova, okrenula se u Potravlju i krenula u smjeru Vrlike. Osujećen je i pokušaj prodora agresorskih snaga na lijevom zaobalju jezera Peruća.
Dok se odvijala topnička simfonija hrvatske artiljerije, srpski zločinci su grozničavo spajali električne detonatore uz postavljeni eksploziv u kontrolnoj galeriji brane. Od povezanog sustava miniranja razvukli su oko 800 metara dugi kabel preko kojega su induktorskim električnim nabojem 28. siječnja u 10.46 aktivirali eksploziv i minirali branu. U trenutku miniranja na širem cetinskom prostoru osjetio se potres magnitude 2,4 stupnja, a prema nebu je prokuljao golemi oblak gustog crnog dima. U tom trenutku prema Perući su, ne razmišljajući hoće li zbog miniranja biti životno ugroženi, krenuli pripadnici u međuvremenu pristiglih postrojbi. Nisu uspjeli stupiti u borbu sa srpskim agresorima jer su oni odmah poslije aktiviranja eksploziva pobjegli u smjeru Knina.
- Ja sam sa skupinom uglavnom djelatnih časnika i dočasnika iz tadašnjeg Središta za obuku pješaštva HV-a u Sinju, mislim da nas je bilo ukupno 12, za četnicima išao sve do nadomak Otišića, ali su oni pobjegli glavom bez obzira a da nismo na njih zapucali – kazao nam je Ante Kotromanović.
Od trenutka srpskog aktiviranja eksploziva nastupio je prethodno naznačeni drugi čin u spašavanju teško oštećene brane u kojemu se, uz desetine pa i stotine drugih nevjerojatno hrabrih i požrtvovnih ljudi, iznad svih uzdigao inženjerac HV-a Vladimir Benac kao predvodnik skupine zaposlenika HE "Peruća" u otvaranju temeljnog ispusta brane kao glavnog preduvjeta njezina spašavanja od samouništenja.
Budući da nitko nije pouzdano znao u kakvom je stanju minirana brana, je li počelo njezino urušavanje ili je samo teško oštećena pa je radi sprječavanja rušenja potrebno njezino hitno spašavanje, pripadnici HV-a i pristigli predstavnici HEP-a i drugi stručnjaci, među kojima je bio i prof. Petar Stojić, svjetski ekspert za visoke brane, krenuli su u izviđanje brane s bitelićke strane. Vidjeli su užasne posljedice, ali brana je zahvaljujući Greyevu smanjenju visine vodenog stupca još uvijek stajala, bila je užasno oštećena ali nije bila porušena, nije krenuo nizvodni rušilački vodni val kakav su projektirali i priželjkivali srpski zločinci. Ta izviđanja odvijala su se pod srpskom dalekometnom topničkom vatrom iz višecijevnih raketnih bacača.
Potpisnik ovih redaka cijeli je dan proveo na terenu. Oko 7 sati 28. siječnja stigao sam u Hrvace i u "Vrebe" zatekao pripadnike 72. bojne vojne policije sa zapovjednikom Antom Jenjićem. Trenutak miniranja brane zatekao me, s pokojnim kolegom Blažom Perićem, na Ivandića brijegu u Hrvacama. Iz motorole tu zatečenog policajca oko 10.45 čuli smo riječi "Ode brana!", potom smo vidjeli oblak dima koji se uzdigao s Peruće, osjetili smo podrhtavanje tla, a onda zvuk strašne detonacije. Počelo je iščekivanje hoće li krenuti smrtonosni vodni val. Nije krenuo.
U poslijepodnevnim satima toga dana sa Stipom Doljaninom, zapovjednikom izviđača 126. brigade, uspio sam doći na branu i, koliko je to bilo moguće, vidjeti posljedice. Vozeći se u Doljaninovu automobilu marke "jugo" do brane smo stigli sa satrićke strane dok su nedaleko od nas detonirali projektili ispaljeni iz srpskog topništva. Doljanin je odmah pri dolasku na branu na cesti okrenuo automobil kojemu nije gasio motor. Izišli smo vani na branu i odmah ispred sebe s desne strane uočili veliki krater. Kada nam se u vidokrugu našlo postrojenje HE "Peruća", vidjeli smo da uz njega šikljaju veliki gejziri. Vrh onoga kratera na početku brane bio je suh, neznatno iznad razine jezera. Budući da je srpsko topništvo stalno tuklo, na brani smo se zadržali tek dvije-tri minute, sjeli u automobil i vratili se u Sinj.
U stanju za koje se može reći da je bilo konfuzno, nitko nije preuzimao odgovornost zapovijedanja oko spašavanja brane sve dok u kasnim večernjim satima u Sinj s tom ulogom nije stigao general Ante Roso. U dvorani HE "Orlovac" natiskali su se čelnici sinjske gradske vlasti, HV-a, MUP-a, HEP-a i drugi. Generalu Rosi izvješće o viđenom stanju brane i nužnosti njezina neodgodivog spašavanja podnio je profesor Stojić. Na upit generala koliki je minimalni broj ljudi koji bi trebali djelovati na najkritičnijim pozicijama, profesor Stojić je kazao brojku od oko 200 uz dodatak da bi svi ti ljudi, u slučaju da brana popusti pod vodom, bili životno ugroženi. General Roso je na trenutak zastao, a onda u pola glasa, onako više za sebe, izustio: "Bolje 200 nego 20 tisuća nizvodno".
Poslije dogovora o konkretnom operativnom djelovanju, Ante Roso je naložio da se istog trenutka od direktora velikih građevinskih tvrtki u Splitu zatraži hitno dopremanje teške mehanizacije te da se angažiraju kamioni, u vlasništvu poduzeća i privatnih prijevoznika, kako bi dopremali materijal kojim bi se na ranjenoj brani zasipali krateri u koje je nadirala voda iz jezera i prijetila samouništavajućom erozijom.
Najvažnije je, objasnio je zapovjedniku Rosi profesor Stojić, što prije sniziti vodostaj jezera kako bi se smanjio pritisak na oštećeno tijelo brane, a to je moguće jedino otvaranjem temeljnog ispusta. Tu na scenu stupa inženjerija HV-a i njezin junak Vladimir Benac. Temeljni ispust brane nalazi se nekoliko desetaka metara nizvodno od postrojenja HE "Peruća", a sastoji se od podzemne prostorije u kojoj se nalazi ventil kojim se otvara ispust. Do toga podzemnog postrojenja na dubini oko 10 metara od razine zemlje dolazi se spuštanjem niz željezne stepenice postavljene u širokoj cijevi. Tim stepenicama me, zajedno s kolegom fotoreporterom Perom Gudićem, još 1977. godine vodio inženjer Ivo Filipović Grčić, šef strojarskog postrojenja ove hidroelektrane, u vrijeme dok se upravo preko temeljnog ispusta puštala voda iz prepunog jezera.
Ventil temeljnog ispusta otvara se posebnim hidrauličkim uređajem koji pokreće snažni elektromotor. Na brani nije bilo struje pa je pribavljen elektroagregat odgovarajuće snage. U zraku je visjelo najvažnije pitanje: Je li temeljni ispust miniran? To se moglo utvrditi samo silaskom do samog uređaja. Prema cijevi sa stepenicama zaputila se grupa sastavljena od šestorice hrabrih i samoprijegornih koji pri polasku na zadaću nisu znali hoće li uspjeti otvoriti ventil temeljnog ispusta ili će se od moguće detonacije njihova tijela razletjeti u paramparčad. Na čelu te skupine, kao prvi koji se počeo spuštati, bio je upravo Vladimir Benac, a u skupini su još bili djelatnici HE "Peruća" Ivo Filipović Grčić, Dujo Filipović Grčić, Pjerinko Macan, Ante Pavić i Ante Marunica. Benac je kao iskusni inženjerac, inače po naobrazbi inženjer, utvrdio da, koliko je bilo moguće vidjeti, temeljni ispust nije miniran. Tada su na scenu stupili s njim pristigli električari i strojari, prespojili su elektromotore na napajanje agregatom i uspjeli pokrenuti otvaranje ventila temeljnog ispusta koji je u tom trenutku bio pod hidrostatskim pritiskom od 700 tona. Ventil je otvoren.
Kroz njega je iz jezera u Cetinu poteklo oko 250 metara kubičnih vode u sekundi. U međuvremenu su u kratere na brani nastale miniranjem dopremljene stotine kubika materijala za zasipanje. Teškim buldožerima rušen je gornji sloj ceste preko brane te je i taj materijal guran u kratere. Gejziri koji su sukljali u krugu postrojenja hidroelektrane počeli su se smanjivati. Otjecanjem vode kroz otvoreni temeljni ispust konstantno se, mada je to djelovalo presporo, smanjivala razina vode u jezeru. Svaki ispušteni kubik iz jezera u Cetinu značio je manji pritisak na oštećenu branu. Za dan, dva, tri angažirani na spašavanju brane su odahnuli te su objavili: Prestala je prijetnja od rušenja brane. Srpski zločinci nisu uspjeli u svom naumu, nije im uspio pokušaj da pobiju 20 tisuća nedužnih civilnih stanovnika u porječju rijeke Cetine nizvodno od brane Peruća i tako ostvare najveći genocid na tlu Europe poslije 2. svjetskog rata.
Srpski okupatori nikada se više nisu vratili na branu. U akciji poslije miniranja hrvatske snage ovladale su sa 140 kilometara kvadratnih oslobođenog prostora. Umjesto u Hrvacama, nova crta razdvajanja uspostavljena je između naselja Maljkovo i srpskog uporišta u selu Otišić. Ta je linija zadržana još preduge dvije i po godine, do vojnoredarstvene akcije "Oluja", kojom su protjerani okupatori i zauvijek izbrisana srpska paradržava s prostora Hrvatske.