Reporteri Nautičkog jedra sa stanovnicima najveće delte u Hrvatskoj koji su im otkrili tajne lokalnih delicija
Cilj je bio da brod Nautičkog jedra ove godine uđe u Neretvu, prvi put. I u tome smo uspjeli. No, ne baš daleko. Već nakon ušća zaustavio nas je Rogotinski most, čiji graditelji nisu predvidjeli da će se jedrilica visokih jarbola kretati ovuda. Vezali smo se netom prije mosta, gdje je bio stari vez koji su nekad koristili mini tankeri za gorivo, donosi Jutarnji list
Vidi se da ga je zub vremena opako nagrizao, nema bitvi, tek su stare, zahrđale sajle o kojima, nažalost, nitko ne brine jer nisu komercijalne. U Neretvu ulaze manji brodovi koji imaju osiguran dobar vez u Opuzenu, pa je ovaj, jadan, pomalo zaboravljen, no nama je poslužio. Nema veze, prebacujemo se na tradicionalniji, vrlo udoban način prijevoza - jednu od tipičnih neretvanskih lađa.
Iz rijeke u lonac
Njome vješto upravlja legendarni Neretljanin Ivan Marević Tota, a domaćin nam je jedan od najpoznatijih opuzenskih ugostitelja Pavo Jerković.
- Gdje ćemo? - pitamo.
- A u lov na jegulje - odgovaraju, čudeći se što i pitamo.
Dok Tota spretno upravlja lađom, Pavo nas, već na brodu, nutka domaćim pršutom, sirem, vinom i maslinama.
- Da nešto prigrizete prije lova - kaže.
Objašnjava nam kako smo sada usred delte Neretve, gdje više "nema civilizacije". Pristup je moguć samo brodom i to baš ovom, bazičnom neretvanskom lađom. Stižemo do prve vrše. Unutra je desetak jegulja. Nije loše, ali nije baš ni najbolje. Tota ih vješto vadi. Skliske su, treba paziti da koja ne pobjegne jer svaka je vrlo vrijedna.
Neretva izvire na nadmorskoj visini od 1095 metara, ispod planina Zelengore i Lebršnika u BiH, i kroz tu zemlju protječe u dužini od 205 km, a posljednjih 20 km teče kroz Hrvatsku. Od ukupne površine porječja u Hrvatskoj je 430 km2. Od izvora prema ušću prvotno teče od jugoistoka prema sjeverozapadu, tvoreći tako i sjevernu granicu Hercegovine. Nedaleko od Konjica i ramskog kraja skreće prema jugu i teče u smjeru sjever - jug. Njene pritoke u gornjem toku su Kalinovička Ljuta, Rama, Rakitnica i Konjička Ljuta s desne te Lađanica, Župski Krupac, Bukovica i Bijela s lijeve strane, kao i Krupac, Trešanica, Idbarčica (Baščica), Kraljuščica i Neretvica. U donjem toku to su Bregava i Trebižat.
Od Opuzena se dijeli na 12 rukavaca, od kojih su tri protočna. Plovna je od morske obale do Metkovića, odnosno 20 km, a u Jadransko more utječe u blizini Rogotina i Ploča. Baš tamo gdje smo "zapeli", ali i gdje je idealna, boćata voda za brojna morska blaga.
U donjem toku Neretve dvije su struje: jedna teče k moru i slatkovodna je, a druga teče u suprotnom pravcu i pod utjecajem je mora i plime, zbog čega je u Neretvi vidljivost ponekad samo 15-ak centimetara, doznajemo.
Tko nije okusio brujet od žaba i jegulja, nije posjetio Neretvu. Taj se specijalitet inače može pronaći tek u ponekom restoranu u drugim dijelovima Dalmacije i u Zagrebu, ali kvalitetom i svježinom nijedan se ne može mjeriti s ovim namirnicama koje su, ali doslovce, iz rijeke završile u loncu. Česte su ribarske večeri posvećene ovoj deliciji. Kao i u drugim dijelovima hrvatskog juga, i ovdje je nekoć vladala glad. Žabe i jegulje, pripremljene po prastarim receptima tadašnjih mama i baka, prehranile su ovaj kraj. Kako to već biva s hranom koja je nekad bila sirotinjska, poput pizze u Italiji, jegulje i žabe danas su "institucija" i nezaobilazna delicija svakog posjetitelja neretvanskog kraja.
Jegulje su još žive dok ih Tota, jednu po jednu, stavlja u kantu. Idemo dalje. Treba brzo stići u restoran kako bi se sve odmah pripremilo.
Još smo ranije doznali kako jegulja u Neretvi ima sve manje. Pojavio se, naime, predator koji Neretvu pomalo, ali uporno osvaja. Iako izgleda prekrasno, plavi morski rak velika je prijetnja, a u Neretvu je stigao u balastnim vodama velikih brodova te se brzo razmnožio. Ovaj deseteronožni rak impozantnog oklopa i atraktivnog izgleda pravi je agresivac. Ubraja se među 100 najgorih invazivnih vrsta u Mediteranu jer može uvelike utjecati na biološku raznolikost područja koje naseli te zadati glavobolje lokalnom ribarstvu i akvakulturi.
Borba za stanište
Naime, plavi rak je svejed, a tipična hrana su mu mekušci, rakovi, male ribe i alge, koje su mu ujedno i glavni izvor hrane.
U borbi za stanište i hranu može utjecati na smanjenje populacije zavičajnih rakova, kao što je to slučaj na području delte Neretve, gdje potiskuje zavičajnog boćatog raka. Ujedno ovi rakovi imaju visoki reprodukcijski potencijal, toleranciju na visoki salinitet i visoku temperaturu vode. A opet, nevjerojatna su delicija. Kako smo se opredijelili da ove godine ekologija bude ključna tema Nautičkog jedra, morali smo brzo djelovati u cilju spasa Neretve od ove nemani. O tome nešto više kasnije.
Stižemo u Jerkovićev restoran. Vješte djelatnice u kuhinji ne čekaju ni sekundu. Jegulje se još migolje, ali uskoro su dekapitirane i u rekordnom roku očišćene. Reže ih se zatim na šnite debljine tri centimetra. Spremne su za krčkanje u vrhunskom brujetu, uz dodatak unaprijed pripremljenih žabljih krakova.
- Ulovio sam i plavog raka - kazuje nam Pavo, inače i vlasnik hotela i restorana Hotel Villa Neretva. Vraćamo se na temu ekologije. I kad je sve stiglo na stol, stvarno je bilo teško reći tko je u pravu, ljudi koji žele očuvati jegulju za sebe ili plavi rak koji ju proždire. Jer, jegulja je fantastična. Mekana je "ka i duša", a umak od povrća koji stiže uz nju naprosto nas vuče da ga moramo "toćati" domaćim kruhom, piše Jutarnji list.
No, kad je rak bio poslužen, malo smo se prepali. Velika je to i lijepa beštija, ali dali smo sve od sebe kako bismo barem koji primjerak uklonili iz ove prelijepe rijeke. Recept je, kažu nam, jednostavan, kuha se baš poput svakog drugog raka, hlapa, jastoga, a poslužuje se u crvenom umaku.
- Ali, ovo je samo za vas, nije nam još na meniju. Iako ga je sve više, ljudi se slabo opredjeljuju nuditi ga gostima - objašnjava nam Pavo.
Klimatske promjene
Postojanje plavog raka u Neretvi, zaključujemo, samo je još jedan dokaz klimatskih promjena i pojave sve više invazivnih vrsta u Hrvatskoj. Od prvog zapažanja plavog raka u hrvatskom dijelu Jadrana, 2004. godine na ušću rijeke Neretve, do danas je na tom području njegova populacija uspostavljena, a najbrojniji je u jezeru Parila. Sve više ih ima i na ušću Cetine. Prvi put je zabilježen 2014., a viđen je u velikom broju u donjem toku zaštićenog krajobraza Kanjon rijeke Cetine, zapisalo je Otvoreno more još 2021.
Borba protiv ovako zahtjevnog protivnika teška je, ali ne i nemoguća. Dovoljno je zavezati ubrus oko vrata, opremiti se kliještima i "navaliti". Pročuje li se da je delicija, brzo ćemo ga se riješiti, smiju se naši domaćini. Stoga, kada dođete u Opuzen ili Metković, bez moralne dileme naručite plavog raka, netko će vam ga već uloviti. Dok ćete uživati u njegovu mesu, osjećat ćete se dobro jer znate da pomažete očuvanju Neretve.
