”Dvije godine nakon dijagnoze karcinoma dojke i odrađene borbe koja uključuje kemoterapiju, dvije zaraze koronavirusom, tri operacije i nekoliko hospitalizacija, sebi sam rekla da ću ovako završiti priču o tome.
Hodat ću kao što sam hodala kroz bolest. Koliko ću uspjeti ne znam. Samo znam da želim izvući dobro iz lošega, pomoći sebi da se vratim u normalu i nadam se pomoći još nekom tko se bori ili će se boriti sa sličnom bolesti. Jer, i meni bi pomogla na početku priče ovakva pozitivna luda glava.”
Ovako glasi objava Ane Tičić Bukvić, 48-godišnje Zadranke objavljene u Facebook grupi Via Adriatica. Grupa “Preko Jadrana” povezuje ljude koje zanima najduža pješačka staza u Hrvatskoj, “mega long distance trail”, zapravo one koji su prošli taj nevjerojatan put duži od tisuću kilometara, ili se tek pripremaju prijeći ga, piše Slobodna Dalmacija.
Via Adriatica povezuje krajnji jug Hrvatske, Prevlaku, sa zapadom, odnosno Kamenjakom u Istri. Ana se na avanturu života odlučila kako bi sama sebi dokazala da je pobijedila zloćudnu bolest.
– Prije dvije godine, baš u ovo vrijeme, napipala sam nešto u desnoj dojci. Tvorevina je već bila poprilično velika, nekih četiri puta četiri centimetra. Brzo je rasla zbog izloženosti velikom stresu i ružnim životnim situacijama koje su mi se u to vrijeme dogodile. Kvržicu nisam mogla prije napipati jer je bila na nepristupačnoj poziciji.
Krenule su pretrage, jedna za drugom, a ubrzo je uslijedila i dijagnoza – karcinom dojke. Sreća u nesreći je bila što, iako je rak bio velik, nije metastazirao – govori nam Ana, koja je u listopadu 2020. godine primila prvu kemoterapiju.
U bolnici su joj rekli da hodanje pomaže za lakše podnošenje kemoterapije te je nakon prve primljene kemoterapije, blijeda i iscrpljena, otišla prošetati. Napravila je šest kilometara.
Dogovor sa sobom
– Čovjek u tim šetnjama ponovno počne osjećati miris mora i borova. Sve ti je tako lijepo i pitaš se zašto to do sada nisi primjećivao. Tijekom svojih šetnji puno sam razmišljala. Tako sam odlučila pokušati proći Via Adriaticu. Dogovorila sam se sa samom sobom da ću jednom, kad sve ove ružne stvari budu iza mene, otići na avanturu života – prisjeća se Ana, koja ima planinarskog iskustva. Naime, od 1976. je članica PD “Paklenica”, društva kojemu je njezin djed jedno vrijeme bio predsjednik.
Koliko će joj vremena trebati za “long trail Via Adriatica”, ne zna. Potpuno zdravim ljudima treba pedesetak dana, ali ona će ići polako. Onoliko koliko bude mogla, ne forsirajući svoje tijelo. Tijelo ipak treba slušati, kaže Ana koja o zdravlju zna dosta kao stomatologinja Doma zdravlja u Starigradu Paklenici.
– Ne stavljam pred sebe nikakva ograničenja niti postavljam velike ciljeve. Kako je rekla Tatjana Šavrović, prva žena koja je sama u zimskom periodu prešla Via Adriaticu, “računam da tijelo pamti”. Tako i ja! Zbog nedavne ozljede u posljednje vrijeme nisam mogla raditi neke vježbe i pripreme, ali računam da je tijelo zapamtilo brojne šetnje i planinarenja koja sam odradila proteklih godina.
Nedavno sam bila i na Velebitu, da vidim kako mi ide penjanje na višim nadmorskim visinama s teškom opremom. I ne mogu reći da mi je bilo lako... – iskrena je Ana, koja svoju šetnju Via Adriaticom počinje na krajnjem jugu Hrvatske, iz Konavala.
– Početak Via Adriatice s juga je laganiji i dionice nisu tako teške. Računam da ću putem graditi svoju snagu. Osim toga, jedno sam vrijeme živjela na jugu tako da tamo imam jako puno prijatelja. Prvi dani će biti veseli i emotivni zbog brojnih susreta, a vjerujem i da ću se, uz prijatelje koji će me prvih dana pratiti, lakše naviknuti na novu situaciju – ističe Ana.
Put na koji kreće sama financira, sponzora nema, niti ih je tražila. Već duže vrijeme skuplja tešku opremu koju će cijelim putem morati nositi na leđima. Vjeruje kako će je na putovanju pratiti brojni “trail anđeli”, osobe koje usput na razne načine pomažu da dođete do kraja putovanja.
Šator na leđima
– Na leđima nosim šator i spremna sam spavati u divljini, ali “trail anđeli” vam pomažu, pa nekad ponude smještaj, nekad hranu ili vam operu odjeću. Ili kod njih napunite uređaje koje nosite… Na putu postoje i planinarska skloništa, i tu znam da me čeka čista voda. Moram znati i koliko ću dana biti izvan civilizacije kako bih znala koliko hrane trebam ponijeti.
Najčešće se nosi dehidrirana hrana koju “aktivirate” toplom vodom, a u ruksaku je i malo kuhalo. Nosim i podlogu za spavanje, ceradu za šator, kabanicu, malo higijene i lijekova, nož, sprej protiv divljih životinja i koju petardu za takve slučajeve.
Uzet ću i planinarske štapove, neku vrstu elektrolita i, naravno, dovoljno vode – govori Ana, koja je u torbu spremila dva punjača i dva mobitela sa skinutim kartama Via Adriatice.
Javljaju mi se žene
– Navigacija će me voditi putem, a savjetovat ću se i s ljudima koji su nedavno prošli stazu i koji će mi dati savjete o planinskim putovima. Ljudi unutar Via Adriatice su jedna velika obitelj i u svakom trenu spremni su vam pomoći.
Kada sam svoju objavu podijelila u grupi Via Adriatica, javio mi se veliki broj ljudi zahvaljujući na tome što sam odlučila ispričati svoju priču i upustiti se u ovu avanturu. Pored njihovih hvalospjeva osjećam se ko mrvica, ali vidim da je ova moja ideja već nešto napravila.
Javljaju se žene koje imaju rak i koje se nadaju da će jednog dana moći napraviti isto što i ja. Hodat ću za njih i za sve one koji su u situaciji koja izgleda kao da nema rješenje – ističe Ana, dodajući kako ju je pomalo i strah svoje životne avanture. Ali tako mora biti, kaže, jer mora zadržati respekt prema planini i vremenskim uvjetima.
Dvije godine me gledali bolesnu
– Najvažnije je da se sama sa sobom dogovorim, ne smije me biti strah neuspjeha, te je odluka o odlasku i početak ovog traila već uspjeh za mene. Dat ću sve od sebe pa ćemo vidjeti što me čeka. Obitelj mi pruža veliku podršku. Dvije godine su me gledali bolesnu, ali oni znaju da imam puno planina u nogama i da mi planinski masivi nisu nepoznat teren.
Nepoznati teren je jedino samoća, ali putem će mi se pridruživati prijatelji kad budu mogli. Pogotovo na nekim teškim dionicama – veli Ana, koja je razgovor za “Slobodnu” iskoristila kako bi se zahvalila cijelom timu u Općoj bolnici Zadar, koji su se u razdoblju korone lavovski borili za svakog pacijenta, i Odjelu abdominalne i plastične kirurgije u Dubravi te svim njihovim zaposlenicima.