GORAN SUKNO JE PODIGAO POKAL Znate li tko je sve nosio kapicu Juga kad je prije točno 35 godina osvojio posljednji naslov prvaka bivše države?

To je, ako se ne varam, bila moja zadnja sezona u Jugu. Krajem te 1985. godine, u prosincu, sam otišao u vojsku. Možda sam igrao u prvih nekoliko kola nove sezone, ali nakon što sam odslužio vojsku, pošao sam u Italiju, te tamo nastavio karijeru – prisjetio se Goran Sukno posljednjeg Jugovog naslova prvaka Jugoslavije osvojenog 1985. godine, dakle, prije 35 godina, i to je upravo on, kao kapetan, podigao pokal prvaka nakon utakmice posljednjeg, 22. kola, protiv Crvene zvezde u Kuparima, koja je odigrana 20. travnja te 1985. godine.

- Koliko je već prošlo, punih 35 godina. Puno, baš puno. Sjećam se kako smo mi 1980. osvojili naslov prvaka na koji se čekalo gotovo 30 godina, a te iste godine i naš prvi naslov prvaka Europe. Sjećam se kiksa protiv Spandaua na startu finalnog turnira Kupa prvaka u Kuparima, ali je nakon toga njemački prvak izgubio, te smo mi dobili novu priliku, koju nismo propustili. Svi se sjećaju one naše velike pobjede protiv Vasasa 8:2. Prije toga smo dobili Grke, Ethnikos. Potom smo bili prvaci države 1981., pa 1982. i 1983, te te 1985. godine. Da, a nakon toga više nismo osvajali naslov prvaka Jugoslavije te smo na novu titulu čekali 15 godina kad smo 2000. osvojili po prvi put naslov prvaka Hrvatske.

Listamo izvješća s utakmica zadnjeg kola prvenstva Jugoslavije te 1985. godine. Jug je osvojio 41 od moguća 44 boda, Partizan je bio drugi s 36 bodova, POŠK treći s 33, četvrti Kotor s 30 bodova...

- Što piše, tko je sve igrao tad za Partizan? Milorad Krivokapić na vratima, da, a Aleksandar Šoštar je tad bio drugi vratar. Tad je još za POŠK-a igrao Milivoj Bebić, zatim Deni Lušić također, Željko Kaurloto je bio također jedan od najboljih strijelaca lige. Stoji, oni su nam bili najveći konkurenti, tablica to pokazuje, međutim, mi smo imali stvarno odličnu momčad te nije bilo dileme. Mi smo trebali i 1984. godine osvojiti naslov prvaka, a ne Partizan. Kiks je bio što smo pošli na turneju u Australiju. Tad smo nakon povratka iz Australije izgubili prvu utakmicu od Kotora u Podgorici. Toga se dobro sjećam, i to nas je na kraju koštalo gubitka naslova. I te godine smo bili daleko najbolji, ali, kažem, kiksali smo, pogriješili, i tu grešku, loš početak sezone, poslije nismo uspjeli ispraviti. Ali, te 1985. godine nismo dozvolili pogrešku. Tih pet, šest godina, od 1980. do 1985., bili smo daleko najbolji. Treba bit iskren te reći kako, kad se sve pogleda, nismo osvojili trofeja koliko smo trebali. Izgubili smo to jedno prvenstvo, koje nismo trebali. Samo smo dva puta uzeli Kup Jugoslavije. U Europi smo znali ispast od Košica u Dubrovniku.

Pokojni Trifko Banđur, koji je bio trener 1980. kad ste nakon 29 godina osvojili naslov prvaka Jugoslavije, potom prvi naslov prvaka Europe, znao je reći kako ste bili generacija koja se nije potvrdila u Europi te kako je ostao dojam da je taj uspjeh 1980. godine ostvaren slučajno.

- Stoji, pogotovo kad se pogledaju ti naši nastupi u Kupu prvaka. Tu smo trebali biti uspješniji, a mi nakon tog naslova 1980. nismo više igrali u niti jednom finalu Kupa prvaka. Tek smo 1984. igrali, ali izgubili ono finale Kupa pobjednika kupova od Dinama iz Moskve kad je već nakon prve utakmice u Moskvi bilo jasno kako nećemo osvojiti taj trofej. Danas kad gledaš sastav Partizana te 1985. godine, stoji, bio je tu uz Krivokapića još danas poznatih imena, međutim, tad su oni bili mladi. Tek kasnije su postali vrhunski igrači, te ostvarili rezultate koji su sjajni. Isto to vrijedi i za neke druge momčadi te sezone, dok smo mi u Jugu imali sjajno posloženu momčad. Bio je to spoj iskustva i mladosti, a jedni i drugi kvalitetni. Bio je te 1985. s nama i Slobodan Trifunović, koji je u nas došao par godina prije. Zatim, naravno, Veselin Đuho, koji je bio naš prvi strijelac, pa Antonio Milat, Niko Matušić, Pavo Miljanović... Potom ti mladi, a odlični igrači. Josip Vezjak je bio sjajan. Bio je tu Maro Bijač, pa Tomica Boras, koji je 1983. godine postigao onaj famozni špric u finalu Kupa protiv POŠKa. Igrali smo u Zrenjaninu. Igrali su se produžetci. Boras je ušao s klupe jer je bilo puno isključenja. Pobjego je u kontru. Očekivali smo kako će ‘zacimati’ Antu Bratića, a on njemu loptu ‘kroz glavu’. Nama je branio Jakša Bošković, a imali smo i Mladena Raka. Nešto slično se u Juga dogodilo i krajem 70-ih, a što je donijelo te prve trofeje 1980. godine. Tad smo Đuho, ja, bili mlađi, a imali smo odlične starije igrače: Luka Vezilića, Đura Savinovića, Ivicu Dabrovića... To je idealno za napravit pravu momčad, a to smo mi imali i te 1985. godine kad smo osvojili taj posljednji naslov prvaka Jugoslavije. Poslije toga, kažem, otišao sam ja, otišao je Milat, pa i Trifunović... Iduće godine, 1986., Kotor je osvojio naslov nakon čega su u nas prešli Emil Nikolić i Zoran Nikčević pa je bilo ‘vuci, potegni’, mogu li prijeći u nas ili ne. Kotor se žalio, te se čekalo da zaigraju za nas. Otišao je potom, ako se ne varam, i Vezjak, brzo nakon Olimpijskih igara u Seoulu i Đuho. Partizan i Mladost su tih zadnjih godina bivše države, te splitski Jadran, vodili glavnu ulogu. Mi ne. Ako se ne varam Jug je još jednom izborio finale Kupa Jugoslavije, te igrao opet finale Kupa pobjednika kupova Europe, tad protiv Posillipa, ali nije u tih zadnji pet, šest sezona u bivšoj državi osvojio više niti jedan trofej. Na novi smo od tog naslova prvaka Jugoslavije 1985. godine čekali sve do onog nezaboravnog trijumfa u Kupu Hrvatske 1994. godine kad smo iznenadili Mladost, te u Zagrebu podigli trofej – prisjetio se Goran Sukno, koji se baš te 1994. godine, uoči početka sezone, bio vratio u klub. Ne kao igrač, već je postao sportski direktor, a tu dužnost je obnašao punih 18 godina.



Suknu je nakon 15:5 pobjede protiv Crvene zvezde u Kuparima u zadnjem, 22. kolu, Bojan Kurajica, predsjednik Udruženja vaterpolo ligaša uručio pokal prvaka.

- Bila je čast biti kapetanom Juga. Međutim, nije to moj prvi trofej, koji sam podigao kao kapetan. Ne sjećam se sad točno, ali kapetan sam bio već 1981. ili 1982. godine, točnije, naslijedio sam Đura Savinovića kad je on zaključio karijeru. Đuro je bio kapetan one nezaboravne 1980. kad je Jug prvi put bio prvak Europe, a prije toga nakon gotovo 30 godina prvak Jugoslavije – prisjetio se olimpijski pobjednik iz Los Angelesa 1984. godine i svjetski prvak iz Madrida 1986. godine.

ĐUHO PRVI, A MILAT DRUGI STRIJELAC JUGA
Dvadeset pobjeda, jedan neodlučan rezultat i jedan poraz, i to od Partizana u Beogradu u 19. kolu, kad je već bilo jasno kako će Jug osvojiti naslov. Pogodak razlika 250:175. Veselin Đuho sa 61 pogodak bio je prvi strijelac Juga, a četvrti strijelac lige. Drugi strijelac momčadi bio je Antonio Milat sa 46 pogodaka...

JUG PRVAK SFRJ 1985. GODINE
Jug je posljednji naslov prvaka Jugoslavije osvojio 1985. godine u sastavu: Jakša Bošković, Maro Bijač, Antonio Milat, Tomica Boras, Veselin Đuho, Luko Vuletić, Niko Matušić, Slobodan Trifunović, Goran Sukno, Ivica Dabrović, Pavo Miljanović, Josip Vezjak, Vinko Beran, Toni Miloslavić, Sreten Roganović, Đuro Šturica, Mladen Rak te Božo Vuletić, koji je počeo sezonu, ali je udaljen iz momčadi zbog nedolazaka na trening. Trener je bio Đuro Savinović, predsjednik Dubravko Cota, a tajnik Đuro Kolić