O Wimbledonu sam čitao i slušao, upijao sve ono što je godinama pisao Neven Bertičević u Sportskim novostima, govorio na HTV-u Mićo Dušanović, a na tenis terenima u Uvali Lapad pričao dubrovački međunarodni teniski sudac Marjan Pančevski.
Nema većeg teniskog turnira na svijetu od Wimbledona. Nigdje nema takve atmosfere kao na zelenoj travi i uokolo nje, u All England Clubu - znali su doajeni sportskog novinarstva, te naš međunarodni teniski sudac isticati: Grand Slam turniri se još igraju u Melbourneu, Parizu i New Yorku, ali samo je jedan Kraljevski Grand Slam, a to je Wimbledon. Nigdje se ne čeka u redu za ulaznicu danima, ne spava zbog toga uz zid All England Cluba…
Prvi put sam kroz vrata All England Cluba prošao prije trinaest godina. Hrvatska je 2007. igrala Davis Cup protiv Velike Britanije, koja je četvrti put u povijesti u Klubu ugostila prestižno natjecanje. Sjećam se, opraštao se Tim Henmann od tenisa. Nije se igralo na centralnom terenu, koji je u to vrijeme dobijao krov, trajali su radovi, već na terenu broj jedan. Bertičević, koji je prvi put s turnira iz Wimbledona izvještavao 1979. godine, i koji do te 2007. i tog ogleda Velike Britanije i Hrvatske u Davis Cupu u All England Clubu nije propustio niti jedan turnir, prvi put se izvan tog vremena prošetao klubom. Ništa, znao je reći tad, nije kao za vrijeme turnira. Tada navijači spavaju u vrećama čekajući red kako bi došli do ulaznice. Tad je tu kao u košnici. Gužva na svakom koraku. Svi najbolji su tu. I oni koji to žele biti.
Pančevski je pričao kako se za ulaz na Wimbledon nude bogastva, čeka danima, ne satima. Spava iza ograde. I nada se - ulaznici. Cesta oko Kluba je u to vrijeme poput auto kampa. Šatori na svakom koraku. Nekima je to dom za vrijema Grand Slama. Henmann se te 2007. u Wimbledonu oprostio od tenisa pobjedom protiv Hrvatske, koja se pak oprostila od Svjetske skupine, i to dvije godine nakon što je po prvi put osvojila prestižno natjecanje.
Pet godina poslije ponovno je tenis bio razlog dolaska u All England Club, ali opet to nije bio Wimbledon, treći Grand Slam turnir sezone. London je 2012. bio domaćin Olimpijskih igara. Teniski turnir je odigran na zelenoj travi. Naši, nažalost, nisu otišli do medalje.
U ljeto 2013. treća je bila sreća. Napokon u Wimbledonu - Wimbledon. Sedam godina je prošlo od te treće sreće. Glavni ‘krivac’ za dolazak u All England Club bila je ‘mala iz Lapada’, Ana Konjuh, i tako još četiri puta.
Zahvaljujući njoj imaš priliku vidjeti kako Rafael Nadal, bilo je to 2017. u očekivanju meča s Gillesom Mullerom, igra čovječe ne ljuti se te se - ljuti. Isto tako naći se u društvu svih velikana svjetskog tenisa. Legendarni Andre Agassija je znao sjediti satima na terasi gdje su stolovi jednog od dva restorana za igrače i njihovu pratnju (onog većeg), a odakle se pruža pogled na većinu terena. S nje se vide tereni broj 3, 12, 2 te 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10 i 11. Najbolje se može pratiti meč na ‘trici’. Ona je prva pod nosom. ‘Dvica’ je najdalje i jedino se s terase ne može vidjeti što se događa na terenu trećeg po veličini stadiona u All England Clubu. Centre Court, jedinica, dvica i trica su četiri stadiona koja imaju tribine sa svih strana. Dvanaestica ima tribine s dvije strane od koji je tribina iza suca dosta veća nego tribina nasuprot gdje su tek tri reda tribina. Na terenima 4 i 8 s jedne strane su po tri reda tribina, a s druge po jedan red klupa i to ne cijelom dužinom terena. Uz teren 7 i 11 su s jedne strane dva reda tribina, a s druge strane po jedan red klupa. Na jednu klupu mogu sjesti četiri gledatelja. Negdje se natiska i jedan više. Samo klupe, po jedan red sa svake strane, imaju preostala četiri terena u dijelu između Centralnog terena, ‘dvice’, ‘dvanaestice’ i ‘trice’. To su tereni broj 5, 6, 9 i 10. Ostali prate mečeve s noga. Jedno je igrati na Centralnom stadionu, ‘jedinici’, ‘dvici ili trici, pa donekle i na dvanaestici. Na četiri najveća nećete čuti kako uz teren, usred meča, se radi. Čistači odvoze kantu sa smećem, konobari guraju kolica s pićem ili hranom.
Tamo ne možete čuti ljude kako razgovaraju, dovikuju se, dok šetaju uz teren – znala je reći Iva Majoli, hrvatska Grand Slam pobjednica. Osvojila je Roland Garros 1997. godine. Te iste godine je igrala četvrtfinale Wimbledona. To je bio njezin najbolji rezultat na ‘svetoj travi’.
Šesti 'glavni' teren u Wimbledonu je teren broj 18, a on je priča za sebe. Poprište je to povijesnog meča, najdužeg u povijesti tenisa. Od kada se do kada igralo, koliko je ukupno trajao, koji je bio rezultat i tko je igrao. Sve to piše na ploči, koja je 'spomenik' na zidu ‘osamnaestice’. Koliko god puta prođete pokraj 18-ice, svaki put pogled ode prema podsjetniku kako su tu 22. lipnja 2010. svoj meč počeli John Isner i Nicolas Mahmut, a završili ga dva dana poslije. Na terenu su proveli čak 11 sati i 5 minuta. Odigrali su 138 gemova u petom odlučujućem setu. Meč je 22. lipnja prekinut nakon 2:2 u setovima. Kako se dan poslije peti set igrao do 59:59 te je opet zbog mraka prekinut. I onda nastavak do povijesnih 70:68 za Isnera.Taj meč drži čak jedanaest teniskih rekorda!
Ploča istog oblika nalazi se i na zidu Centralnom terenu, ali ona je podsjetnik kako je glavna pozornica Wimbledona izgrađena 1922. godine! Za ući na Centralni teren nije dovoljno imati samo akreditaciju ili ulaznicu za ulaz u All England Club. Za svaki meč na Centralnom terenu je posebna ulaznica. Isto vrijedi i za ‘jedinicu’. Tko god je jednom pokušao doći i pogledati meč na Wimbledonu, zna koliko je teško nabaviti kartu za ući u All England Club, a kamo li se naći na tribinama Centralnog stadiona. Oni najuporniji znaju danima čekati u redu, kampirati kako bi stigli u priliku kupiti ulaznicu i tu priliku imaju tek kad netko napusti All England Club, kad se zabilježi kako je izašao, tek tad se otvara mogućnost da netko drugi uđe.
Tko ima tu sreću da kupi ulaznicu, ako je prije 17 sati uspio ući, platit će punu cijenu. Tko uđe iza 17, tada je ulaznica jeftinija. Međutim, i dalje je cijena nekoliko stotina kuna, ovisno koji dan ste stigli na red, a to je ulaznica samo za pratiti mečeve, koji se ne igraju na četiri glavna stadiona. Na tim terenima je u drugom tjednu Wimbledona teško vidjeti poznata lica. Uglavnom se mogu pratiti nastupi budućih zvijezda svjetskog tenisa. Ali, bez obzira na to, opet je neopisiva gužva.
Iako se u Wimbledonu rijetko što mijenja, i to ne godinama, već desetljećima, unatrag nekoliko godina morali su tiskati nove knjige. Ako ni zbog čega, onda samo zbog jednog podatka. Ne igra se više treći Grand Slam turnir sezone na 19 terena. Naime, nema više terena broj 19 (u Wimbledonu nikad nije postojao teren broj 13). Centralni teren je centralni teren, a svi ostali imaju broj. Na mjestu gdje se nekad nalazio teren broj 19, a bio je prvi do terena broj 1, sad je restoran. Veći dio je natkriven. Posjetitelji All England Cluba od 2017. uživaju na mjesta gdje su se igrači dobro oznojili za svaki poen do 2016. godine.
Ostalo je, kažu isto. U dva tjedna se otvori gotovo 30 tisuća boca šampanjca, pojede se isto tako, 30 tona jagoda. Svaka porcija, šest, sedam jagoda sa slatkim preljevom, košta oko 30-ak kuna. Stotine tisuća kolača, sendviča, milijuni napitaka, čaja i kave…
Doći u Wimbledon, a ne probati poslasticu, jagode sa šlagom – znaju reći - kao da niste bili u Wimbledonu.
KIŠA PADA...
Kiša, bez koje je Wimbledon nezamisliv, ‘istjera’ na terene mnoge. Jedni rastavljaju mrežu, drugi razvlače ‘kabanicu’. Nevjerojatna je brzina kojom se pokriju tereni. Isto je i kad kiša završi. Za minutu je sve spremno za povratak igračica i igrača na teren.
PRVA NEDJELJA
Nakon šest radnih dana – (prva) nedjelja je u Wimbledonu je neradna. Vrata All England Cluba su tad zatvorena za posjetitelje, tek se može ući s akreditacijom. Na terenima na kojima se igra treći Grand Slam turnir sezone nema ni mreže, a kamo li igračica i igrača. Njih se moglo vidjeti samo na 22 terena za trening. Na sceni su tad čistači, vrtlari. Treba sve pospremiti, popraviti za drugi završni tjedan. Bilo je zanimljivo vidjeti koliko su samo novog cvijeća donijeli!
GLAVA BOLI ZAŠTITARE
Najveća imena svjetskog tenisa uglavnom igraju na centralnom terenu i na terenu broj jedan. Njih je teško vidjeti kako prolaze u pratnji zaštitara kuda prolaze i posjetitelji All England Cluba. Ukoliko se to ipak dogodi, tada nastaje neopisiva strka. Svi se žele slikati, dobiti autogram. Tada najviše glava boli zaštitare, koji se dobro oznoje u tom trenutku.
