Piše: Ivo Dragić
Čovjek sam koji zna čut iskrenu kritiku i prihvatit je. Ovo sve rečeno o dubrovačkom rukometu u zadnjih nekoliko mjeseci moglo se riješit strpljenjem od tjedan dana, ili razgovorom, o svemu, u klubu, jer tamo nije bilo i nema tajni. Pa i moj odlazak bio je izvjestan. Zbog toga se danas i obraćam i objavljujem svoju ostavku. Odlazim s mjesta predsjednika kluba.
Prvo, jer takav je bio dogovor s ljudima koji su trebali preuzet vođenje kluba u travnju. U onakvim burnim vremenima nisam ih mogao izlagati za nešto u čemu nisu sudjelovali i ništa ne znaju.
Drugo, ovako se više ne može vodit klub, kada se ništa ne zna. Pred nama je nova natjecateljska godina, novi sustav natjecanja i svi klubovi se pojačavaju i pripremaju za sezonu. RKHM Dubrovnik već pet mjeseci nije dobio ni lipe od Dubrovačkog saveza športova, a ne zna se ni kad će dobit, što je neprihvatljivo i svi kažu protuzakonito. I pored tri naša zahtjeva za obrazloženjem nismo dobili nikakav odgovor, a nismo pozvani ni na razgovor, da pokušamo razjasniti nastalu situaciju. Inače, sportski savezi su osnovani da klubovima pomažu a ne otežavaju rad.
Treće, klub nisam želio prepustiti skorojevićima, koji su lažima i konstrukcijama namjeravali preuzet klub, koji su svakodnevno razrađivali strategiju, kako napast mene, moj rad, moje suradnike i klub misleći da poznaju sport i djelovanje kluba. Kad su uvidjeli da im ne ide kako su zamislili proradile su niske pobude jala i osvete. Nisam želio prepustit klub onima kojim je sve bilo poznato (tko što i koliko) i kojim je sve štimalo u klubu 2018, 2019. i 2020. a 2021. ne valja ništa, ne valjaju treneri, ne valja rad s mlađim dobnim uzrastima, ne valjaju termini. Prijavili su mene Državnom odvjetništvu, a klub Poreznoj i Državnoj upravi. Lažno su prijavili sina i mene da smo inicirali incident u dvorani, srećom nadzorne kamere su ih demantirale a sud nas oslobodio. Nisam želio prepustit klub onima koji su uvodili pojave neskladne sportu, između ostalog alkohol u svlačionici i kombijima te klađenje na vlastite rezultate.
Četvrto, preodgovoran sam i previše volim rukomet da bih sebe stavljao ispred kluba. Ako sam ja problem, onda smo problem riješili. Ovo su zasigurno najteža vremena za klub a je ne želim biti kočnica dubrovačkog rukometa. Nakon 20 godina igranja i preko 30 godina što sam u vodstvu kluba, moram priznat da sam se zasitio odnosa, pogotovo u ovoj krizi i umorio od svakodnevnih problema s kojim sam se susretao u klubu i oko kluba. Želio sam prepustit mjesto nekom mlađem, jer na mladim svijet ostaje. U klubu sam od 1977. godine. Bio sam igrač, bio sam trener, pa tajnik, pa dopredsjednika i na kraju predsjednik. Slobodan sam reći da sam održao klub tijekom Domovinskog rata, tijekom svih kriznih vremena, prošao i ovu „balvan revoluciju“ održavši status premijer ligaša. Ovo zadnje bilo je jako teško, najteže, jer je ovo bio atak na mene, na moj rad a najviše na klub. Ljudi se po djelima cijene, a ja sam u rukometu i sportu preko 40 godina. Imao sam i vremena i prilika. I ostavio sam trag. Dobio sam Državna nagradu Franjo Bučar za iznimne doprinose u sportu. Nije tu, u Dubrovnik, došao slučajno pokojni zlatni olimpijac Zlatko Saračević, niti Silvio Ivandija, trener reprezentacije s europskim zlatom, niti je slučajno klub ušao u premijer ligu, niti je Dubrovnik slučajno predložen za domaćina Svjetskog rukometnog prvenstva 2025. godine. Sve su to moja djela.
Zahvaljujem se i najbližim suradnicima Ivici Graniću, Anti Lagatoru, Mateu Šanji, Vedranu Abramoviću i prijateljima a posebno Mariu (Bracu) Zvonu koji su u tim momentima bili uz klub i mene. Svo ovo vrijeme obitelj mi je bila najveća uzdanica i žao mi je što su u ove nemile događaje i oni bili umiješani, a pomagali su klubu znajući koliko to meni znači. Moram ovdje nabrojit: Luku Morovića, Kristijana Raguža, Kristijana Janđela, Luku Bevandu, Ivana Alamata, Tonia Jakića, Nedjeljka Jurkovića, Samida Mekića, Denisa Topuzovića, Nikšu Tothortia, Petra Bazdana, Petra Buruma, Pera Kosovića, Matea Njirića, Antonia Lopinu, Gabriela Andrića, Iva Kristovića, Antonia Tomića, Maroja Purina i Luku Prnjata, igrače koji su se odazvali pozivu, i koji su spasili svoj voljeni klub i koji će ostat zapisani zlatnim slovima u povijesti RKHM Dubrovnika. Oni su bezrezervno stali u obranu boja kluba nasuprot iskusnih premijerligaških igrača jer nam je prijetilo izbacivanje iz lige, zbog neodgovornog neodlaska pojedinaca na prvenstvenu utakmicu protiv RK Bjelovara.
Prilika je da novi ljudi nastave gdje sam stao i želim im svu sreću. Naravno ja sam uvijek tu sa svojim iskustvom, znanjem i poznanstvima. I u proteklom razdoblju „duboko smo orali“, dogovarali novog predsjednika, novog trenera, nova pojačanja. Eto, novom predsjedniku ostavljam da najavi veliko rukometno ime, ime novog trenera.
Siguran sam da će RKHM Dubrovnik sljedećih godina disat punim plućima i neki novi klinci nastavit će pisati povijest dubrovačkog rukometa.