Karlo Torbarina je iz Debeljaka, okolice Zadra. Rođen je 28. travnja 1996. godine. Brat Domagoj, koji je četiri godine stariji, prvi je stigao u Lapad. Potom je Domagoj otišao u BŠK Zmaj, i kad su ga zvali natrag, glava kuće Torbarina, Karlov i Domagojev otac, Bruno, pomislio je kako bi bilo lijepo da dva brata zaigraju skupa. Karlo je u to vrijeme bio u Vrbovcu. Na kraju se Domagoj vratio, a Karlo stigao. Bilo je to početkom veljače ove godine.
Igrali su skupa u županijskoj ligi, izborili povratak u Treću hrvatsku ligu, a da su braća složna vidjelo se tijekom priprema za novu sezonu. Prvo se ozlijedio Domagoj, a zatim i Karlo. Šalu na stranu, baš ih nije išlo te se još čeka kada će braća zaigrati skupa u južnoj skupini Treće hrvatske lige. Domagoj je, nažalost, još izvan terena. Morao je nakon ozlijede na operaciju. Stradali su mu 15-ak dana prije početka sezone prednji križni ligamenti. Karlu je u zadnjoj provjeri pred početak sezone, i to protiv BŠK Zmaj, ozlijedio koljeno. Domagoj bi se trebao, kaže Karlo, vratiti na proljeće, možda bude morao preskočiti još kolo, dva, tri, a Karlo, budući je ozljeda bila lakša od bratove, zaigrao je u 9. kolu jesenskog dijela te odigrao vrlo dobro završnicu prvog dijela.
- Suigrači su odlično ušli u sezonu. Ostvarili odlične rezultate. Potvrđuje to činjenica da smo u 12. kolu igrali protiv Hajduka II derbi u kojem smo pobjedom mogli preuzeti prvo mjesto. Nažalost, izgubili smo s 2:0 u Lapadu. Nezasluženo, s obzirom na prilike, događanja na terenu, pogotovo u prvih pola sata utakmice, pa i nakon što smo primili dva pogotka. Potom u 46. minuti ozlijedio se Hodžić, pukla mu je noga, a da toga nije bilo, vjerujem kako bi u nastavku nadoknadili zaostatak. Ozljede i kartoni su nakon te utakmice razlozi zbog čega na kraju nije još bolji rezultat. Krpali smo se neke utakmice jer je igrači kadar kratak. Ali, jesen smo zaključili na šestom mjestu s 26 bodova, osam manje od prvog, a tri boda manje od trećeg. Malo je tko očekivao kako ćemo biti tako dobri. I trener Franjo Domić je zadovoljan. Bilo bi lijepo kad bi ostali na okupu, a kad bi uz to doveli kojeg igrača, vjerujem kako bi uspjeli kraj sezone dočekati među tri, četiri najbolja – priča i priželjkuje Karlo uoči nastupa na državnom prvenstvu. Eto, neki dan pitanje za prijatelje koji su u sportu 24 sata: Koji je igrač GOŠK Dubrovnik 1919. osvojio Kup Hrvatske? Nitko nije znao. Koji je igrač Hrvatske osvojio broncu na državnom seniorskom prvenstvu i to kao junior? E, tada ni odgovora, a ni glasa. Svima veliki znak pitanja ispred glave, a onda pitanja i pitanja? Zar ima iti jedan igrač u GOŠK Dubrovnik 1919. koji je igrao u Prvoj hrvatskoj ligi? Kako netko može osvojiti broncu na državnom prvenstvu, u čemu?
Odgovor je Karlo Torbarina, ali nije to 20-godišnjak iz Debeljaka uspio kao nogometaš, već kao boćar.
- Kraj kuće u Debeljaku je boćarski teren. Bilo je to 2010. godine. Svaki dan sam gledao kako stariji igraju i tada me je jedan od njih pitao: 'Mali, bi li i ti probao?'. Tako sam počeo. Nakon toga sam svaki dan trenirao, sam bi došao na teren i bacao. Čak sam u jednom trenu zbog boćanja bio zapostavio nogomet. Išlo me, i 2012. godine dobio sam poziv za juniorsku reprezentaciju Hrvatske, a iduće godine sam bio prvak Zadarske županije, najmlađi, a najbolji na prvenstvu na kojem je bilo 56 igrača u disciplini bližanje i izbijanje u krug. Kao prvak sam osigurao plasman na državno, koje je bilo u Splitu. Kad je trebalo ići, a nisam bio u treningu, a nisam tad ni imao boće, odlučimo kako nećemo ići na državno. Ali, dan prije, posudio sam boće i odlučim ići. Tata me je vozio, a na tom državnom je igralo 16 najboljih u državi koji su to izborili kroz županijska natjecanja. Uglavnom, prvu sam dobio, drugu izgubio i onda u repasažu za proći među osam - nova pobjeda! Bilo je tada: „Koji je ovo mali u četvrtfinalu?“ Nitko nije znao za mene, sve stariji i iskusni igrači, a ja junior. U četvrtfinalu me čekao domaći igrač. Dobio sam ga s 24:23 te senzacija: junior osvojio medalju na državnom. Znate, u boćanju imaju dvije bronce. U polufinalu sam se borio s višestrukim svjetskim prvakom, Jurom Maglićem. Izgubio sam uvjerljivo, ali za treće mjesto sam dobio igrača splitske Nade i zauzeo treće mjesto u državi.
Tako je 'mali' Karlo, samouki boćar, 'diplomirao' na državnom prvenstvu. Nogomet je počeo igrati također u Debeljaku, ali je brzo otišao u Nogometni klub Zadar.
- Brat je imao isti put. Debeljak te Zadar. Ja sam šest godina, od 'tića' pa sve do kadeta, i u kadeta, bio kapetan Zadra. Sa 16 godina sam otišao u Raštane, tada najbolju momčad Treće hrvatske lige – jug. Debi sam imao na rođendan, uz poseban liječnički pregled sam dobio dozvolu za igrati. Dakle, na 16. rođendan sam zaigrao prvi put za seniore. Bilo je to u Kupu protiv Velebita iz Benkovca. Postigao sam pogodak.
Pola sezone proveo je u Raštanama. Potom prešao u Vrbovec, u Treću hrvatsku nogometnu ligu - zapad.
- Bili smo treći, a u ligi Dinamo II i Rijeka II. Igrao sam tu stopera i zabio tri pogotka,. Jedan sam dao protiv Rijeke II na Rujevici. Potom povratak kući. Polusezona za Sukošan u Županijskoj ligi. Tu sam igrao polušpicu te postigao desetak pogodaka. Vratio sam se potom u Vrbovec. Opet kao stoper, ali tada ekipa nije bila baš dobra. Predviđali su nam borbu za ostanak, a bili smo u sredini. I tada je stigao poziv iz Dubrovnika. Brata su kontaktirali. Ćaća je poželio da igramo skupa.
Potpisnik ovih redaka je dobio informaciju kako je Karlo igrao boće za Gorčinu iz Omiša, a nigdje u tom nogometnom putu nije bilo Omiša te sad pitanje, kako bi se utvrdilo je li informacija točna ili ne: Jesi li igrao boće za Gorčinu iz Omiša?
- Jesam, u Drugoj hrvatskoj ligi jug. To je bilo kad je Srđan Mladinić bio trener RNK Split. Bio sam kadet Zadra. Igrali smo protiv RNK Split i dobili 2:1, a ja sam postigao oba pogotka. Tada je Mladinić razgovarao sa mnom, jesam li zainteresiran da dođem u Split i probam. Bio sam dva mjeseca u RNK Split. Odigrao sam jednu prijateljsku utakmicu, postigao pogodak, pokazao se i onda je bilo da ostanem. Trenirao sam dva puta dnevno, Nažalost, stavljali su me na pozicije, koje nisam igrao. Na kraju su mi rekli da nema za mene mjesta. Vratio sam se u Sukošan, igrao za Zlatnu Luku koja je svoje utakmice igrala nedjeljom, a kako je Gorčina igrala subotom, onda je moglo i jedno i drugo. Trenirao sam boćanje u Debeljaku, u petak navečer bi sjeo u autobus te za Omiš i s ekipom na utakmicu. U subotu navečer, kad bi završilo boćanje, opet u bus te natrag doma da bi mogao sutra igrati za Zlatnu luku nogomet. I tako svaki vikend. U Gorčinu sam došao jer je Tonći Jerić tatin veliki prijatelj. Odlično su me svi primili: od doktora Željka Žužula, Tonćija Jurjevića i ostalih. S Gorčinom sam osvojio Kup Hrvatske i to se završnica Kupa Hrvatske igrala baš u Zadru.
Onda je otišao u Vrbovec, a to je mjesto nedaleko od Zagreba, ali ništa se nije promijenilo.
- Ha, tad je bilo samo malo drugačije, točnije bilo je obrnuto. Nisam mogao više igrati za Gorčinu jer je Vrbovec igrao svoje utakmice subotom te sam zaigrao boće za Zemunik koji je igrao u Županijskoj ligi, a gdje su se utakmice igrale nedjeljom. Problem je bio samo što u Vrbovcu nisam imao gdje trenirati boće. Sve ostalo je bilo isto. Nakon utakmice za Vrbovec sjedi sutra ujutro u autobus, kod kuće bi bio negdje oko sat, dva poslijepodne, a utakmice su počinjale u tri popodne. Doslovno je bilo iz autobusa na utakmicu.
I kako je bilo tada, tako je i sada. Nogomet (GOŠK Dubrovnik 1919.) igra u većini slučajeva subotom, a boće za Omladinac iz Vodovađe nedjeljom. Hrvatski boćarski drugoligaš Komolac je bio zainteresiran za Karla, ali to je otpalo jer je bilo nemoguće jedno i drugo igrati isti dan.
- Luka Hendića sam znao. Upoznali smo se na natjecanjima jer je on sudac u boćanju, dobar čovjek i odličan igrač. Upoznao sam i Miša Fjorovića i tako smo se dogovorili: Igramo! Ekipa je sjajna! Sad smo u sredini tablice, a Mišo i ja smo neki dan izborili u paru plasman na državno, koje je sad u Pazinu. Bili smo uspješni na županijskom prvenstvu.
Opet će Karlo biti u prilici boriti se za medalju na državnom, i nek se zna, nije prošao na državno samo u disciplini parovi klasično u kojoj je na županijskom bio treći, već u čak tri discipline. U disciplini klasično pojedinac igrao je finale županijskog prvenstva. Od njega je bolji bio samo višestruki svjetski i europski prvak Markica Dodig iz Metkovića. Medalju je uzeo na županijskom i u disciplini precizno izbijanje. I tu je bio drugi.