‘Sjećaš li se kako smo sredili Dinamo s Ladićem, Bobanom, Šukerom, Deverićem, zatim Ivićev Hajduk, pa Rijeku i Osijek...‘

Vazda je tako, čim se spomene GOŠK Jug, zatim ratni HNK Dubrovnik, eto milijun priča, sjećanja na dane kad su tisuće i tisuće gledatelja bile na Lapadu, kad je trening pratilo više ljudi nego se danas okupi gledatelja tijekom čitave sezone. Zatvorila bi se ulica uz Batalu, preusmjerili autobusi, svi su putevi bi vodili prema igralištu.

Dobro, to igralište, tj. ruglo od ‘stadiona’ je i dalje tu, ali nećemo sad o sramoti usred grada, činjenici kako je danas klub dno četvrtog ranga Lijepe naše (sad možemo računat, 10 prvoligaša, 12 drugoligaša, 16 trećeligaša, pet skupina četvrtih liga po 16 klubova, rezultatski, danas je klub na sto i nekom mjestu), a u bivšoj državi, koja je imala pet puta više stanovnika, bio je vrh drugog razreda, desetljećima TOP 10 najuspješnijih hrvatskih klubova uz napomenu, koju će vazda svi istaknuti, bio bi još i jači da je tadašnjem vodstvu Gradu bilo u interesu da ima prvoligaša, a nema tko ne ističe kako nije. 

Plus, godine prije fuzije, pa tih 80-ih kad je GOŠK Jug imao uspjeha i u Kupu, pa prva polovica 90-ih, a to je posebna priča - nogomet kad je ‘vrag bio iznad i oko grada’, a GOŠK Jug, tj. HNK Dubrovnik bio član prve povijesne sezone HNL-a jer je to po rezultatima u bivšoj državi zaslužio. I ne zaboravlja se, kako se nije moglo igrat na Lapadu, već je bio domaćin u Metkoviću, Zagrebu, te najviše puta u Blatu. Nogomet se tek 1. studenog 1992. godine vratio u grad. I opet pun Lapad...

Ali, sve to je nestalo vrlo brzo. Nismo dobili stadion, a izgubili smo klub. Sve skupa gotovo tri desetljeća jad i tuga. Ostaju tek sjećanja na veliki klub, na generacije i generacije odličnih igrača koji su ponikli na Lapadu, onih koji su bili nepoznati kad su došli u Dubrovnik, a odlazili su, kao i najbolji dubrovački igrači, u veće klubove, pa i onih igrača koji su imali zapažene karijere, a svoju su karijeru odlučili nastaviti u dresu dubrovačkog kluba. Zatim trenere, zaljubljenike u nogomet...

I sad, u danima kad se obilježava Dan dubrovačkih branitelja, ne zaboravlja se kako je i dosta nogometaša bilo na braniku Lijepe naše. Opet će se okupiti, neki će i zaigrati. Boris Raić i Željko Dadić su dio ekipe, koja je velika, a koji su u ime slavljenika, GOŠK Dubrovnik Veteran ’79, 45. rođendan, najavili druženje koje će se dogoditi u subotu, 7. prosinca. Na Lapadu prva utakmica će početi u podne i po. Igrat će četiri sastava. Navečer je ‘treće poluvrijeme’ na Banjama, a kad tad krene: ‘Sjećaš li se kako smo sredili Dinamo s Ladićem, Bobanom, Šukerom, Štefom Deverićem na Lapadu 2:0, znali dobiti i Ivićev Hajduk, svladali Vojvodinu za četvrtfinale Kupa, u prvenstvu Čelika s 4:1, Spartaka 2:0, odigrali protiv Ćira i HAŠK Građanskog u HNL-u 0:0, kako su nam se splitski Bijeli provukli - 1:1, izjednačili pred kraj, kako smo dobili Osijeka s 4:0, Rijeku s 2:0...‘

Slobodna Dalmacija: GOŠK Jug - Vojvodina 1:0

Povijesna utakmica, prva prvoligaška Dubrovnika u Dubrovniku, 1. studenog 1992. godine, i pobjeda protiv Segeste 1:0

1970. godina: GOŠK - Hajduk 2:0

Slobodna Dalmacija, 24. kolo, sezona 1992./93.

Slobodna Dalmacija, 12. kolo, sezona 1992./93.