Marov i Đivov otac Željko je vozio utrke. Pola godine je stari Franić bio na brodu. Tamo bi zaradio koji 'dinar' te kad bih se iskrco, kad je bio na suhom, jurio je stazama bivše države. Potrošio bi 'dinar' na gume, 'dinar' na diskove, koji 'dinar' više na benzinu. Sad to isto rade njegovi sinovi, a to 'sad' traje više od dva desetljeća, gotovo tri. Samo je razlika što Đivo i Maro ne navegavaju, njihov kruh se ne zove 'kruh sa sedam kora', ali rade, ističe Maro, od jutra do mraka.
Pomognu prijatelji, ali skup je automobilizam sport - naglasio je Maro, koji je član Dubrovnik racinga od 2000. godine, a gdje su dani kad je na svoj auto lijepio naljepnice Auto kluba Kono Racing, i to na Fiat Ritmo, koji je kupio skupa s Nikšom Stahorom jer je auto bio skup, te ga je bilo lakše nabavit udvoje.
Uglavnom, nakon svih tih godina nadmašili su Maro i Đivo oca, nadmašili su još mnoge, a sad su skupa nadmašili sve jer nikad prije se nije dogodilo u povijesti hrvatskog automobilizma da su braća osvojila Zlatne kacige do koje su obojica stigla nanizavši tri naslova državnog prvaka, a to su još njih dvojica napravili u isto vrijeme, ne u dvije grupe jedne discipline, već u dvije discipline: Maro na krugu, a Đivo na brdu.
I kad je im je to uspjelo, a kako je otac Željko navegavo, 'ukrcali' smo ih na Karaku. Pomogo je Frano Radošević i njegova ekipa. I dok Đivo nije skrivao oduševljenje slikavanjem i 'navegavanjem', ne penjanjem (past ću majko moja, slomit ću se, ništa od iduće sezone), Maro je svako malo širio ruke (Jesmo li gotovi više? Nemamo mi vremena slikavat se cijeli dan. Valja radit. Kako ćemo vozit iduću sezonu?).
I tako, hvali more, drž se kraja, nakon gotovo uru 'plovidbe', iskrcali su se Franići s Karake, te, kako to rade na brdskim i kružnim stazama, pojurili na radno mjesto. Ostale su fotografije kao uspomena na njihovo 'navegavanje', a nama još jedna prilika za isticanje njihovog velikog (povijesnog) uspjeha.