Mnogo puta sam se uvjerila kako me život podržava. Sve što želim i trebam i što je za moje najveće dobro s lakoćom ulazi u njega. Prilično brzo i jednostavno.
No, nisam oduvijek bila sklona takvom vjerovanju. Prvenstveno jer nisam bila povezana sa sobom. Više sam bila okrenuta prema van, negoli prema unutra.
Točnije, nisam obraćala pozornost što mi tijelo govori; kako se osjećam i što mislim a samim tim što mi život poručuje. Znakovi su bili tu, no nisu bili prepoznati.
Znakovi upozorenja
Život mi je oduvijek slao razne znakove. No nisam imala kapacitet prepoznati ih. Znakove sam vidjela ali ih nisam doživljavala. Neki od njih bili su upozoravajući. Recimo kada sam se zapošljavala na svom prvom radnom mjestu, sve je išlo sporo i komplicirano. Nikako riješiti papirologiju. To nisam tumačila znakovitim. Radije sam prihvatila činjenicu da tako mora biti.
Slično je bilo kada sam se htjela baviti iznajmljivanjem; dozvolu sam jedva riješila iako se tada s lakoćom dobivala, apartman nikako nije bio vidljiv na oglasu, i na kraju sam slupala auto i završila u bolnici. Sve je upozoravalo da ne idem u to, no ja uporno nisam htjela vidjeti.
Sinkroničnosti
Sinkroničnosti su ustvari podržavajući znakovi. Tumačim ih na način da mi život ukazuje da sam na dobrom putu. Takve znakove počela sam sve više primjećivati nakon otkaza jer sam imala vremena posvetiti se sebi i unutarnjem svijetu.
Na počecima moje privatne prakse trebao je internet za poslovanje. Njegovo uvođenje tada mi je predstavljalo luksuz.
Uredi oko mene a i okolne zgrade imali su zaštićeni internet, a ja sam često maštala kako bi bilo super da jednom od njih provalim šifru. Jedno popodne, dok sam opušteno pila kavu u uredu, dobila sam inspiraciju provjeriti okolne mreže. Kliknuvši na prvu koju dotada nisam primjećivala, ukucala sam osmeroznamenkasti broj. Ravno čudu. Iz prve sam pogodila.
Isto je bilo i s odustajanjem. Čim ne bi posao išao kako sam smatrala da bi trebalo, podizali su se razni strahovi, a jedino rješenje koje je moj preplašeni um mogao smisliti bilo je da se negdje ponovno zaposlim ili pak da se pridružim nekoj političkoj stranci. U takvim situacijama sklopila bih ruke, zatvorila oči i posegnula duboko u sebe te rekla; “Živote, ako ovo nije za mene, pošalji mi znak.” Ne, jednom već više puta, čim bih to izgovorila, u trenu bi zazvonio telefon, a na drugoj strani bio bi klijent koji bi zakazao termin savjetovanja.
Tako je bilo i s novim poslovnim prostorom. I to ne jednim, već s tri slijedeća. Što sam više bila povezana sa sobom to sam više znakova vidjela.
Ptice nebeske
U Bibliji stoji tekst u kojem je Isus Krist na dirljiv način govorio o pticama, kad je poučavao ljude o Bogu. “Pogledajte ptice nebeske, jer one ne siju niti žanju niti skupljaju u žitnice, a ipak ih vaš Otac nebeski hrani. Niste li vi vrjedniji od njih?” Tom usporedbom Isus je svojim sljedbenicima dao do znanja da su itekako dragocjeni u Božjim očima i da nikad ne trebaju biti prekomjerno zabrinuti oko toga hoće li moći pribaviti ono što im je neophodno za život.
Prepuštanje
Danas sam svjesna kako mi život donosi upravo ono što mi je potrebno. Kada god se nađem u nekoj nedoumici, prepustim se životu. Prepuštanje mi je donijelo mir, no to je bila najteža stvar za naučiti. Kada god bih se našla u nekoj situaciji gdje sam nešto silno željela, odluku bih prepustila životu. Rekla bih; Živote, ja želim to. Ako je to za moje najveće dobro i za najveće dobro ljudi koji me okružuju, posloži. Ako nije, pokaži znak i uputi me kako dalje. Prepuštanjem ustvari odustajem od kontrole.
Ostati u miru bez obzira na rezultat jer imam povjerenja u život za mene je najveće bogatstvo.