Dani su kraći, noći sve dulje, vrijeme baš pogodno za mračne filmske teme i još mračnije (anti)junake. U tom duhu u kina je krajem kolovoza sletjela ‘Vrana‘ (The Crow), kao pokušaj oživljavanja 30 godina starog istoimenog kultnog djela čiji je gotički štih nadživio desetljeća.
Original je pratila i tragična priča, glavni glumac Brandon Lee, sin slavnog majstora borilačkih vještina Brucea, nesretno je stradao u osvit premijere filma popraćenog hvalospjevima. U aktualnom remakeu kostim i make-up Erica Dravena preuzeo je Bill Skarsgard (It, Deadpool 2), pripadnik švedske glumačke dinastije, čija pojavnost pogoduje ulogama koje pobuđuju jezu. Uskoro mu tako predstoji nastup u novoj verziji Nosferatua gdje glumi upravo znamenitog transilvanijskog vampira. No, prije role krvopije, Skarsgard je u ‘The Crow‘ zaigrao povratnika s onog svijeta kojemu valja osvetiti voljenu. Novu ‘Vranu‘ su nažalost očerupali nerealno postavljeni ciljevi.
Ako se već išlo parirati izvorniku, jer ga se prestići ne može, trebalo je to učiniti mnogo promišljenije. U prvom redu kod odabira glavnih protagonista. I dok su te 1994. pokojni Lee i njegova filmska partnerica Sofia Shinas bili potpuno usklađeni kao sudbinski vezani ljubavni par, njihovi nasljednici Skarsgard i FKA Twings aka Shelley Webster, britanska pjevačica i plesačica, orbitiraju svako u svom svemiru i nikako da se emotivno dotaknu. Istini za volju, radnja ni ne ide na ruku zbližavanju, ispod gomile nabacanih motiva bez suštinskog značenja teško je otkopati fatalnu romansu. I sam je Skarsgard, inače perspektivan glumac, ostao sputan izvanjskim simbolima onostranog osvetnika.
Tetovaže, naušnice i prekomjerne količine sjenila oko očiju trebale bi biti vizualni dodatak, a ne glavno obilježje ovog tragičara s misijom. FKA Twings možda je vična pjesmi, ali ne i glumi, što se jasno vidi iz nedostatka ekspresivnosti i mjestimično drvenastom izgovaranju replika.
Zaplet je također ‘meko tkivo‘ ovog filma koji umjesto očekivanog noirovskog momenta vrlo brzo otkliže prema pulpu. Eksplicitne scene nasilja toliko su brojne i nametljive da junaku niti ne dopuštaju predah za kontemplaciju. Da nije vrane koja mu leti iznad glave, novi Eric Draven lako bi mogao proći za Johna Wicka koji kao usamljeni ratnik za sobom ostavlja hrpe leševa. Nije to teško, antagonisti su mu ionako bezlični pijuni, a ni glavni protivnik Roeg (Danny Huston), novovjeki Mefisto, pojavom ne zaziva ni mrvicu (straho)poštovanja. Za nekog tko je stoljećima otporan na smrt djeluje kao odviše laka meta.
Redatelj Rupert Sanders (Snjeguljica i lovac, Duh u školjki) u ovoj ekranizaciji kultnog stripa Jamesa O‘Barra očito nije ništa naučio od starijeg kolege Alexa Proyasa koji je svojedobno ‘Vranu‘ pretočio u epsku priču o prolaznosti života i teškim posthumnim izborima. U novom izdanju ona je pretvorena u drugorazredni ‘akcić‘ s prastarom dosjetkom o kobnom video zapisu koji kvari i djetinje naivan prikaz limba.
Nakon Brandona Leea čak pet puta se kroz 2000-te ova franšiza uglavnom bezuspješno vraćala u život u raznim oblicima, ali nikad kao klasičan reboot. Za fanove bi bolje bolje da se ovaj posljednji trivijalni ispad nije ni dogodio.