Kad radoholičar poput Woodya Allena najavi redateljsku mirovinu, tu izjavu treba uzeti s velikom dozom rezerve. Jest da je veteranu najnoviji žanrovski mješanac pedeseti film u karijeri, jest da je zbog privatnih skandala ovaj 88-godišnjak rodom iz Bronxa u matičnoj zemlji stekao status izopćenika, no kad je Allen posrijedi, sva iznenađenja su moguća.
Pa tako i da redatelj koji ne uopće govori francuski usred Pariza snimi romantičnu komediju s primjesama trilera s francuskim glumcima. Za pretpostaviti je da je jezičnu barijeru ovaj neuništivi filmski provokator prevladao držeći se maksime prema kojoj umjetnost ruši sve granice. Nastao je tako ‘Udar sreće‘ (Coup de chance), djelo koje u sat i pol trajanja nudi često eksploatiranu temu o bračnoj dosadi, preljubu i osveti.
Allen priču o ženi koja se zaljubljuje u davno izgubljenog školskog kolegu pisca presvlači patinom dekadencije kroz detaljan prikaz ispraznih druženja i replika pripadnika više srednje klase. U toj je skupini i glavna junakinja filma, ljupka ‘trofejna supruga‘ Fanny Fournier: Lou de La Laâge ponudila je višeslojan uvid u psihologiju mlade žene sputane okovima braka koji je samo izvana nalik zlatnom kavezu.
Njezinog kolegu iz srednjoškolskih dana, wannabe spisatelja Alaina Auberta glumi francusko-kanadski glumac Niels Schneider koji se baš i nije usrećio ulogom žrtve.
Njegov lik pati od nedorečenosti, motivacija mu je slabašna pa ostaje nejasno je li se staroj simpatiji Fanny približio samo iz emotivnih razloga. Najzahtjevnija rola zapala je Melvila Poupauda. On je prevareni suprug, control freak Jean Fournier koji se na putu prema uspjehu na osebujan način rješava prepreka.
Poupaud decentno oslikava svog junaka, manipulatora i skorojevića, njegov je angažman u filmu najkompletniji, a u stopu ga slijedi Valerie Lemercier kao Fannyna majka Camille Moreau. Lemercier u sporednoj ulozi požrtvovne roditeljice plijeni zrelošću i filigranski ispletenom interpretacijom poduzetne punice.
‘Udar sreće‘ svakako ne spada u vrh Allenova opusa (‘Annie Hall‘, ‘Hannah i njezine sestre‘, ‘Plavi jasmin‘, da ne nabrajamo sve Akademijine nominacije i priznanja za najbolje režije i filmske scenarije kroz desetljeća), no svakako nije ni podbačaj. Jubilarni film krase mnoge odlike tipične ‘allenovštine‘: epizode balkanskih egzekutora tu su da nakratko uvesele, banalan zaokret u završnici dolazi kao naručen, a puno pažnje posvećuje se i krajoliku u kojem se odvija radnja.
Ovo posljednje zasluga je proslavljenog talijanskog snimatelja Vittorija Storara (Apokalipsa sada, Posljednji kineski car), čija kamera otkriva manje poznate zakutke jesenskog Pariza i filmu daje dodatan štih.
Na manje vidljivoj razini, pokušaj je ovo preispitivanja fenomena sretnog slučaja i načina na koji se on utječe na svakodnevicu. U tom smislu naslov ovog hibrida je primjeren, izvedba, istina, mjestimice odudara od početne zamisli i logike same, no kao cjelina on funkcionira.
Ako je pariška avantura Woodya Allena doista redateljev labuđi pjev, trebalo ga je malo pročistiti od distonavanja. No, poznavajući autora, sigurno će biti još prilike za glancanje dojma. Ako ga već kod kuće bojkotiraju, Allen uvijek može naći utjehu onkraj Atlantika, u francuskim filmskim studijima. Čak i ako se pritom ne služi jezikom zahvalnih domaćina.