"I najduže putovanje počinje s prvim korakom", kineska je izreka koja se može primijeniti u mnogim situacijama. U našem slučaju odnosi se na dvomjesečno putovanje na koje odlazim sa suprugom i našim (mojim) psom Totom. O putovanju o kojem sam već pisao i o kojem su izvijestili mnogi mediji, razgovarali smo, debatirali i planirali gotovo godinu dana. Riječ je o jednoj od najduljih staza za pješačenje, South-West coastal path UK, odnosno Jugozapadnom obalnom putu u Velikoj Britaniji. Staza obaseže četiri županije i dugačka je 1.100 km ili, za moje engleske čitatelje, 630 milja.
Međutim, da bi naša "šetnja" (možda je ovo slabašna riječ za toliki put), uopće započela potrebno je odvoziti 2.500 km do njenog starta. Dok smo se približavali prvoj "stanici" našeg puta, a to je bio Zagreb, rekao sam supruzi: "Jesi li ti svjesna da će ovo bit k‘o da smo došli pješke sa Straduna popit‘ kafu na Trg bana Jelačića, platili i vratili se nazad u Grad?" Pješke, naravno. Stvarno nismo normalni. U svemu ovome vjerojatno pomaže to što smo malo (malo?) otkačeni.
Naravno, nismo mi samo stavili stvari u auto, ukrcali kučka i uputili se. Ukrcali smo u auto i posljednjeg štenca (curicu) iz sad već čuvene petorke pronađene u rupi kraj Žarkovice. Psića smo prevezli do privremenog doma prije njenog konačnog udomljenja. A znate kako je to s "bebama" na putu. Stani svako dva sata da piški, pa malo papa, pa češkaj po trbuščiću da se smiri. Naš kučak Toto sve to pratio je s pogledom "što je s ovim mojima?" Pozitivan kraj jedne početno tužne priče dao nam je dodatni polet i radost u našem putovanju.
I Toto misli da nismo dobre glave...
Znači, prva stanica i spavanje bilo je u Zagrebu, nakon toga Frankfurt i onda na Kanal (La Manche je u Francuza). Nakon Kanala prema jugu Velike Britanije. Slovenija nam je proletila u čas, dok je supruga prekopala ruksak da nađe čokoladicu već smo izašli iz nje. Nakon toga Austrija, prekrasna, zelena, s planinskim masivima i standardno lošom kavom. Nakon toga, Njemačka. Uf....kolika je, nikad kraja.
Nego, zna li se što, što se dogodilo s njemačkom radnom etikom i organiziranošću? Ako još jedanput čujem nekog njemačkog turista da njorga kako su nam loše ceste, opalit ću ga pršutom po glavi. Uspoređujući njihove ceste s našima na jugu, pa mi se vozimo k‘o po tapitu! Više od pola prve dionice puta od 500 km po Njemačkoj bilo je u radovima. Tri trake smanjene su na dvije. Onaj tko bi na brzinu htio postati milijunaš nek počne Nijemcima prodavati narančastu boju.
Naime, sve trake koje su smanjene za jednu ili ponegdje čak samo na jednu, označene su narančastom bojom. Sve ispred nas bilo je narančasto, ko da je eksplodirala cisterna puna Fante! A Crna šuma, bila je crnja no ikad. Nikad u životu nisam vidio toliki broj crnih, sjajnih solarnih panela na jednom mjestu. Jug Njemačke je crn i sjajan. Ne mislim pritom samo na industrijske zone i privatne kuće. Cijela polja do kud seže pogled prekrivena su tim panelima.
K‘o i uvijek, Boba ‘u glavu‘
Pretpostavljam da su u većini financirani iz fondova Europske unije, posebno sad, u trenutku kad Europi prijeti zima u kojoj će Putin zatvoriti špinu od plina. "Zašto mi nemamo više ovoga kod nas. Pa u nas ima više sunca nego u Njemačkoj?" upitala je u mene žena. I tu je bila sasvim u pravu. "A struja bi bila puno jeftinija kad bismo je koristili iz vlastitih obnovljivih izvora energije," dodala je. I opet je bila u pravu. Kad bismo na to tako gledali onda bi struja u cijeloj našoj županiji trebala biti besplatna zahvaljujući Platu.
A mi se vozimo dalje do Calaisa i ulaska u tunel koji fizički spaja Veliku Britaniju s ostatkom Europe. Cijelo vrijeme razmišljamo i pokušavamo dokučiti što nas čeka na putovanju pred nama u narednim mjesecima. Može li se imati plan za ovakvo nešto? Može do neke točke, ali, ne možeš planirati nepredvidivo. Dok je većina Europe pod suncem, u području s kojeg krećemo pomalo sipka kiša. "Ajde, barem nam neće bit vruće," našalio sam se sa suprugom.
Kiša je očekivana prvih dana našeg putovanja pa su se time obistinile riječi našeg neputa koji je naše putovanje sveo na rečenicu "Pa vi zapravo idete dva mjeseca šetat po kiši!" Kolegica novinarka upitala me u intervjuu "Kako mislite da će vas promijeniti ovo iskustvo?" Nisam imao odgovor na to pitanje. Mogu odgovoriti na sva praktična pitanja o tome što nosimo od stvari, kako se mislimo hraniti, ali na ovo nisam imao odgovor. Znam da će nas promijeniti, ali na koji način, nemam pojma.
Ništa bez Svetog Vlaha!
Postavili smo sve informacije o putovanju na društvene mreže pod imenom Travel with Toto. Ispraćeni smo od mnogih toplo, s punom potporom za nas, ali i za humanitarnu akciju koja prati ovaj događaj. Počele su sjedati i prve donacije. Vrlo je dirljivo kako ljudi reagiraju na ovu priču – mamina susjeda u Engleskoj, kad je čula za sve, donijela je 10 funti i zamolila moju majku da uplati u naš humanitarni fond. Jednako kao i ženina mušterija koja je zamolila da se izvrši uplata.
Drago nam je da ljudi prepoznaju humanitarnu stranu našeg putovanja u kojem ćemo skupljati sredstva za dva cilja: Udruga Dementia UK u Engleskoj, u čast mom prerano preminulom ocu koji je umro od demencije i koji bi, da je mogao, također prošao ovu stazu.
Drugi cilj, druga strana naše humanitarne akcije usmjerena je na prikupljanje sredstava za hrvatsku udrugu S-Pas (za pse s Žarkovice) koja je svojom upornošću i predanošću napravila jako puno za mnoge pse, a u posljednje vrijeme i one sa Žarkovice. To će biti združena britansko-hrvatska akcija! Obje strane su vrijedne i potrebna su im sredstva kako bi i dalje mogle pomagati potrebitima. Na ruksacima su nam zakačene engleska i hrvatska zastava i naravno, barjak Svetoga Vlaha.
Na svom ćemo putu govoriti o ljepotama Dubrovnika, a na povratku Hrvatima približiti ljepote engleskoga juga. Poželite nam sreću! O svemu ćemo vas izvještavati na društvenim mrežama, fotografijama i video materijalom. Sljedeći tjedan u ovo ću vrijeme vjerojatno biti pun žulja. Nek nam je Bog u pomoći!