Nikada duže i napornije vožnje i nikada veće shopingholičarske sriće, u Trst se tih 70 ih i 80-ih godina kretalo kao da se ide kod susjeda na kavu. Tarabasilo se sa splitskog kolodvora oko 22 sata navečer, autobus bi bio pun kao šipak, što Dubrovčana koji su se prvi ukrcavali, što Splićana, a onda i ostalih koji su se kupili putem u pravcu šarenih butiga kapitalističkog zapada, piše Slobodna Dalmacija.
Sjećate se toga vremena, pričat ćemo malo o njima, osobito nakon ćakule o švercerima s Peristila koja je izazvala lavinu nostalgičnih reakcija. Dakle, truć, truć, kraja putu nema. U nekom trenutku ugasila bi se svjetla u busu, vozači bi označili fajront i laku noć, pa bi narod prisilno ušao u truckavi san. Onda bi se probudio u Senju, na puš i piš pauzi u birtiji kraj glavne ceste.
U švercera Mate je cili Split kupova rebe. Na Peristilu se skidalo do mudanti! ‘Onda je doša čudni svit, puno droge‘
I onda opet naprijed, koliko puta smo bogavali kada bi nam glava po zavojima Karlobaga bubnila u staklo busa. A sjedala neudobna, a noge pružiti ne možeš. Oni koji su sve ovo i prije prošli, lijepo bi sa sobom ponijeli kušinčić i zimi dekicu. Oko šest bi se sneno rastezali čekajući carinu u panici da nam ne nađe višak love. Već u osam i prije evo nas u điradi po tršćanskim ulicama, u ludom stresu, adrenalinu, očiju velikih kao televizije. A izlozi puni svega, a dućani krcati robe. Di prije, što kupiti, gdje je jeftinije, što je u modi, pronađi bolji tečaj, trči, skači, vrijeme brzo teče... Cijeli Trst je bio naš.
- Grad bi se taman budia, a one tršćanske prodavačice skockane tip top počele bi otvarati butige. Po njima se gledalo šta se nosi. Prošli bi kraj Giovannija, to je bila butiga koju smo ostavljali za kraj, a onda pravac Via Roma, Via Carducci, Corso Italia, Via Fabio Filzi... Paprika je bila butiga za postole, trknilo bi se malo i po Upimu i Coinu.
Osamdesetih smo se već nauživali reba onih klasičnih modrih. Došle su u modu izblidile i u bojama. Kupovali smo i jeans jakete s krznom, duge svitlo plave košulje, dole su se nosile visoke čizme. Onda Lacoste majice, pogledala bi mu u usta prvo kako mu stoje, da se nisu iskrivila ili zatvorila. Ili da mu rep ne biži u stranu.
Falšije je bilo na svakom kantunu, mora si bit oprezan. Mora si imat i majice na koletić i tri botuna u svim bojama, koleđice crne, sjajne, asti šta su bile top, i liti kombinezoni i espadrile. U svim bojama smo ih uzimali. Posli su došle trika traka litnje ravne sandale, i one plastične spiralne trake šta bi ih zadili za bermude peglane na rigu, i na njima držali ključe. Ludnica – priča nam Marija, sada joj je 58, tada je u Trst išla tri puta godišnje.
Trst, ah Trst, subotom bi se naredalo na tršćanskoj rivi autobusa toliko da bi ti se steglo u želucu kada bi u zadnji tren mahnito počeli tražiti svoj. Trčali bi s rukama punih kesa, uvijek u strahu da vozač ne krene doma, a ti ostaneš na stanici. A naroda more, i svi glavinjaju ko muhe bez glave.
Čega li sve nije bilo u kesama i boršama, moher džempera i šminkerskih na botuniće u rozim i žutim bojama, pa onih na romboide, jednu su sezonu 80-ih bila ultima moda. Dolčevite, šuškavci, samtarice, asortiman ujedinjenih boja Benettona, majice kratkih rukava Fiorucci i blizanaca Robe di kappa. Dr. Scholl‘s klompe, trebalo se uočavati baš ta oznaka na njima. Zimi su se trgovale debele pumpaste jakete, kaubojske čizme gležnjače i zimske cipele s traktorskim potplatima. Haljine za maturalnu zabavu, cipele na take za ples. Što je u Trstu bilo u dućanu, u Splitu je bio trend.
- Moji su roditelji dosta često odlazili u Trst u kupovinu, ja sad imam 60, tad sam bia dite. Ali sićam se kratkih gaća, Brooklin žvaka, John Player Special majica, Rifle reba s onim kaubojom šta jaše propetog konja na stražnjem džepu i limenki gaziranog pića... Čokolada, kave, riže i šteka duvana. A tek manistre.
A di su one lutke, a Isuse koji je to opet kič bia, svaka ih je poštena kuća imala. Sidile bi onako nasrid kreveta dignutih riku put naprid i blesile u tebe s s onim kovrđicama na glavi. U nekim veštama punim čipke. Mater je to kupila sestri, ali to je bilo gledaj i ne diraj. Ka i one gondole. Ako si bia u Trstu, a nisi je donia, to ti je ka da si bia u Rimu, a ne vidia Papu - priča nam Josip, danas poznati privrednik.
I svi bi znali kada bi se u Trst išlo, veli nam i Mate, jer mora bi se prije najaviti susjedima. To je bio red.
- Pa ako si iša autom ovaj bi naručia kavu, onaj deterđent, treći makar espadrile za dite. Di si moga bez espadrila, to se čuvalo ko oči u glavi. Ko je vidia to na kišu iznit. A najveća su faca bili vozači za Trst, bolje ti je bilo poznavat njega nego dragog Boga. Taj te ako je tia moga glavnim šminkerom u gradu učinit. Onda bi ja diga nogu na pitar na Rivi kraj sv.Frane, da se vide nove koleđice - kaže Mate.
U Trstu se narod slijeva po ulicama do nekih 12, 12.30 sati kada bi umorni prodavači zatvarali butige i išli brojati pogolemi inkas. Ekipa bi posjela po parkovima i oko kanala, na klupama marendavala, vadila stvari iz kesa, brojala ostatke love, kalkulirala što se još i gdje kupiti može. Tu bi se roba sortirala, a onda bi se trčalo do busa ostaviti kese, i krenulo opet u popodnevni nastavak.
- Pojilo bi se ono što se ponijelo od doma, sjelo bi se i na štekat kafića oko Ponterossa, popilo kratku kavicu za vraćanje snage, uzelo koji canellone. Nisu bili bili jeftini ni tada, a bogme nisu ni sada – pričaju nam stari tršćanski lisci.
Trkalo se po Trstu naći i wc, jer sjećate se, što jest, jest, nisu bili baš po kavanama i onim svojim malim bircuzima izdašni kada bi ih zamolili za tu vrstu usluge. A s druge strane nisu baš bili ni neki reprezenti, mahom čučavci, od kojih su neki ostali i do modernijih vremena. Tko je imao novaca, u Trstu bi jednu noć prespavao, uzeo bi sobu sa zahodom, najčešće u nekom od preogromnih stanova preuređenih za iznajmljivanje. Oko Ponterossa i Darwilla ih je bilo na svakom koraku.
- Bilo je svita šta su išli samo na Ponterosso koji je bia pun bofl i jeftine robe. Tu bi se nakrcali ka mazge, natovarili bilim i plavim kesetinama. A bilo je i onih šta su pazarili po lipim dućanima, odma se to vidilo po šarenim vrećicama. Ja sam, evo recimo, tu na njihovoj tržnici kupila kokosov orah. Prvi put sam ga u životu uživo vidila na tršćanskom banku. Ono u filmu iz njega isisaju sok, jedu onu bilu koricu. Donesem ga doma, ispadne on iz kese, otkotrlja se po podu kužine, mater se afana da koji mi je k.r.c bia, pa sam u Trst išla kupit balotu. I da kakva je to balota tako conkulava. A i nije bia neki sok, prolia se kada san ga čekićem nakon sto muka probila – priča nam uz smij Ivana iz Splita.
Trst, ah Trst, koji su to dani bili. Kada bi očerupali novčanik i obišli sve dućane, malo prije polaska doma otrčali bi do Giovannija. Tu bi pazarili sa sitnežom, onako za usrećiti svoje kući. Usput bi kupili i koju kutiju duvana mentol okusa, onih štapićastih, uf šta smo se s tim pravili važni po gradu. U igri je bio i Malizia dezodorans i Felce Azzura kupka. A onda trka do busa, navlačenje robe na sebe. Umjesto stare jakete bačene u Trstu, obukla bi se nova. Carina. Put do kuće. Umorni, krepani pozaspali bi čim bi se granica prošla. U Split bi se došlo oko četiri jutarnja sata.
- Iz Trsta se čuvalo sve, čak i lipe kese iz boljih dućana, one s konopom dugim šta bi ih nosili na plažu, a bome neko i u školu. Nije to bila obična kesa, to je bila kesa iz Trsta. Dokaz. Svi su morali vidit da smo tamo bili. I onda bi je bacili priko ramena i kočoperili bi se, a u razredu bi nas onda neko pita ‘a jesi to u Trstu bila‘. A ja bi ponosno rekla, a eeee – kaže nam Nataša.
Trst već odavno nije što je bio, promijenili smo se i mi, svijet, život, običaji, država. Ali nema tog shopping centra koji nam taj gušt kupovanja nalik onom iz 70-ih, 80-ih, preko grane, kod naših susjeda, ikada nadmašiti može.