Sam u kući. Opet. Bilo bi preblago za reći da je od početka godine život moje žene hektičan. Slijedom raznih okolnosti ove je godine stalno na putu. Dok ona skuplja milje leteći okolo i pečate u putovnici ja čuvam sva četiri kantuna od kuće. I dva kučka, naravno. A da, i dvije mačke. Čini mi se kao da sam glavni lik Netflixovog mini serijala Sam u kući. Eto, Bogu fala, dosad nisam spalio kuću, niti sam izgladnio kučke. Doduše, ponekad mi se čini da me gledaju s upitnikom iznad glave “jesi ti to ost’o sam?” Ja sam pravi pokućni muž.
Moram priznati da mi je ova situacija donijela još dublje poštovanje prema domaćicama, iako nisam siguran da je ta riječ sad politički korektna. Kad smo već kod političke korektnosti, jeste li znali su da riječi guru i ninja dobile karakterizaciju politički nekorektnih riječi? Ovo je svijeta sve pošlo kvragu! Nego, vratimo se mi mom životu u modu Kevina McCallistera. Mogu vam reći da sam poprilično zauzet.
Kako bih stigao obaviti sve dnevne poslove, sat navijam u 5:15 (kukurikuuu). Otkad je bila pandemija uglavnom sam radio iz doma, a sad ko za vraga kad mi nema supruge doma, stalno moram ići vanka. Murphyjev zakon. E, a onda su tu još i kućanski poslovi. Ima li većeg zadovoljstva od usisavanja mrvica koje su se misteriozno našle na podu? Ili ko sumanut strugati četkom po zahodu? To je zapravo jedna vrsta tjelovježbe. Kad imaš ofregati veliku površinu poda, ne treba teretana. A s kučkima freganja ima koliko hoćeš. Bez njih bi kuća bila čista, ali bi moje srce bilo prazno. S kučkima nikad nisi sam. Tu je zatim i vrhunac kućanskih poslova: kuhanje! Još od rane mladosti znam skuhati sedam jela, više iz praktičnih razloga, nego iz gusta.
Sedam dana u tjednu, sedam jela, razumijete? I tako ukrug, jedi, isperi, ponovi. Moram priznati da odavno nisam koristio taj sistem hranjenja. Moja “pasta s tri sira” izgleda kako masakr, ali, cilj mi je skuhati nešto korektno nakon čega neću sate provesti na wc-u. Ali to nije sve – tu je i zabava oko dešifriranja sićušnih slova na pakiranjima gotove hrane. Jesam li ja jedini koji slikava naljepnicu pa je onda čita pod povećalom na mobitelu? Nema “veće sreće” nego nagađati što piše sitnim slovima, pa onda vidiš da se dimi iz rerne jer si nešto krivo pročitao.
Uspio sam kremirati nekoliko obroka, dok su me psi promatrali, vjerojatno zaključujući: još jedan obrok ravno iz špahera u smeće. Da mi nema moje susjede spasiteljice, ne bi okusio nit zdravo nit zeleno. A onda kao znak iz svemira, stigao je poziv: “Možeš li poći u Nautiku i napisati osvrt?” Ajme, meni, da mogu li? Nego što, nego mogu!
Od gotove hrane do vrhunske kuhinje, o da! “Avanco” sam od pizze iz dostave do Pâté de Foie Gras. Kad me je ljubazni konobar upitao što bih želio naručiti, instinktivno sam htio reći: SVE! Samo čitanje jelovnika činilo mi je vodu na usta. Kuhana, vrhunska hrana, a nisam se morao truditi čitati upute za pripremu. Predjelo sam progutao poput gladnog lava. Ljudi oko mene uživali su u svakom zalogaju, lagano uživajući u vinu, dok sam ja svoj pjat pomeo prije nego li je konobar pitao “Uživate li u jelu?” Riješio sam predjelo i glavno jelo prije nego su ostali gosti dovršili čašu vina.
“Pretpostavljam da je sve bilo u redu?” upitao me konobar. “Ni ne slutite,“ odgovorio sam. Naravno, dodatni je bonus bio to što nakon ovog izvanrednog obroka nije bilo ni pranja pjata, ni čišćenja. A sljedeći dan – pekara! Što ti je život, u jedan dan od najfinijeg bifteka Charlios do bureka!