Diplomirala sam prije korone, te s diplomom Kemijskog odsjeka Prirodoslovnog matematičkog fakulteta u Zagrebu krenula početkom rujna prošle godine put Portugala gdje sam nastavila rukometnu karijeru. Postala sam članica Madeira Andebola iz Funchala, kluba koji je osvojio domaće prvenstvo rekordnih 15 puta od 1994. godine, zatim bio 18 puta osvajač domaćeg kupa te 20 puta pobjednik portugalskog Superkupa, a koji je redovni sudionik europskih kupova.
Šest godina je od mog odlaska u Portugal prošlo od kad sam iz Dubrovnika otišla u Zagreb, sve sam stizala, i rukomet, i fakultet, a onda sam odlučila barem jednu godinu 'voziti' samo rukomet. U Gospinom polju sam napravila prve rukometne korake, u Ženskom rukometnom klubu Dubrovnik, koji sam napustila 2014. godine, te prešla u redove prvoligaša Trešnjevke. Četiri sezone sam igrala za prvu ekipu, a u ljeto 2018. godine prešla u redove Sesvete Agroproteinke, također člana prvog razreda.
Inače, počela sam trenirati rukomet u četvrtom, petom razredu osnovne škole. Bilo je to prije 15 godina. Iza mene je danas šest prvoligaških sezona. Dva puta sam igrala finale Kupa Hrvatske, jednom s Trešnjevkom, te jednom sa Sesvetama. Oba puta je prejaka bila Podravka. Još jednom sam s Trešnjevkom bila u polufinalu, a u Portugalu sam osvojila prve trofeje u karijeri. Uspjela sam dohvatiti duplu krunu.
Ukratko, imala sam željela okušati se vanka. Imala sam još neke ponude, čak iz dalekih zemalja, ali htjela sam igrati za klub u kojem bi samo razmišljala o rukometu. Ponuda Madeire je na kraju bila najbolja ponuda na stolu. Nije bila lagana odluka jer sam željela biti bliže kući, ali, odlučila sam, prihvatila izazov. Proteklih deset mjeseci bila sam na otoku koji je bliže Africi nego Europi.
Otok Madeira je dug 57, a širok 22 kilometra, nalazi se u Atlantskom oceanu, gotovo tisuću kilometara južnije od glavnog grada Portugala, a 700 kilometara od afričke obale, gotovo na istoj zemljopisnoj širini kao i Casablanca. Funchal je glavni grad autonomne pokrajine s oko 110 tisuća stanovnika, a poznat je po tome što je u njemu rođen Cristiano Ronaldo. Zračna luka nosi njegovo ime. Ima spomenik u gradu. Tu je i njegov muzej u kojem su izloženi svi njegovi trofeji....
Moju priču života na otoku podijelila sam u nekoliko 'sličica'.
Prva 'slika' – sport
Ne čudi da je najpopularniji sport na otoku nogomet obzirom na Ronalda. Mene je najviše dojmila organiziranost sportskih klubova koji vode računa da osnovni uvjeti za treniranje budu zadovoljeni, kako u seniorskim kategorijama tako i u najmanjim uzrastima. Interes mladih sportaša je velik, Portugal ulaže novac i sredstva u razne sportove i vidljiv je veliki napredak u posljednjih desetak godina. Narod koji nije izrazito visok i koji samim time nema velike fizičke predispozicije za sportove poput rukometa i košarke, ulaže sredstva i u te sportove, dovode strane igrače i trenere, a lige postaju sve jače iz godine u godinu.
Druga 'slika' - kultura i običaji
Osim portugalske kulture, upoznala sam i brazilsku kulturu jer su tri moje suigračice bile Brazilke. Početni šok mi je bila spoznaja da igračice i trener ne pričaju engleski jezik na razini koju sam očekivala tako da sam bila prisiljena naučiti portugalski jezik da bih se što lakše uklopila u njihovu sredinu. Na početku nije bilo lako, ali svi su imali razumijevanja i strpljenja da bih što prije i što lakše savladala jezik. Nakon par mjeseci engleski više nismo ni pokušavali pričati, portugalski je bio oko mene 24 sata dnevno tako da sam spletom okolnosti postala bogatija za još jedan jezik. Njihova kultura i običaji nisu pretjerano drugačiji od naših. Vole se družiti i ići na kave iako njihovo ispijanje kave traje znatno kraće od našeg. Otvoreni su i susretljivi, kašnjenje od 5 minuta se smatra prihvatljivim. Trgovine se otvaraju oko 8, 9 sati ujutro što ukazuje na to da nisu veliki ranoranioci. Ne srame se pokazati svoje emocije, a drže se stereotipa da su stanovnici istočne i sjeverne Europe dosta hladniji i zatvoreniji od njih.
Treća 'slika' – otok
Madeira je relativno velik otok i život na njemu se ne bi mogao usporediti sa životom na nekom našem otoku. Posljedice pandemije bile su vidljive u ovom turističkom odredištu, s golemim hotelskim kompleksima koji su zjapili prazni. Mjere na otoku nisu bile toliko rigorozne kao na kopnenom dijelu Portugala, ali osjetio se nedostatak turista jer su ljudi, kao i u Dubrovniku, veoma vezani za turizam. Obišla sam većinu poznatih mjesta na otoku. Vegetacija je posve drugačija od naše. Na nekim mjestima se čini kao ste na drugom planetu. Iako otok, glavne atrakcije nisu toliko plaže koliko prekrasna mjesta u povišenim šumovitim predjelima. Sama vožnja po vrlo strmim i uskom cestama je doživljaj, a pogotovo kada cestu okružuju plantaže banana koje se protežu po cijelom otoku.
Četvrta 'slika' – vrijeme
'Vječno proljeće" je izraz kojim stanovnici opisuju klimu na otoku. Zaista, temperatura nikada nije išla ispod 16 stupnjeva, niti je prelazila 28 stupnjeva. U kućama i stanovima ne postoje klima uređaji ili grijalice, a kupanje u oceanu je moguće tijekom cijele godine. Stanje na nebu se mijenja jako brzo tako da nikada ne znate hoće li naići neki iznenadni pljusak, a ako i naiđe, sunce se vrlo brzo probije kroz oblake i zasja na nebu. S obzirom da se Madeira nalazi u suptropskom klimatskom pojasu, vlaga u zraku je izraženija nego u nas, ali vrlo brzo se tijelo privikne na takve uvjete. U zimskom periodu snijeg je zabijelio najviše vrhove otoka, a tome su se najviše razveselile moje suigračice iz Brazila koje nikada prije u životu nisu vidjele snijeg.
Peta slika - hrana i piće
Brojni Portugalci vole doručkovati u njihovim tipičnim "bistroima" koje bih opisala kao pekare u kojima se poslužuje kava i neka jednostavna jela. Popularni bakalar se jede tijekom cijele godina na razne načine. Uz roštilj se poslužuje riža, pomfrit i grah, a od slatkog bih izdvojila najpopularniji kolačić Pastel de Nata, jedan od simbola Portugala. Susrela sam se s brojnim čudnim kombinacijama i portugalskih, ali još više i brazilskih jela. Vole miješati slatko i slano, a sva naša jela koja sam im napravila su im se svidjela. Osim čudnih slatko slanih kombinacija, zanimljivo je da škampe ne jedu na buzaru već ih samo ubace u toplu vodu na 2 minute i nakon toga jedu uz umak od kečapa i majoneze, tost i kikiriki. Probala sam i egzotične voćke raznih oblika, boja i okusa. Vina su odlične kvalitete, a tradicionalno piće otoka je tzv. Poncha, koja okusom podsjeća na Limoncello. Moram priznati da mi je naša kuhinja i prehrana ipak draža od njihove i jedva sam čekala pojesti neko od naših tradicionalnih jela.
