Dok je filmski svijet razglabao o emancipaciji slavne lutke Barbie u istoimenom ljetnom hitu, jedna je druga barbika, imenom Bella Baxter, na juriš ugrabila Zlatni globus za najbolju žensku ulogu i najbolju komediju. Istini za volju, ‘Uboga stvorenja‘ u kojima samospoznaju doživljava spomenuta Bella, uglavnom više uznemiruje negoli nasmijava jer je glavna junakinja zapravo oživjela pokojnica s presađenim mozgom vlastitog fetusa.
Taj frankensteinovski prizvuk morbidnog provlači se od početka do kraja najnovijeg ostvarenja odnarođenog grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa koji nas je u svojim ranijim djelima (Jastog, Ubojstvo svetog jelena i Miljenica) već naviknuo na ekscentrične prikaze svakodnevice svojih junaka.
U ‘Ubogim stvorenjima‘ otišao je još dalje, scenografija mu sva odiše nadrealnim, miješaju se žarke boje i čudnovati pejzaži o kojima bi se bez sumnje pozitivno izrazili Salvador Dali, Andre Breton...plovidba kruzera nalik na ploveću citadelu i izmaštani gradovi kao otrgnuti iz foto albuma snoviđenja, uistinu impresioniraju.
Labavo slijedeći književni predložak škotskog autora Alasdaira Graya, Lanthimosov se film usredotočuje na ubrzano odrastanje glavne junakinje, fizičko i emotivno. Bella mentalno prebrzo stasa od bebe do zrele žene, što je svakako manjkavost ove tamnim tonovima premazane komedije prekrcane scenama seksa. Te scene katkad imaju opravdanja u radnji, no većinom su prekomjerne pa i besmislene jer junakinjino ponašanje samo po sebi ukazuje na prijelaz djevojčice u spolno (hiper)aktivnu ženu.
Glumica Emma Stone postojano se nosi s dosad najvećim izazovom u glumačkoj karijeri. Mimika lica, pokreti i konverzacija područja su koja pokriva bez greške. Ako se i provukla sa zlatnim kipićem za pjevno-plesnu ulogu u La La Landu, dobije li priznanje ove godine, neće biti nezasluženo.
Ostatak pretežito muške glumačke spaja svježa lica s hollywoodskim veteranima. William Defoe solidan je u ulozi dr. Goda Baxtera, posesivnog znanstvenika i Bellina zamjenskog oca s traumom iz djetinjstva. Mark Ruffalo (Spotlight, Mutne vode) kao prijetvorni odvjetnik i višestruki ovisnik u pet do 12 pokupio je nominaciju za Oscara za sporednu ulogu.
Trud je kod njega vidljiv, svoj lik učinio je toliko iritantnim da gledatelja i mimo volje uvuče u svoju kaljužu kocke, ludila i opčinjenosti neuhvatljivom Bellom. Mladi Ramy Youssef decentan je i uvjerljiv kao Godov asistent Max McCandles.
Kad je riječ o ‘ženskom pitanju‘, kod Lanthimosa nema dvojbe: nježniji spol samo je naizgled nježan i u potrebi za zaštitom dok muškarce na kraju konzumiraju njihovi divlji porivi, što je jasno stavljeno na znanje završnom scenom ispaše.
Koketira autor ponešto i sa socijalističkim idejama jednakopravnosti, te s prihvatljivošću istospolne ljubavi, no ti su pokušaji više deklarativne naravi. ‘Uboga stvorenja‘ neosporno su osebujno, pola sata predugo, ostvarenje koje bi se voljelo zakititi plaštom revolucionarnog i jedinstvenog.
Upravo zbog toga je i postalo ‘ometač‘ na predstojećoj dodjeli Oscara kao što je na prošloj dodjeli bio uvelike precijenjeni ‘Sve u isto vrijeme‘. Lanthimosov film mnogo je manje konfuzan od lanjskog laureata, ali vidljivo pretenciozan i sav nekako šljašteći. Dovoljno na lov na Akademijin trofej, ali ne i za anale sedme umjetnosti.