Tko pobijedi, plaća piće. A kako se, kad se njih trojica susretnu, razgovor poprilično odulji, ceh bi mogao biti poveći, jer treba raspraviti aktualnosti u kazalištu, malo i tračati, ljutiti se "kuda ide umjetnost u Hrvatskoj i svijetu", pa na kraju zaključiti da je najbolje raspravu završiti pričama o ženama i seksu, donosi Jutarnji.
Eto u kakvu su poziciju trojicu vrhunskih hrvatskih glumaca, ujedno i velikih prijatelja, stavili čitatelji Jutarnjeg lista kada su ih svojim glasovima pozicionirali među tri finalista najprestižnije medijske nagrade u Hrvatskoj, Zlatni Studio, u kategoriji najboljeg kazališnog glumca godine.
Riječ je, naravno, o Dušanu Bućanu, glumcu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu koji je u drugi krug dospio ulogom Don Juanova sluge u predstavi "Don Juan", Franu Maškoviću kojeg je publika zapazila u "Buri", predstavi u koprodukciji Arterarija i zagrebačke Gavelle, te Filipu Šovagoviću za ulogu u "Teni - kronika raspada jedne ljepote", u suradnji Gavelle, vinkovačkoga Gradskog kazališta "Joza Ivakić", Ludens Teatra, CUK-a Bjelovar i Gradskog kazališta Požega.
- Ma, nismo mi jedni drugima konkurencija. Neka pobijedi najbolji, a to ću naravno biti ja - kroz smijeh kazuje Bućan, dodajući da bi lagao kada bi rekao kako se ne nada da će zapravo on osvojiti prestižni kipić. No, kaže ozbiljnije, uistinu neće biti razočaran ni ako nagradu ne dobije, iako mu je ovo prva nominacija za Zlatni Studio jer mu je, dodaje, već sama činjenica da je nominiran među svojim prijateljima, koje cijeni i kao prekrasne ljude i sjajne glumce, velika čast.
- Naravno da nitko nije ravnodušan. Glumci smo, imamo taj ego, neki dječji instinkt, želiš dobiti nagradu. Ali, u najboljim smo godinama. Nominacije i nagrade su iza nas, a i pred nama - kazuje pak Mašković.
No, Šovagović se "buni" pa kaže - najbolje da Mašković i Bućan budu u "pripetavanju", pa da na kraju Bućan ujaše na konju i pjevajući pokupi nagradu.
- Pa kaj je vama, ja među njima nemam šanse, tak‘ da se ne bojim oklade, meni će lova ostati u džepu. Ionako mi trebaju nove žice za gitaru, bolje neka oni troše na čašćenje - kazuje u svom stilu poznati glumac, roker u duši, koji gitaru svira od djetinjstva, a odnedavno je našao i novi hobi pa ih čak i servisira, unatoč svim obvezama koje ima. Naprosto, kaže, ne voli da mu je dosadno pa si uvijek mora naći nekog posla.
Prvotna nam je ideja bila fotografirati ih zajedno. No, to se ispostavilo nemogućim zadatkom. Jedan je na snimanju kratkog filma, a drugog dana na probama i razradama scenarija drugi odlazi na put, treći juri na predstavu... Stoga se i vesele toj večeri 28. ožujka kada će se moći izgrliti i radovati, tko god da pobijedi. Rijetko se druže, kaže i Šovagović koji, ističe, najviše voli kada se ljudi spontano susretnu, jer to su najljepša druženja.
A iako su prijatelji četvrt stoljeća, trojac vrlo rijetko zajedno radi. Štoviše, na istom setu ili daskama nisu se pojavili zajedno baš nikad tijekom njihovih karijera.
- Hmmm, možda je to zato što smo sasvim drukčije osobe, svatko od nas ima svoje posebnosti. Zato se i ne može dogoditi da si ‘ukrademo‘ ulogu, redatelji nas biraju u skladu s ulogama koje im trebaju - kaže Bućan, dok se Mašković zvani Mačak (‘To mi je po pradidu s Korčule, gdje su maške - mačke, pa smo mi svi Maškovići dobili nadimak Mačak‘), nadovezuje kako nije toliki problem to što su različiti, nego što, eto, nema redatelja koji bi ih uklopio u istu priču i tako ispravio tu "istinsku nepravdu".
- Bio bi to pravi show, samo da netko nađe predstavu u kojoj smo sva trojica. Garantirani hit. Eto, možemo reći, tri lica traže autora!
Bućan je tako sa Šovagovićem surađivao samo jednom, i to u popularnoj seriji "Naša mala klinika", a kaže da je s njime genijalno raditi. S druge strane, s Maškovićem mu "grah nikako nije tako pao". Nevjerojatno, kaže, da se znaju toliko godina, a baš nikada nisu radili zajedno. Mašković bi to također volio, a sa Šovom je, kaže, radio na nekoliko projekata, no nikada neće zaboraviti suradnju na uspješnom filmu "Osmi povjerenik".
- Šova je legenda Brača, gotovo pa fetivi Bračanin, ljetuje tamo od osme godine i zna ga cijeli otok. Stalno su nas negdje zvali, pitali gdje je Šova, kad će doći, pozivali u goste, išli smo na svjetionike družiti se, nikome na Braču nije bio toliko bitno samo snimanje filma, glavno im je bilo da je Šova tu. A i mi smo to znali iskoristiti pa bismo, kad bi nam zatrebala neka usluga, samo rekli njegovo ime i sva bi se vrata otvorila - kaže Mašković. Ističe da s popularnim glumcem nikad nije dosadno. Nikada se nisu posvađali jer je to sa Šovagovićem, ističe, nemoguće. Kod njega, je, dodaje, sve veselje, zezancija i kreativna energija, nema mjesta negativi.
Šovagović potvrđuje. Kaže da su snimanja i probe nerijetko dugotrajna i iscrpljujuća, a pauze koristi za rad na sebi, koncentraciju, ponavljanje teksta, ali i zezanciju. Svađa i razmirica - nema, jer za njih nema ni potrebe.
Propitujemo ih malo i o ženskim kolegicama, jesu li im one konkurencija u smisle slave. Češće su po medijima, komentiraju se njihove uloge, ali i haljine, cipele, pretresaju pikanterije iz privatnog života, na naslovnicama su tabloida, svjetla reflektora kao da više blješte u njih nego u muškarce. Na to se pitanje uozbilje, jer kažu da je to, zapravo, samo dojam.
- Ženama je, zapravo, puno teže u kazalištu nego muškarcima. Za početak, puno više dobrih uloga napisano je za muškarce nego za žene. Možda im je nešto lakše kada su mlade, zgodne, tada su tražene. No, kada izađu iz te životne dobi, prepune su znanja i iskustva, sjajne glumice, a nerijetko dobivaju mnogo manje prilika nego muškarci - kaže Bućan.
Slaže se i Mašković.
- Definitivno je muškim glumcima lakše doći do uloge. Postoji nekakav, pomalo apsurdan problem. Mlada glumica brzo će doći do uloge, već na Akademiji ili čim diplomira, pa sve do 30. godine. A onda? E, onda mora čekati da dođe u dob kada može glumiti neku majku ili staricu, jer su takve uloge pisane za žene. Djevojke ili starije žene. One srednje dobi moraju se jako truditi da bi došle do dobrog angažmana - opisuje situaciju na kazališnoj sceni Mašković.
No, ističe, jako mu je drago da se ta situacija mijenja, i to posebno zahvaljujući novoj generaciji dramaturga, dramatičara, mahom žena koje pišu i stvaraju ženske uloge. To je, kaže, izuzetno važno. Nekada su se na kazališne daske postavljale Krležine drame, a sada je najizvođenija, primjerice, Tena Štivičić, i to su važne promjene u korist žena na kazališnoj sceni. Baš kao i razvoj malih kazališta, poput Arterarija, koja, kako ističe, nerijetko progovaraju o temama o kojima se velike kuće ne usude jer "nisu mainstream".
- Zahvaljujući ‘malima‘, veliki mogu i sami pomalo postajati hrabriji - dodaje.
Fascinirani su mladima koji se, unatoč teškim uvjetima rada, bore za svoje mjesto na kazališnim daskama ili pred kamerama.
- Nevjerojatni su. U nekim situacijama mi se čini da su čak potkovaniji nego mi koji smo Akademiju dramskih umjetnosti završili prije dvadeset i više godina. Kao da imaju više teorijskog znanja nego mi. Naravno da je iskustvo naša prednost, možda nam je lakše pristupiti ulozi, svladati tremu. Ali, eto, ja recimo i nakon toliko godina rada imam tremu. Mislim, pozitivnu, onu koja te tjera da daš najbolje od sebe. A do Akademije nisam znao što je to trema. Jako me vesele ti novi glumci. Talentirani su, zaigrani. Uostalom, ja lagano sijedim, morat će jednog dana netko smijeniti i našu generaciju - iskreno će Bućan.
Mašković, pak, ističe da u Hrvatskoj djeluje pet akademija koje godišnje "proizvedu" 60-ak glumaca.
- Žao mi je što za njih nema nekog dugoročnog plana, moraju raditi po pet poslova da bi preživjeli, školovali se, bore se. Ali im se i divim jer su neumorni. Mladi su i puni energije, rade na puno projekata. Akademija je teretana, samo ona u kojoj provodiš i po dvanaest sati dnevno. Zeznut je to posao. Svima im od srca želim uspjeh, da nastave, da ne odustanu... Vidim da ‘grizu‘, i to mi je strašno drago - kaže Mašković.
Tko će na kraju platiti piće, odlučit će čitatelji portala Jutarnji.hr i Studija glasanjem online, kao i putem kupona u tiskanom izdanju našeg priloga. Vjerujemo da će borba biti žestoka, a svaki glas može biti presudan.