Od mumije do kita. Ovako bi se u najkraćemu mogao opisati glumački put Brendana Frazera, američko-kanadskog, pretežito akcijskog i junaka iz komedija, koji se netom okušao u drami renomiranog njujorškog redatelja Darrena Aronofskog (oskarom ovjenčani Crni labud i za Oskara nominirani Hrvač).
Djelu je ime ‘Kit‘, a može se tumačiti barem dvoznačno: po Moby Dicku, neuhvatljivoj gromadi od morskog sisavca iz romana Hermana Melvillea te po tjelesnim proporcijama glavnog lika, profesora engleskog Charlieja koji se doslovce guši u salu.
‘Kit‘ je duboko potresan, ugođajno i na razini ideje sve vrijeme tragičan i bez ikakve nade u povoljan ishod. Aronofsky je, prema vlastitom priznanju, cijelu dekadu pripremao snimanje ove slojevite psihološke drame o okajanju grešaka iz prošlosti.
Čekanje se isplatilo jer je ‘Kit‘, inače adaptacija kazališnog komada Samuela D. Huntera, ovdje u ulozi scenarista, izniman predstavnik žanra. Redatelj se obilato služi simbolizmom, umeće u radnju religiozne elemente i opsesivnosti daje dodatna značenja. Junakova kilaža nikako nije samo zdravstveni, već poglavito mentalni problem koji polako ubija, ili je već dokrajčila, i Charlieja i njegova ljubavnika.
Zahvaljujući gomili protetike, predimenzionirani Frazer superiorno se nosi s teretom uloge propalog čovjeka. Njegov je profesor agorafobičan patnik, u agoniji samotnog kajanja lijek traži kroz pisanje eseja.
Nepokretnost je kod njega alegorija mnogo težeg problema, suočavanja s obiteljskom traumom koju ne može zaliječiti. Ista trauma progoni i Charlijevu kći Ellie koju izvanredno portretira mlada Sadie Sink: njezina junakinja tipična je tinejdžerica, ogorčena, slabe koncentracije i skrivenih emocija koje uskovitla očeva patnja.
Neobična pojavnost je i misionar Thomas, povremeni gost u Charlijevu brlogu kojega suptilno nadaje Ty Sipkins. Drugu posjetiteljicu, medicinsku sestru Liz s mnogo finih nijansi utjelovljuje Hong Chau, a dojmljivu rolu bivše Charlijeve supruge, neurotične Mary, iznosi Samantha Morton.
No, sve su glumačke izvedbe u sjeni filmske estetike koja prilagođenim kadriranjem gađa gledateljeva osjetila i osjećaje. Odvratnost je pritom najsnažnija odrednica i nikako se ne tiče samo pretjeranog indeksa tjelesne mase. Bespomoćnost, pomirenost sa sudbinom i opsjednutost prošlošću stalno podgrijavaju nemir koji je prva prepoznala i nagradila publika s venecijanske Mostre, a za njom i ostatak svijeta.
Frazerova uloga nedvojbeno nosi oskarovski biljeg, no teško je povjerovati da će Akademija udijeliti kipić još jednom protagonistu opterećenom kilogramima. Matthew McConaughey trijumfirao je 2014. izgladnjivanjem za ulogu oboljelog od AIDS-a u ‘Dobrim dilerima iz Dallasa‘. Frazer se nije morao prejedati pa bi ga priznanje za uloženi trud pred kamerama lako moglo zaobići, no nikad ne reci nikad...
No, to nikako ne umanjuje vrijednost novog filma Darrena Aronofskog koji pokazuje trajan interes za likove sklone samouništenju. Filmovi tog harvardskog filmaša mučni su za gledanje, ali promišljeni i kvalitetni strukturirani. ‘Kit‘ je tomu najbolja potvrda.