Dok mnogi od nas mrmljaju protiv promjene valute, preračunavaju cijene i nakon primitka prvih ‘eurskih‘ plaća i mirovina osjećaju se siromašnijima nego ikad prije, uvođenje eura kod nekih je potaknulo poetski izričaj.
Muza pjesništva dotaknula je ovih dana cavtatsku trgovkinju Doris Kalačić koja se u prvih 14 dana nove godine na poslu nauživala peripetija s dvojnim plaćanjem. No, to je, kaže, nije obeshrabrilo u pisanju pjesme posvećene novom platežnom sredstvu:
- Napisala sam ove stihove 14. siječnja, na posljednji dan plaćanja u kunama, kao oproštaj od novčanica i kovanica s kojima smo živjeli zadnjih 28 godina. Vjerujem da nam je ovaj prelazak na euro svima bio stresan, a bit će još neko vrijeme. Svakako je zahtjevno prilagoditi se na skroz drugi novac, ali što nam drugo preostaje? Moramo dalje, a novac koji nas je dosad pratio odlazi u povijest. Ovom pjesmom pokušala sam mu barem malo produljiti život, da ne padne prebrzo u zaborav – otkriva nam Doris koja i inače voli ‘opjevavati‘ sve velike promjene na nacionalnom i globalnom planu. Tijekom lockdowna pročula se po seriji optimističnih pjesama kojima je prkosila pandemiji. Uoči odlaska na Mundijal u Katar, posvetila je stihove i našoj nogometnoj reprezentaciji i navijačkom pjesmom ‘Ajmo Vatreni!‘ barem malo pogurala Luku i društvo prema svjetskoj bronci.
Tematizirala je i povratak turizma nakon korona pustoši u pjesmi prigodno nazvanoj ‘Sezona‘. I običaju nekad dođu Doris pod pero. Primjerice, vinokušnja je poslužila kao okidač za Vino‘....
Optimizam je i inače odlika Doriskina pjesništva, autorica kaže kako unatoč tegobama treba ostati pozitivan, ne dati se poraziti:
Konavoska nevjesta Doris, rođena u Karmenu, poezijom se bavi uzgred, kad stigne od posla ili ako je nešto trenutno inspirira:
- Pisala sam ja pjesme još k‘o cura, uvijek sam voljela kroz stihove bacat‘ na šalu. Dok sam išla u školu, opisala sam u kiticama kolege iz razreda, njihove osobnosti i svima se to jako svidjelo. Jednu sam kolegicu iz butige ‘opjevala‘ kad se udavala, a pisala sam i o hrani, ono kakav je osjećaj kad si gladan pa nisi svoj...- prisjetila je u jednom od razgovora za Dubrovački pjesnikinja:
- Ne pišem previše često, nekad mi za par stihova treba nekoliko minuta, a nekad i mjeseci. No uvijek se vraćam stihovima, uvijek s tom nekom djetinjastom bazom koju suprotstavim teškim temama – priča nam Doris, majka troje odrasle djece i supruga kolege, poslovođe butige u Cavtatu.
Današnja stanovnica Čilipa ima potpuno podršku ukućana za bavljenje ‘pandemijskim‘ stihom:
- Hvale me doma! Govore da super pišem, da sam njihov kućni stihoklepac. A za u novine me predložila moja draga zubarica Diana Vuić Puljizević, izrecitirala sam joj par kitica u ordinaciji i ona je odmah zazvala Dubrovački – prisjetila se Doris Kalačić, čiju najnoviju pjesmu prvi put predstavljamo domaćim ljubiteljima poezije.